Debata o Srbiji: Ja radije vjerujem mojoj čistačici

Bora Ćosić
Autor 12.12.2019. u 10:09

Izdvajamo

  • Ovo što se ovdje odigrava je zamazivanje očiju, falsifikovanje istorijskih činjenica kako iz vremena Drugog svjetskog rata tako i iz najnovije prošlosti. Pada teško kao Handke tražiti „pravdu“ za moju zemlju ako se ozbiljno želi pravda. U ovom nastavljenom predubjeđenju ja konačno radije vjerujem mojoj čistačici Habibi i grobovima njene porodice nego onome ljubimcu svjetske javnosti, koji sa sobom nosi potpuno iskrivljene nazore. Naravno da me moja plemenska braća zato smatraju izdajnikom. Međutim, na taj način opkoljen boljševicima ja sam rado menjševik. To što pripadam manjini ne znači da nisam u pravu, rekao je Miroslav Krleža.

Povezani članci

Debata o Srbiji: Ja radije vjerujem mojoj čistačici

 Srpski vojnik 1991. godine u hrvatskom gradu Vukovaru, uništen nakon višemjesečnog bombardiranja © Ron Haviv / VII / Redux / laif

Zašto Peter Handke uljepšava Srbiju? Prilog za debatu u kojoj se falsifikuju činjenice.

Piše: Bora Ćosić
Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

Hrvatska, zemlja u kojoj sam se rodio i zemlja u kojoj povremeno boravim, ima veoma čudnu vladu. Neki njeni ministri su nedavno uhvaćeni u vršenju nezakonitih radnji dok se jedan ratni zločinac, čiji proces se odugovlači godinama, sjedi u parlamentu.

Trenutna glava hrvatske države, jedna dama, koja u svečanim prilikama izvodi svoje pjevačke numere i rado se slika u nogometnom  dresu u krugu oznojenih reprezentativaca, izjašnjava se veoma blago o teškom zločincu Anti  Paveliću, koji je u Drugom svjetskom ratu kao takozvani poglavnik vodio „Nezavisnu državu Hrvatsku“. I sada naša glava države radi tako kao da bi se Paveliću moglo predbaciti samo i jedino da je nekome pokvario planove.

Oznake tadašnjeg režima neometano se šire u mojoj domovini, dakle nije čudo, da mladi ljudi gledaju kako mogu napustiti zemlju. Ni u kom slučaju samo iz ekonomskih razloga. Očigledno je istorija podvrgnuta operaciji uljepšavanja i još malo premaza i već se neće više znati ko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu.

O tome se u Srbiji, zemlji kojoj etnički pripadam i u kojoj sam živio pola stoljeća, veoma malo govori. Kako bi se inače moglo objasniti da se komandantu neregularne trupe, četnika, podiže spomenik? Iako je bio kolaborant! U jednoj pristojnoj zemlji zabranjen je kukasti krst a da se maršal Petain posthumno sudski rehabilituje ne mogu sebi zamisliti. Međutim u Srbiji to nije samo moguće već se stvarno desilo: Milan Nedić, premijer postavljen od okupatora i poslije rata pogubljeni vođa četnika Draža Mihailović su rehabilitovani.

Svaki odnos sa jednim diktatorom ostavlja gorak okus čak iako se, kao Peter Handke, samo govori na njegovom pogrebu. Oni, koji su u poslednjoj fazi Jugoslavije vladali u Beogradu, bili su magbetske figure, koje jedan pošten čovjek ne želi sresti ni slučajno u liftu. Banda palikuća i ubica, nikakvi spasioci. Njihovi krvavi tragovi vode ka ubijenim predsjednicima – Stamboliću i Đinđiću – oni vode ka uklonjenim novinarima, osobama javnog života pa sve do potpuno nedužnih građana i sasvim običnih ljudi. Njihova vladavina terora razorila je prvo duhovne vrijednosti vlastite zemlje, onda je nametnula Bosni njenu tragičnu sudbinu i konačno prouzrokovala današnje svetogrđe Hrvatske.

Ljudi su različiti iako se to ponekad jedva da raspoznati. Nedavno je uprkos tome jedan pisac postavio pitanje moralne odgovornosti koju nose duhovni oci – članovi akademije i prikriveni ideolozi – za tu vrstu bestijalnosti. Car je go, to zna svako dijete. Pod isti moralni tribunal spadaju svi intelektualci koji otvoreno lažu i tvrde da se nije desilo ono što se desilo. Intelektualci, koji u hordi prljavih bandita vide izvršioce božije pravičnosti i razaranje Vukovara (ili za Milana Milišića, srpskog pisca, smrtonosne bombe na njegov rodni Dubrovnik) opravdavaju povrijeđenim nacionalnim ponosom.

I slavni general Veljko Kadijević se poslije svega što se desilo godinama sakrivao pod Putinovom suknjom. Duhovno potpuno glupa je raširena tvrdnja da je naš tragični konflikt izazvan od mračnih moći međunarodne zavjere. U stvarnosti on je zapaljen domaćom agresijom i paklenom težnjom za moći. Usto je neupitno još došla, u svakom čovjeku skrivena i na svoju šansu čekajući, sklonost ka nasilju.

To što bismo bi trebali je smirena razmjena mišljenja oko ovih stvari, u potpunom miru, bez patetičke retorike, ali zato ako je moguće sa zrncem ljubavi za istinu. Da li to zahtjeva posebnu formu hrabrosti, hrabrost jedne Beate Niemann, sa kojom je ona bez uljepšavanja pisala o zločinima svoga oca, nekadašnjeg šefa Gestapa u okupiranom Beogradu?

Filozofija palanke

Bio je jedan Srbin, naime književnik i filozof Radomir Konstantinović, koji je već prije pola stoljeća objavio vidovitu knjigu o tvrdoglavosti svojih zemljaka i njihovom opasnom odvajanju od ostatka svijeta. Njegova studija Filozofija palanke je od rijetkog evropskog intelektualnog kalibra, ona predviđa Orbanovu ogradu od bodljikave žice i kompletnu uskogrudost, koja danas na mnogim mjestima sve drskije podiže glavu. Uprkos tomu knjiga je bila jedva zapažena.

Kako god, njegov primjer pokazuje da hrabri ljudi u mračnim vremenima mogu prkositi prijetnjama i oduprijeti se lažnom šarmu poznatih ubojica. Desetine hiljada Beograđana podiglo je svoj glas protiv režima koji je vodio poslednji jugoslavenski rat, međutim još samo malo vodećih glava je među živima. Zato ne prikrivam moju rastuću usamljenost ovdje u Belinu – Charlottenburg. To je kao na ostrvu na kojem sam ja, nažalost napadnut iz duhovnog zaleđa sa važnim argumentima od poznatih osoba koji su nekada osporavali masakr u Srebrenici kao i oni mladi ljudi, koji u crnim čizmama hodaju kroz Evropu i niječu holokaust. Međutim, ja imam jednu svjedokinju u neposrednoj okolini, jednu emancipovanu ženu, koja kod mene čisti i ne pravi problem što u jednom srpsko-hrvatskom domaćinstvu čisti prašinu iako su skoro svi muški članovi njene muslimanske porodice ubijeni u masakru u Srebrenici. U traganju za njihovim posmrtnim ostacima nije se našlo ništa osim kostiju.

Ovo što se ovdje odigrava je zamazivanje očiju, falsifikovanje istorijskih činjenica kako iz vremena Drugog svjetskog rata tako i iz najnovije prošlosti. Pada teško kao Handke tražiti „pravdu“ za moju zemlju ako se ozbiljno želi pravda. U ovom nastavljenom predubjeđenju ja konačno radije vjerujem mojoj čistačici Habibi i grobovima njene porodice nego onome ljubimcu svjetske javnosti, koji sa sobom nosi potpuno iskrivljene nazore. Naravno da me moja plemenska braća zato smatraju izdajnikom. Međutim, na taj način opkoljen boljševicima ja sam rado menjševik. To što pripadam manjini ne znači da nisam u pravu, rekao je Miroslav Krleža.

zeit.de

 

 

Bora Ćosić
Autor 12.12.2019. u 10:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija