Evropo, pamtiš li Holokaust?

Dejan Kožul
Autor 8.11.2018. u 15:19

Evropo, pamtiš li Holokaust?

Neka ova prepiska i priča budu opomena na “Kristalnu noć”, na Holokaust. Da se ne ponovi. Prepričavajmo je djeci, unucima/unukama. Ovo nije bajka već dio evropske povijesti pa i identiteta i sa tim se treba suočavati stalno.

U svom pismu Evropi pjesnikinja Athena Farrokhzad, inače iranskog porijekla, a sada živi u Švedskoj, između ostalog kaže:

“Europe, when will you Brexit yourself?

“Evropo, kad ćeš se i sama “brexetirati?

Ti si burka u Francuskoj, zabrana gradnje minareta u Švicarskoj, zaplijenjeni nakin izbjeglica u Danskoj. Ti si talijanski ministar unutarnjih poslova koji citira Mussolinija. Ti si pritvoreni tražioci azila u Mađarskoj”.

Evropo, znaš li kamo ideš? Prepoznaješ li ijedan od 10 elemenata, Umberta Eca, koji ukazuju na pojavu fašizma, kao problematičan, odnosno kao svoj problem. Evropu, obilježavaš osam desetljeća od svoje…Da, svoje “Kristalne noći”. Tvdriš da nije tvoja noć? Evropo, ovo, u nastavku što slijedi je i tvoja priča. Počela je i prije te “Kristalne noći”, a volio bih reći da smo korice te priče mogli konačno i zatvoriti. Kako to nije slučaj, onda čitaj. Ponavljaj. Ponovit će se.

Iako nisam neki vjernik (iskrenije bi bilo reći da nisam nikakav vjernik) teško mi je naći bolji izraz za period oko Nove godine od božićnog. Samim tim onda za neke događaje ne mogu naći bolji izraz od „božićnog čuda”. Jedno takvo čudo zadesilo me baš u tom periodu prije dvije godine i to u Los Anđelesu u Muzeju tolerancije.

Ušao sam u Muzej pomalo povlašten, sa novinarskom legitimacijom i, kolikom, tolikom reputacijom i punom slobodom da se izgubim među postavkama koje na vrlo živ način komuniciraju sa posjetiteljima i koje imaju za cilj da opomenu na postojanje zla širom svijeta. Jedan dio posvećen je genocidima, što hoće reći da je na mapi ucrtana i Srebrenica.

Najveći dio Muzeja posvećen je najcrnjem periodu čovječanstva – Holokaustu.

Unutra posjetitelji ulaze u grupama, pa mi je ponuđeno da se pridružim jednoj školskoj ekskurziji kako bih zajedno sa njima ispratio priču. Muzej je specifičan jer kronološki pokušava posjetiteljima nametnuti osobno iskustvo, koliko god je to moguće. Pa tako kroz improvizirane ulaze u koncentracijske logore odvajaju muške od ženskih posjetitelja, tamnopute od bijeloputih, visoke od niskih. Nameću im podjelu, a samim tim i različite sudbine koje na kraju, koliko god različite bile, imaju dodirnu točku koja je u slučaju logoraša bila peć, a u slučaju posjetitelja mučnina u stomaku.

I onda, baš negdje pri izlasku iz odijela za Holokaust, ako imate sreće, odnosno ako dođete petkom u Muzej možda naletite na Dorothy i ta mučnina u stomaku polako nestaje. Dorothy je bakica koja samo što nije napunila 90 godina i koja je i sama preživjela Holokaust u Poljskoj, odakle je rodom i koja jednom sedmično dolazi u Muzej kako bi posjetiteljima ispričala svoju priču.

Igrom slučaja, tema Holokausta mi je bliska jer sam se godinama unazad i sam bavio tim problemom, načinima komemoriranja i današnjim odnosom prema tom najcrnjem periodu čovječanstva. Činjenica da dolazim sa prostora bivše Jugoslavije posebno je obradovala Dorothy sa kojom sam razmijenio kontakte, iskreno ne računajući da će do neke konkretnije komunikacije ipak doći jer, sjetimo se, riječ je skoro o 90-godišnjoj bakici. Da! Možda nije nevažno spomenuti da sam rekao da sam novinar koji, između ostalih, piše za zagrebačke „Novosti”.

Nekoliko dana nakon povratka u Beograd stigao je mail:

Dragi Dejane, 

Nadam se da ti je prijala posjeta Californiji, baš kao i posjeta Muzeju. Nadam se da je let nazad bio prijatan. Kakav je život u Zagrebu? Ima li puno nezaposlenih i kakvo je vrijeme?

Kod nas je zima hladna, poprilično je oblačno i kišovito. Više nego je uobičajeno ali i to moramo prihvatiti jer na vrijeme ne možemo uticati. Koliko sam shvatila radiš kao novinar. O čemu inače izvještavaš?

Ja sam, inače, poprilično zauzeta predavajući u dva muzeja, školama, univerzitetima, kadetima, crkvama, sinagogama. Pričam im o životu od moje osme godine, od početka nacističke okupacije Poljske, od septembra 1931. do januara 1945. kad nas je sovjetska vojska oslobodila u Cracowu. Ljudi ovdje poprilično ignoriraju Drugi svjetski rat u Evropi. Da li tvoj narod zna šta se dešavalo tada? Nadam se da ću dobiti neke odgovore. Lijepo je dopisivati se sa drugim ljudima, pogotovo iz Zagreba. 

Nacisti su mi ubili roditelje, brata i dvije sestre. Ostala sam siroče sa 11 godina i morala sam sama da se brinem o sebi jer nacisti, a ni Poljaci nisu bili baš prijateljski raspoloženi prema nama Židovima. 

Srdačno, Dorothy Greenstein, preživjelo dijete iz Poljske.

Nisam stigao sa Dorothy da se ispričam u Muzeju, ali sam u svakom slučaju imao želju da čujem njenu priču i da je na neki način i objavim. Punimo 80 godina od “Kristalne noći”, noći koja je odredila sudbinu Dorothy. Idealno za priču koju ćemo ispričati u vidu e-mail prepiske koja je počela prije pet godina, a nastavlja se i danas.

Draga Dorothy, 

baš mi je padalo na pamet da Vam se javim, kao i da pošaljem neka pitanja, kad stiže mi vaš e-mail. Ovo je sjajno! 

Ja jesam novinar, ali živim u Beogradu, a ne Zagrebu. Istina, pišem i za novine iz Zagreba i inače jesam iz Hrvatske ali sam tokom onih naših, jugoslavenskih ratova postao jedan od izbjeglica. O Drugom svjetskom ratu poprilično diskutiramo. U bivšoj Jugoslaviji je postojao snažan antifašistički narativ ali čak i prije raspada nacionalisti su preuzeli kontrolu na državom i državama, nakon raspada, a to znači da su preuzeli kontrolu i nad povijesti pa smo posljednjih godina svjedoci ogromne revizije. Samo da znate da je Beograd sebe proglasio za prvim evropskim gradom oslobođenim od Židova, tokom Drugog svjetskog rata. A slično je bilo i po Hrvatskoj. Moram vam poslati neka pitanja, ali ovo je odličan start. 

Srdačno, 

Dejan

Dragi Dejane, 

Samo da znaš da imam šesto čulo. Jako mi je drago da smo ostali u vezi. Za mene je to poput prozora u svijet. Jako mi je drago da čujem da tvom kraju znaju za zločine nacista i da se o tome razgovara. To je dobro kako se ne bi ponovilo.U suprotnom, povijest uvijek nađe načina da se ponovi. Bit će mi zadovoljstvo da odgovorim na pitanja. Puno ljubavi i pozdrava iz Californije.

Draga Dorothy, 

Naravno da znamo šta su nacisti radili jer je i Jugoslavija bila okupirana ali posljednih 20 i nešto godina mijenja se slika, nudi se drukčija perspektiva u kojoj se nacisti i kolaboracionisti slave. Sve se promijenilo od raspada Jugoslavije. 

Pišem članak o Muzeju ali mislim da bi bilo najbolje da sa vama uradim poseban intervju jer zaslužujete puno više prostora. 

Ako se sjećate, spominjao sam vam jednu knjigu o jednom od preživjelih u Autschwitzu. Ovo je ta knjiga. Sjajna je.

Dragi Dejane, 

Hvala što si mi poslao priču o “Sretnom djetetu“. Jako je zanimljivo kako je uspio pobjeći iz svih tih opasnih mjesta. Ja također sebe smatram “sretnim djetetom” jer sam više puta mogla poginuti. Spremna sam da odgovorim na tvoja pitanja. Svako preživjelo dijete ima jedinstvenu priču o tome kako je preživjelo. Odgovarat ću noću jer moj stari suprug zaspe već poslije 19 h i tako imam čitavu noć za sebe. Uživam u toj tišini i mogućnosti da se koncentriram na pisanje. 

Draga Dorothy, 

Radite sjajan posao u Muzeju pričajući vašu priču posjetiteljima. Zaslužuje da se čuje i šire. Nedavno sam čitao neki članak o tome kako su u Las Vegasu održana izložba umjetničkih radova zatvorenika koncentracionih logora, a znam da su mnogi na taj način i ostavljali poruku o uslovima u logorima, a ujedno predstavljaju i slavu ljudskom duhu. 

Dragi Dejane, 

Hvala na toj informaciji. Na žalost, predaleko mi je da idem do Las Vegasa iako bi rado pogledala tu izložbu. Imam nekoliko prijatelja koji su bili u Auschwitzu ali nisu bili umjetnici. Ja nisam mogla pisati, niti crtati u getu jer smo bili preokupirani glađu, bolestima i pokušajima da preživimo. A, istina je da duh, nadu i vjeru nikad nisu uspjeli slomiti. 

 

Dorothy sa 17 godina. Foto: privatna arhiva

Draga Dorothy, 

Konačno možemo početi sa intervjuom. Bilo bi bolje da imamo priliku da sjednemo negdje i lijepo se ispričamo ali šta je tu je. Idemo u dijelovima. Možemo početi sa nekim osnovnim podacima. Fascinira me vaša energija i volja da sa više od 80 godina volontirate u Muzeju. Zašto to radite? 

Dragi Dejane, 

Moje pravo ime je inače Devorah Kirszenbaum. Rođena sam 10. decembra 1930. Imala sam osmero sestara, jedna je umrla prije nego sam se ja rodila, i dva brata. Deseto sam i najmlađe dijete. Tokom tri i pol godine, do oslobođenja, imala sam i lažno, poljsko ime – Zofia Leszczynska. 

Dorothy (u narandžastoj haljini) sa preživjelima holokausta

U Muzej dolazim svakog petka i tamo sam od otvaranja do zatvaranja i tako je posljednjih 19 godina. Ranije sam dolazila i češće ali to ne mogu više jer nemam ni snage. Morala sam smanjiti broj dolazaka jer o tome pričam i u školama, na univerzitetima, u crkvama, sinagogama… Moja je misija da pričam o tome kako je bilo u Poljskoj tokom nacizma pa sve dok nas sovjetska vojska nije oslobodila u Cracowu gdje sam živjela nakon što sam protjerana iz Warsawe u jesen 1944, poslije 63 dana i noći nakon što su ugušena pobuna Poljaka. Grad Warsawa je po odluci Hitlera bio spaljen. 

Draga Dorothy, 

Vaša volja je toliko inspirativna. Imate li predstavu koliko njih je čulo vašu priču i kakve su im reakcije? 

Dragi Dejane, 

Ne brojim koliko posjetitelja vidim i koliko ih je čulo moju priču. Svaki put pripremim i preko 200 printova koje podijelim. Stojim u dijelu Muzeja koji je posvećen Holokaustu i svakih 15 minuta nailazi nova grupa. Svima je drago da me vide nakon što vide užasne stvari koje su nacisti radili Jevrejima u logorima, ali i u određenim getima. Nakon toga ja im dođem kao svježi povjetarac.

 Draga Dorothy, 

Moram priznati da ste zaista pravo osvježenje nakon svega. Imali ste svega devet godina kad su nacisti ustanovili geto u Otwocku. Kako ste preživljavali te dane?

Dragi Dejane, 

Kad su nacisti okupirali Poljsku i moj grad, Otwock, u blizini Warsawe imala sam samo osam godina. Moj otac je bio rabin, sudija za jevrejski narod, i veterinar. Živjeli smo jako lijepo do dolaska nacista. Tad se sve promijenilo. 

Nacisti su naredili da djeca ne idu u školu pa me kući podučavala starija sestra koja je imala dvoje djece koja su bila malo starija od mene. Jednog dana nacisti su naredili da predamo sve radio prijemnike, zatim krzna, a nakon nekog vremena i svaki kožni predmet. 


Dorothy 

Svaki put kad smo morali da se odreknemo nečega moj otac je govorio: “Možemo živjeti bez radija, krzna i kože. Šta je slijedeće šta će nacisti uraditi?” Moj otac je mislio da su nacisti i Nijemci, generalno, vrlo obrazovani i da neće učiniti ništa strašno. Krivo je mislio. 

Onda su uhapsili 400 muškaraca i dvije žene koje su odveli u obližnje selo kako bi pravili kameni put. U Poljskoj često pada kiša a nacisti su često u to selo dolazili na motorima i poprskali bi se. Moj brat i jedna od tri udate sestre, sa svojim mužem, odvedeni su u logor zajedno sa ostalim muškarcima. 

Selo se zvalo Karczew. Nekoliko mjeseci nakon rečeno nam je da imamo samo jednu sedmicu da se pripremimo za geto i da nađemo smještaj. Našli smo samo stan sa jednom sobom i kuhinjom i to za roditelje, dva brata i tri sestre. Nije bilo prostora za namještaj, čak ni za knjige mog oca. Uzeli smo samo dušek koji smo smjestili na pod i mali stol za piknik sa dvije stolice. Sve ostalo je ostalo u naša dva stana u koje su uselili Poljaci i preuzeli sve. 

Nije bilo moguće nabaviti hranu unutar geta. Sve je bilo zatvoreno. Nitko nije smio izlaziti iz geta, osim što su neki koji su radili izvan imali dozvole za izlaske. 

Nacisti su samo nadgledali tko ulazi i izlazi iz geta. Poljaci su u to vrijeme bili siromašni i bili su sretni što su mogli iznositi iz jevrejskih stanova namještaj. Nacisti nisu marili za to. Napravili su spisak porodica i jednom sedmično je netko iz porodice stao u red da bi dobili nešto hrane. Dobijali smo komad crnog kruha i nešto krompira. Na tome se nije moglo živjeti, pogotovo što se to dobijalo samo jednom sedmično. Djeca su se porazboljevala od gladi i umirala na ulicama geta. Roditelji nisu mogli da im pomognu, doktori nisu imali lijekova ili hrane da im daju. Situacija je bila užasna. Sve se to dešavalo, a ja sam tek napunila devet godina. 

Jednog dana prišao mi je otac, nakon jutarnje molitve u sinagogi, sjeo me na stolicu i rekao: “Ti si jedina koja može pomoći ovoj familiji da ne umre od gladi.” Pitala sam: “Šta ja mogu učiniti?”. Otac je rekao: “Dat ćemo ti novac i otići ćeš preko, na poljsku stranu i kupiti crni kruh, nešto krompira i malo soli”. 

Dvije godine sam išla po hranu a nisam otkrivena kao Židovka na poljskoj strani samo zato što imam plave oči, svijetlu kosu, okruglo lice i moj poljski je bio savršen, što je i danas. Jednog dana, po povratku sa molitve, otac mi je samo rekao: “Više ne ideš u kupovinu”. 

Postala sam histerična i rekla: “Tata, ali porazboljevat ćemo se i umrijeti!”. Otac me smirio i rekao: “Čuli smo danas da nacisti dolaze sutra da nas rasele”. Ono što je stvarno mislio je da nas ubiju, a ne rasele. Zagrlio nas je i rekao: “Morate otići do naših poljskih prijatelja i zamoliti ih da vas spase. Majka i ja smo uradili ono šta Biblija (Torah) kaže. Vjenčali smo se, dobili djecu i sad je vaš zadatak da preživite rat, da se poslije oslobađanja udate i tako održite naš narod”. 

Otac nas je ipak poslao. Ja sam otišla kod naših prijatelja, stenografa u sudu. Tad sam posljednji put vidjela roditelje. Naredne tri godine sam se skrivala kod prijatelja, po farmama… 

Jednom me vlasnik farme otkrio i htio me prijaviti nacistima ali to nije uradio zahvaljujući njegovoj ženi koja mu je rekla: „Ti sebe nazivaš dobrim kršćaninom? Svake nedjelje ideš u crkvu. Pusti dijete na miru!” 

Krila sam i po šumi a onda sam našla groblje i grob bebe Zofie Lesczinske. Prijatelj u katoličkoj crkvi mi je pomogao da dođem do njene krštenice i to me spasilo. Imala sam 11 godina i nalazila sam poslove kao pomoćnica u Warsawi gdje sam bila sve do avgusta 1944. Tad su Poljaci ustali protiv nacista ali je ustanak ugušen a grad spaljen. Civili su napustili grad. Otišla sam u Krakow gdje sam dočekala dolazak 1. januar 1945. kad je sovjetska armija oslobodila grad. 

Šta se desilo sa porodicom? 

Poslala sam pismo na adresu gdje smo živjeli u Otwocku sa informacijom da živim kao Zofia Lesczinska u Krakowu. Šest mjeseci poslije po mene je došla jedna od sestara. Nikad se nismo vratili u stari stan. Saznala sam da su mi roditelji i brat ubijeni. Ni dvije sestre se nikad nisu vratile. 

 

Dorothy u školi posle rata 

Vaš suprug, Allen Greenstein je također jedan od preživjelih. Kako ste ga upoznali i otkud vi nakon svega u Los Angelesu? 

Njemu je bilo gore nego meni jer je imao 14 godina kad su nacisti okupirali Poljsku i odmah je odveden u radni logor. Kad se preokrenuo tok rata većima muškaraca i žena je završilo u drugim logorima. Moj suprug je odveden u Buchenwald gdje su ih prebijali i držali bez hrane. Oslobodili su ih Amerikanci pod generalom Eisenhauerom i slikali ih kao dokaz o užasnim stvarima koje su nacisti radili. 

Upoznali smo se u Zeilsheimu, u blizini Frankfurta. Bila sam tu u izbjegličkom kampu i odatle ga znam, ali sreli smo se ponovno u Kanadi gdje sam otišla i radila kao sobarica u jednoj židovskoj porodici. Vjenčali smo se 20. marta 1949. godine. Na ljeto 1963. smo odlučili da odselimo u Los Angeles, prvenstveno zbog klime.

Draga Dorothy, 

Nemam riječi utjehe za tragediju koju ste doživjeli. Neizmjerno mi je drago da smo se upoznali a još draže da ne šutite o ovome. Mnogi se ne žele sjećati, a mislim da je vaša sudbina, na neki način, ukleta jer je nemoguće potisnuti ta sjećanja. Kako se vaš suprug nosi sa tim? 

Srdačno, 

Dejan 

Dragi Dejane, 

Moj suprug ima više od 90 godina. Ne može hodati normalno bez štapa, ne čuje dobro i loše spava i stalno sanja prebijanja i dane gladi koje je preživio. U braku smo skoro 70. Nije mi lako noću sa njim ali se svaki dan molimo da imamo snage da nastavimo. 

Ne mrzim Nijemce ali nikad neću zaboraviti šta su nam nacisti uradili. Ja nemam noćne more i volim pričati kako sam preživjela eru nacizma. Na žalost, ljudi su brzo zaboravili i prestali vjerovati u to. Preživjeli znaju šta se dešavalo. 

S ljubavlju, 

Dorothy.

Dorothy

Recimo da je ovo samo mali dio prepiske sa ovom sjajnom ženom koja u ovo vrijeme, sa skoro 90 godina i dalje obilazi dva muzeja, škole, univerzitete, a smogne snage da ode i do Poljske na okupljanja preživjelih. Izdržava se tako što daje satove jezika i klavira.

Ako je postojao način da joj ukažem čast što sam je upoznao onda je to ovaj. U ime svih stradalih zbog „pogrešne” vjere, nacije, boje, seksualnog opredjeljenja…

Neka ova prepiska i priča budu opomena na “Kristalnu noć”, na Holokaust. Da se ne ponovi. Prepričavajmo je djeci, unucima/unukama. Ovo nije bajka već dio evropske povijesti pa i identiteta i sa tim se treba suočavati stalno.

Završimo priču još jednim dijelom “Pisma Evropi.

“Imala sam osam godina kad je buknuo rat u Jugoslaviji, a devet kad smo u razredu dobili izbjeglicu iz Bosne. Nisam mogla razumjeti da su i oni izbjeglice kao mi jer su bili Evropljani. U Beogradu se Titov mauzolej nalazi odmah do iranske ambasade. Ena i dalje kaže da govori srpsko-hrvatski. Naš najmanji zajednički nazivnik je – baklava.”

“Evropo, kad fašisti ubiju dijete ti dižeš svoje nacionalne zastave. Evropo, mogu praviti ove povijesne veze do kraja vremena. Ali, razlika između sada i onda je četiri miliona poginulih sovjetskih vojnika. Razlika između “Zimskog rata” i danas je 30 stupnjeva”.

Dejan Kožul
Autor 8.11.2018. u 15:19