Esad Bajtal: Ni crnjeg posla, ni crnjeg hljeba od rudarskog

Esad Bajtal
Autor 21.12.2018. u 13:56

Izdvajamo

  • Nemoguće je sve nabrojati. Ali, za podsjećanje: samo u jednoj od dvije velike rudarske nesreće u periodu 1970. – 1976. u Rudniku mrkog uglja Breza, u jednom hipu, u djelićuu sekunde usmrćeno je pedest rudara. Pedeset očeva, naše braće, bratića, sestrića. Nisu imali sreće da se vrate s posla. Da dođu kući i familiji. „Domu i akrebi“, kako bi to rekao Aleksa Šantić.

Povezani članci

Esad Bajtal: Ni crnjeg posla, ni crnjeg hljeba od rudarskog

I kada uglja nema, i kada ga ima previše, oni su ti koji, zajedno sa svojom djecom, ni krivi, ni dužni, plaćaju ceh društvene neravnoteže i moralne disharmonije vremena.

Priču o rudarima i životu rudara, najbolje je početi od jedne, za njih, simolički životno važne riječi – tradicionalnog rudarskog pozdrava SRETNO!

Riječ je to kojom smo ispraćali na posao i dočekivali s posla svoje očeve, braću, rođake, komšije, prijatelje. Riječ je to kojom su se uzajamno pozdravljali i susretali. I svi mi zajedno s njima i oni s nama.

Zašto baš tako?
Zašto baš „sretno“?

Pa zato, jer, odlazeći svakodnevno u jamu, na posao, odlazili su na put u nepoznato. Na posao pun opasnosti, pun neizvjesnosti i stalno vrebajućih udesa. Sjetimo se samo velikih rudarskih nesreća. Bilo gdje u svijetu, i onih ovdje, kod nas u našem Rudniku mrkog uglja – Breza.

Nemoguće je sve nabrojati.
Ali, za podsjećanje: samo u jednoj od dvije velike rudarske nesreće u periodu 1970. – 1976. u Rudniku mrkog uglja Breza, u jednom hipu, u djelićuu sekunde usmrćeno je pedest rudara. Pedeset očeva, naše braće, bratića, sestrića. Nisu imali sreće da se vrate s posla. Da dođu kući i familiji. „Domu i akrebi“, kako bi to rekao Aleksa Šantić.

Otuda taj pozdrav.
To čuveno SRETNO.

Iznjedrile su ga te i takve rudarske nesreće. A nesreća je ta koja povećava smisao za prijateljstvo i solidarnost; za uzajamnost i zajedništvo. Nije dovoljno da samo pojedinac, jedan od njih, bude sretan. Za potpunu sreću, potrebno je da to budu i svi drugi. Otuda to rudarsko SRETNO, kojim rudari, jedni drugima, svako svakom, želi sreću na putu u avanturu radnog dana i jamske neizvijesnosti.

Težak je to posao.
Pretežak.
Opak i surov.

Ni crnjeg posla, ni crnjeg hljeba od rudarskog.
A životna nužda, nužda opstanka, svemu uprkos, tjera da se kopa i radi. Ali, ne samo radi.
Nego i misli.
Jer, „nužda uči misliti“, kako to reče veliki njemački filozof, marksista, Ernst Bloch.

A ta nužda, i to mišljenje, u svijetu rudara i svakodnevnog rudarenja porodili su ne samo velike radnike, poput Alije Sirotanovića, nego i rudarsku inteligenciju, poput, urođeno lucidnog Fuada Babovića, ovdašnjeg i jednog od najvećih inovatora i racionalizatora SFRJ, dobitnika Prvomajske nagrade, najvećeg radničkog priznanja u Jugoslaviji.

Po zanimanju bravar, snagom čistog uma, bez pomoći knjiga, Fuad Babović – Cinde, nadograđivao je poboljšavao je inovirao tada svjetski prestižnu rudarsku opremu i tehnologiju: sisteme kombajna, transporta, hidraulike EICKHOF i BEKORIT, njemačke proizvodnje. Sve to donijelo mu je, davne 1983. prestižno prvomajsko priznanje

U obrazloženju, koje je Fuada Babovića kandidovalo za Nagradu, Rečeno je da se njegov inovativni doprinos Rudniku zbog specifičnosti zahvata i proizvodnje, ne da novčano izraziti. I da je, doslovno – neizračunljiv.

Pa, ipak!

Propozicije su bile stroge i nepopustljive. Tražile su matermatički vrijednosni novčani izraz. I nekako je nađen. Gruba, aproksimativna, približna vrijednost njegovih inovacija, do tog momenta, logikom struke i stručnjaka, govorila je o tada vrtoglavih 232,219.000 dinara. Plus 10, 000.000 tadašnjih njemačkih maraka (DEM). To je, do dana današnjeg, bio i ostao, najsnažniji izraz brezanske, rudarske i tehničke inteligencije.

Ali, ni to nije sve.

Njemački konstruktori, inžinjeri, pratioci ugradnje i rada te opreme, suočeni i zblanuti Babovićevim poboljšanjima i inovacijama, ponudili su mu na potpis bjanko ugovor: da sam upiše cifru i pređe da radi kod njih, u Njemačku.

Odbio je.
Bez razmišljanja.

Ostao je ovdje, u svom rudniku.
Da radi i izgrađuje svoj grad i svoju zemlju.
Takav je bio Fuad Babović – Cinde!

Koliko mi, danas, znamo o njemu?

I zašto u ovom rudarskom gradiću, toliko godina nakon Fuadove smrti, nema nikakvog znaka njegova postojanja? Čak ni natruha o onome šta je i ko je bio Fuad Babović – Cinde?

Zašto nema svoju bistu?
Svoju ulicu ili trg?

Zašto je, i čijom voljom, ili nemarom, prepušten mraku anonimnosti i povijesnog zaborava?

Ja to ne znam.
I nemam odgovor na sva ta pitanja.

Ali, znam nešto drugo.

Znam da bi u Francuskoj, u Njemačkoj, Poljskoj; u Urugvaju ili Paragvaju; na Kubi ili u Rusiji, dakle, bilo gdje na svijetu, taj isti Fuad Babović, genijalni rudarski inovator i racionalizator, bio slavljen i hvaljen kao nacionalni junak i zaslužan građanin.

I znam još nešto.

Znam jedan kratak dijalog iz jedne od naših YU književnosti, koji govori o vječitoj nevolji, jadu i bijedi, rudarskog življenja. Dijalog koji u kasnu, hladnu, zimsku noć vodi neko promrzlo, ubogo, rudarsko dijete sa svojom majkom:

Majko, zašto je hladno u našj sobi?

– Jer nema ugljena, sine.

A zašto nema ugljena?

– Jer tata nema posla.

A zašto tata nema posla?

– Jer, ima previše ugljena, sine.

To je najbolja slika tragike života rudara i rudara u životu. I kada uglja nema, i kada ga ima previše, oni su ti koji, zajedno sa svojom djecom, ni krivi, ni dužni, plaćaju ceh društvene neravnoteže i moralne disharmonije vremena.

Obraćanje prof. dr. Esada Bajtala na sinošnjoj tribini u Brezi, održanoj povodom Dana rudara: ŽIVOT RUDARA – RUDARI U ŽIVOTU. Na tribini je govorio i Bogić Bogićević.

 

Esad Bajtal
Autor 21.12.2018. u 13:56

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija