Djeca propalog evropskog abortusa

Dejan Kožul
Autor 24.10.2018. u 17:29

Djeca propalog evropskog abortusa

Ima tome pet, šest godinica kako su me put i njuška naveli u Banju Koviljaču, mjesto uz Drinu, odnosno uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom gdje sam otišao provjeriti šta se to dešava u tom gradiću koji je tada bio jedan od rijetkih u kom su smješteni bili migranti/izbjeglice sa Bliskog Istoka. Razlog odlaska su bili protesti lokalnog stanovništva, odnosni jednog dijela stanovništva koji su otvoreno iskazivali netrpeljivost prema ljudima druge boje kože, druge nacije, druge vjere. Čak je kolala priča da su u lokalnom parku spopadali njihovu djecu pa su čak i protestvovali protiv njih. Tražili da ih isele, izmjeste.

Oni su tu bili jer je u Banji Koviljači postojao prihvatni centar, koji postoji i danas ali koji nije mogao primiti više od 100 osoba. Ostali su uglavnom rentali sobe, stanove, kuće…Štogod su mogli. I svi su od njih lagodno živjeli. U Banji Koviljači se ionako nije imalo šta raditi. Svi osim onih koji nisu imali šta ponuditi, pa se ispostavilo da su proteste organizirali baš ti ljudi. Kivni i zavidni jer sami nisu imali nikakve koristi od migranata.

Taksisti su itekako naplaćivali svoje usluge i ćutali su. Barem zvanično. Par stoji eura do granice se moglo uzeti bez ikakvih problema, a ono najgore ili najbolje, kako već kome, se nije ni naslućivalo.

I onda je krenulo. Osmišljen je novi pojam – balkanska ruta. Turska – Grčka – Makedonija – Srbija – Mađarska ili Hrvatska i dalje u neki vrli, bolji svijet. Barem iz njihove vizure.

Nije im padalo na pamet ostajati na prostoru na kom je tlo bilo gotovo jednako užareno kao ono od kog su pobjegli, a morali su tuda proći.

Uveliko im je olakšavalo stvar to što ni oni koji su rukovodili tim prostorom nisu baš željeli da ih zadržavaju više od nužnoga, a to nužno je bilo tek toliko da ih se prihvati, potrpa u autobuse i doveze do naredne granice koju su željeli proći. Tako su sa juga Srbije autobusima dovoženi do granice sa Mađarskom i Hrvatskom. Oni koji nisu upadali u taj “program” sami su se snalazili i često su znali pauzirati u beogradskim parkovima, oko autobuske i željezničke stanice. Pomoć je pristizala uglavnom od pojedinaca, nevladinih organizacija, a u par navrata i Sarajlije i građani BiH su pokazali humanost došavši sa punim kamionom pomoći.

A onda je Orban odlučio postaviti ogradu duž granice sa Mađarskom. Bodljikavu žicu i tako je “tvrđavu Evropa” počeo, ne samo metaforički, utvrđivati žicom koja će zauvijek simbolizirati krv stradalih u Holokaustu. Evropa je gledala i ćutala.

Negdje još u to vrijeme ukrcao sam se u ponoćni voz/vlak za Zagreb. Peron pored nalazila se voz za Budimpeštu. U trenutku kad se začula pištaljka da voz može krenuti sa raznih strana nahrlile su grupe izbjeglica u nadi da će ući u voz i samim tim da će preći na teritoriju EU. Ovoga puta pokušaj je bio zaludan. Ostao mi je snažan utisak. Kakvo hazarderstvo. Kakav očaj. Kakva volja. Šta ih nagoni, šta ih tjera da iznova pokušavaju?

Dobro. Imamo mi naša iskustva. Kao što rekoh, tlo se još nije ohladilo pa tako i sjećanje, a osjećanje, empatija? Nerijetko se baš to iskustvo izvlačilo iz rukava kako bi se dokazalo da mi dobro razumijemo bol, patnju izbjeglica. I to svakako može i morao bi biti veliki plus na tom putu razumijevanja. Na žalost, baš kao i oni koji se pozivaju na svoju, recimo nehomofobičnost jer imaju nekoga ko je gej pa taj gej ne šeta, ne protestvuje i ne remeti njihov mir, tako se i mi pozivamo na naše iskustvo, a zaboravljamo sa kojim predrasudama se gledalo na izbjeglice iz ratova 90-ih, posebno one iz BiH. Zaboravljamo koliko su ih okrivljavali za sopstvene nedaće. Zaboravljamo na sebe tih godina.

Nedugo zatim i voz za Zagreb im je postao slična meta. Na njihovu sreću granica sa Srbijom nije bila ni blizu tolika kolika je granica Mađarske sa Srbijom. Pokušavalo se kroz kukuruze, prugom. Ljudi su se vraćali sa ugrizima pasa, modricama od pendreka. Djevojčica je poginula. Zgazio je voz. Da li je netko odgovarao? Nije.

Balkanska ruta zatvorena je. A onda je očajanje doseglo vrhunac. Krenulo se ka Bosni i Hercegovini, posljednjoj mogućnosti, barem što se tiče balkanske rute, da se dokopa Evrope.

I Bosna je za njih bila dobra. Barem onaj dio Bosne otvorena srca. Baš kao i Srbija, Hrvatska. Nema potrebe zagorčavati im ionako zagorčan život. Iza sebe su ostavili sve. I Evropa je opet gledala i ćutala. Evropa bi ih čak i prihvatila i prećutala ali na granicama svoje tvrđave ima nahajcane pse od kojih nisu ni tražili da budu nahajcani.

Još se sjećam grupe Afganistanaca koji su iz Srbije u okolici Loznice prešli Drinu, ušli u Bosnu koju su u narednih 20-ak dana obišli svom širinom – Tuzla, Sarajevo, Velika Kladuša odakle su šumom prešli u Hrvatsku i čuvali su se glavnih puteva. Šumom su došli i do Slovenije i tu su uhvaćeni, vraćeni u Hrvatsku, pa iako su imali želju da se vrate u Bosnu jer, kako kažu tu im je bilo najprijatnije zbog bliskosti sa lokalnim muslimanskim stanovništvom, vraćeni su u Srbiju. Prošlo je mjesec dana od prelaska. Istu noć krenuli su iznova. Vratili se u Srbiju nisu.

Danas su možda i oni tamo negdje oko Bihaća i Kladuše. Opet. Možda i oni gledaju u nebo, kalendar i boje se zahlađenja. Ne, ne gledaju kako će se negdje skrasiti. Nema potrebe za strahom. Ne gledaju ni kako da vas ugroze.

Njih je samo strah onoga što slijedi ako uskoro ne krenu dalje. Njih je strah Bosne. Hladne. Nepristupačne. Neprijateljske.

A Bosna ima i dovoljno topline, dovoljno ruku za zagrljaj, dovoljno ljubavi prema ljudima. Jer Bosna je ljubav. I na stranu protesti, na stranu nesnalaženje lokalnih vlasti. Ako je išta dobrog učinila vlast u Srbiji, kad su izbjeglice u pitanju, to je da su to pitanje gotovo u potpunosti prepustili onima koji srcem vode računa o njima. Ako je trebalo nešto finansijski potpomoći i onda su bili tu.

Tim ljudima je prije svega potrebna bila podrška. Razumijevanje. Neka to bude i iskra koja bi ih možda natjerala da razmisle o ostanku na ovim našim prostorima čije tlo se još nije ni ohladilo i koje još osjete jednako opasnim kao ono koje su napustili. Možda konačno razbiju taj začarani krug u koji smo sami ušli i možda nešto i naučimo od njih. A možda se samo ruku pod ruku sa njima i mi uputimo u tu ćuteću Evropu i damo im do znanja da su njihova neželjena djeca tu i da očekujemo barem šolju mlijeka i krov nad glavom.

Za sve ostalo snalazimo se sami. Mi, Sirijci, Afganistanci, Iranci, Palestinci…Mi smo djeca propalog evropskog abortusa.

Dejan Kožul
Autor 24.10.2018. u 17:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija