Dete iz Šešeljevog šinjela

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 14.5.2014. u 07:16

Dete iz Šešeljevog šinjela

Fašizam na Balkanu nije mrtav. Amnestiran je pod krinkom neoliberalnih ideologija. Oni koji su danas veliki prijatelji će, kada to svjetsko tržište krvi bude zahtijevalo, postati ljuti neprijatelji. I zato je političkim elitama dobro ne raščistiti s fašizmom. To je njihov zalog za budućnost i uvijek se može izvući iz naftalina. Zapravo, možda mi nismo shvatili. Možda je neoliberalizam novi fašzam. Perfidan, doduše.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

“Dete je odraslo. Osamostalilo se”, rekao je Toma Grobar sa suzama u očima prilikom stupanja Aleksandra Vučića na čelo Srpske Napredne Stranke. Nakon što je Dete odraslo, i osamostalilo se (vjerovatno po receptu ex-yu država koje su samostalne od ko zna čega, ali duboko ovisne o paradoksu MMF-ove lihvarske milostinje), počelo je hapsiti kriminalce po Srbiji. Zli jezici će reći da je hapsio samo one koji su podobni za hapšenje, one za koje je Evropa naredila da se uhapse i da je samostalno Dete samo izvršilac volje Viših Sila.

Nakon toga, pod krinkom modernog nacionaliste po (krajnje problematičnom) evropskom demagoškom receptu svoje-ne-dam-tuđe-poštujem, Dete je odlučilo da dođe u posjetu BiH. Između ostalog i zbog toga, kako kaže, što u BiH živi milion i po Srba. U vrijeme dok nije bilo samostalno Dete je govorilo da za svakog poginulog Srbina treba ubiti stotinu muslimana. Njegov dječiji svijet se nekada dijelio na Srbe i muslimane. Kao kod Bore Čorbe koji je, evocirajući svoje četničko opredjeljenje, pjevao da je kao dijete bio stranac jer su svi bili kauboji a on indijanac. Očito su bolovali iste dječije bolesti.

Dete se nije denacificiralo, kako se to moderno kaže. Denacifikacija, koja se inače veže za nacizam, ali se u tranzicijskoj stvarnosti bivše Jugoslavije često upotrebljava, bi označavala ozbiljno raščišćavanje s prošlošću, trenutno nije in. Modernije je nabaciti imidž dobronamjernog susjeda i umjerenog nacionaliste (ako takvo nešto uopće postoji). Tako je i Dete ušlo u fazon modernih strujanja i odlučilo da se svijet više ne treba dijeliti na Srbe i muslimane. Bolje je da se dijeli na interesne sfere, makar i ta podjela bila krvava. Pa se prvo okrenuo arapskim šerijatsko-kapitalističkim elitama. A, onda se ukazalo u Sarajevu. I počela su demagoška opšta mjesta. Jedno od najpoznatijih demagoških opštih mjesta u kofol prevazilaženju nacionalizma (a zapravo njegovom veoma vještom maskiranju) je postala čuvena rečenica “Trebamo se okrenuti ekonomiji”. Nikada se ne kaže na šta se time konkretno misli, tako da je priča “trebamo se okrenuti ekonomiji” zapravo elipsa kojom se narod (a ne građani što je vrlo važna distinkcija) nastoji ubijediti da, eto, ima sreće što njegova vlast raspravlja o ekonomiji. A, te rasprave uglavnom i budu samo – rasprave. Kao primjer partijsko-vlastodržačkih uspjeha se pokaže neko maleno poduzeće koje je bez ikakve podrške države negdje investiralo, drugim riječima, bezočno se slaže. Raspravlja se dok ne zaškripi, a onda se pišu hitna pisma MMF-u i prave ad hoc reforme u državi kako bi se udovoljilo najvećoj lihvarskoj organizaciji na svijetu da se dobije novac koji će se iskoristiti za pokrivanje budžetskih rupa.
Dvije su, dakle, naracije dominirale posjetom Aleksandra Vučića Sarajevu. Jedna je prešućivanje ratne prošlosti uglavnom svedeno na ulagivanje i međusobne izraze  poštovanja, uz duge pauze u govoru i razmjenjivanje pogleda dostojno kakve sapunice. “Došao sam u Sarajevo kao prijatelj”, rekao je Vučić i prosvijetlio nas. Doduše, izigravajući real-političara dodao je da između nas ne mora biti velike ljubavi ali se moramo poštovati, što podsjeća na stavove kojima se u jeftinim romanima spasavaju propali brakovi. Razgovori su, prema onome što je prezentirano medijima, bili uglavnom vođeni na sljedeći način: red psuedo-ekonomije, red prešućivanja ratnih uloga sudionika, red evrointegracija, red neobavezne ljubavi i poziva na međusobne posjete (čak štaviše provod!). I, dakako, neiziostavna naracija o susjedima koji trebaju biti jedni drugima i najbliži.

Doduše, u priči o ekonomiji se čulo i samohvaljenje i to prikazivanjem nevjerovatnih iznosa međusobnih investicija (zahvaljujući kojima bi se reklo da su Srbija i BiH zapravo dva Monaka). Ozbiljna (a, ne podgrijmo-nacionalizam) priča o ratnom naslijeđu je izostala, a zamijenili su je lažni izrazi međusobnog poštovanja. Nužno je napomenuti jednu stvar. I priče o ratnoj prošlosti su postale uglavnom opšta mjesta svedena na puko upiranje prstom u nekog ili pak bajke o okretanju nekoj budućnosti. Zbog toga što Balkan nije temeljito raščistio s ratnim naslijeđem, gore navedene priče o ekonomiji nisu okretanje od nacionalizma već njegovo maskiranje. Zato je i posjeta Vučića Sarajevu, iako predstavljena kao važan korak, zapravo samo pompezno ponavljanje gomile opštih mjesta. To je iznimno opasno jer se time svi problemi koji postoje između dvije zemlje, kao i u ekonomijama svake od njih, samo guraju pod tepih. A, jednom će ti problemi izaći vani. Baš kao što je, da prevedemo misao jednog velikog pisca, Vučić ispao iz Šešeljevog šinjela.

Fašizam na Balkanu nije mrtav. Amnestiran je pod krinkom neoliberalnih ideologija. Oni koji su danas veliki prijatelji će, kada to svjetsko tržište krvi bude zahtijevalo, postati ljuti neprijatelji. I zato je političkim elitama dobro ne raščistiti s fašizmom. To je njihov zalog za budućnost i uvijek se može izvući iz naftalina. Zapravo, možda mi nismo shvatili. Možda je neoliberalizam novi fašzam. Perfidan, doduše.

“Bevanda, bre, imam jedan savet. Vidim da ti hoćeš da budeš najveći. Vidi s ovim glavnima iz Evrope, pa da uapsiš nekog kirminalca.” “Imam i ja za tebe savijet, Aco. Ako se u Srbiji dese demonstracije kakve, jebo vozače. Bježi ti preko livade ko’ ono ja ljetos.” “A, znam gledao sam snimak. Hvala ti, samo što kod nas u Srbiji neće biti protesta. Uapsio sam neke kriminalce a i opozicija se ušutila. Jebo demokratiju kad je BIA tu.”

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 14.5.2014. u 07:16

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija