Dujin duh i ja

Dejan Kožul
Autor/ica 11.1.2019. u 09:07

Dujin duh i ja

“Eto vidiš. Tako je. Toplota dolazi od ljudi. Od ljudi koji znaju voliti. Od ljudi koji te prihvataju i kad griješiš. Što misliš, što ja sad tražim ovdje kod tebe?”

“Ne znam. Čuo si da mi stari pravi dobro vino pa si uskrsnuo, što činiš sigurno često i drugima jer znam da voliš vino?”

“Hoćemo li se sad vrijeđati?”

“Hahaha! Nisam znao da se tako lako daš uvrijediti. Živi Duje se sigurno ne bi dao tako lako uvrijediti.”

“Hoćeš da kažeš da ja nisam Duje?”

“Paaa…”

Piše: Dejan Kožul-KUPEK

Došao mi Dujin duh. Prišao s leđa. “Druže Kožule”, veli. “O, druže Kožule! Čujem, velike te brige more? Naspi nam tog vina pa da ti tvoj Duje nešto kaže. A dobro je vino.”

“Čača pravio.”

Kažeš, ćaća?”

“Je, ćaća moj. Eno ga tamo od one vojvođanske zemlje na kojoj je djed gajio uglavnom kukuruz napravio sebi vinograde i dašak Dalmacije u njemu.”

“Nema toga gdje Dalmatinac neće ponijeti ili sebi napraviti dašak svoje zemlje. De, naspi nam po još jednu. U stvari, ostavi nam tu bocu na stolu. Znaš kako kažu: U vinu je istina, a toga nam nedostaje, jeli? E, vidiš, druže Kožule. Kako je ono govorio fra Mile Babić? Znaš li o kom pričam?”

“Znam, znam. Kako ne znam. I kod njega se dalo napiti dobra vina. Kad sam prvi put došao kod njega u Teologiju dali su mi da pijuckam vino rekavši da fra Mile igra lopte i da će uskoro doći”.

“Tako je, druže Kožul. Tako je. Vidiš kako ti puno toga znaš. E, fra Mile je ovako rekao: „Samo oni koji su spremni suočiti se s istinom svoje prošlosti i stalno priznavati što je u njoj istinito, a što lažno, što je dobro, a što zlo, sposobni su za bolju budućnost, otvoreni su novom životu koji će se temeljiti na istini i dobru, a ne na laži i zlu. Život u miru temelji se na istini o prošlosti. Oni koji kritički sude o svojoj prošlosti otvaraju se novom životu u budućnosti.“ A ja vidim da se u tebi vodi rat. Vodiš ga sam sa sobom. De, srkni tog vina. Hajde, hajde…Pa, tvoj ćaća ga spravljao. Taaaako. Nego, kako si se osjećao kad si bio kod Mileta?”

“Zašto pitaš? Davno je to bilo.”

“Pa možeš se prisjetiti osjećaja koji si imao. To nije nešto što ti može tako lako ispariti, nestati.”

“A, mislim da mogu”.

“Hajde sad, druže Kožul. Misliš? Napregni se. Zaroni u tu čašu. Ispij. Šta vidiš u njoj?”

“Ha,ha,ha! Dno.”

“Je. Vidiš dno ali otvori malo te oči jebo ga ti. Kakav si osjećaj imao dok si ispijao to vino?”

“Šta ja znam? Neka toplota. Jel’ to?”

“Eto, vidiš kako napredujemo. Neka toplota. Tako je. Šta još? Jeli te takva toplota obuzimala i kad si čekao fra Mileta da završi sa loptanjem?”

“Pa, je kad malo razmislim. Da. Sjedio sam tamo sam, pijuckao vino u mjestu na kom sam mislio da ne pripadam. Jer kakve ja veze imam sa crkvom, a posebno katoličkom? Šta ja tu tražim, pomišljao sam dok sam dolazio kod njega? I osjećao sam se nevjerovatno smireno, ugrijano iako sam sam sjedio tamo.”

“I šta ti to govori?”

“Govori mi da me vino počelo ‘vatati”, uz osmjeh odgovorih.

“Hajde druže Kožule. Nemojmo se sad zajebavati.”

“Govori mi da toplota dolazi od ljudi koliko god oni daleko bili.”

“Eto vidiš. Tako je. Toplota dolazi od ljudi. Od ljudi koji znaju voliti. Od ljudi koji te prihvataju i kad griješiš. Što misliš, što ja sad tražim ovdje kod tebe?”

“Ne znam. Čuo si da mi stari pravi dobro vino pa si uskrsnuo, što činiš sigurno često i drugima jer znam da voliš vino?”

“Hoćemo li se sad vrijeđati?”

“Hahaha! Nisam znao da se tako lako daš uvrijediti. Živi Duje se sigurno ne bi dao tako lako uvrijediti.”

“Hoćeš da kažeš da ja nisam Duje?”

“Paaa…”

“Molim? Reci!”

“Možemo li se, molim te, vratiti na početak? Nešto si mi htio kazati. Nešto važno. Neku tajnu života?”

“Kakvu tajnu? Tajnu života? Pa misliš li da je znam da bi sad pred tobom stajao duh, a ne Duje od krvi i mesa?”

“Čudan si mi.”

“Kako misliš, čudan? Pa nisam živ!”

“Nisi ali…”

“Što, ali? Nema ali. Misliš da ja uživam ovako noću spopadati prijatelje?

“Paaa…Da. Mislim da uživaš u tome, ako ćeš iskreno. Mislim da uživaš da im ispijaš vino i pričaš o životnim temama, otkrivaš im toplu vodu”.

“E! Što si to posljednje rekao?”

“Koje?”

“To, to! Topla voda, jeli?”

“Da. Otkrivaš im toplu vodu. I meni, evo sad, otkrivaš toplu vodu. Pričaš mi o toplini, ljubavi, vinu…Misliš da ja to ne znam?”

“Znam da znaš, druže Kožul. Znam da znaš. Samo ti pomažem da to shvatiš. Daj nam još tog ćaćinog. Šta si se stis’o?”

Okrećem se. Tražim novu bocu vina. Nađem novu bocu vina. Donesem novu bocu. Sjedim sam. Toplota prožima.

 

Dejan Kožul
Autor/ica 11.1.2019. u 09:07