Feljton (I): Religija, države nasljednice Jugoslavije i ratovi

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 30.9.2015. u 10:21

Izdvajamo

  • ''Od kraja 1980-ih, broj vjernika u Jugoslaviji i kasnije u državama nasljednicama je spektakularno porastao. Dok je broj nevjernika procijenjen na 31.6 posto 1987. godine, 2002. godine samo 2,7 posto ukupne populacije država nasljednica Jugoslavije su činili deklarirani ateisti ili nevjerujući... Šta se zbilja desilo u kasnim osamdesetim i ranim devedesetim tokom procesa dezintergacije multinacionalne Federane Jugoslavije i stvaranja novih etničkih nacija-država, jeste da se religija okrenula u ono što Mirko Blagojević naziva 'zaštitno-integrirajuća, homogenizujuća, etnomobilišuća funkcija religije'. Ovo je posebno slučaj s Bošnjacima, Hrvatima i Srbima među kojima je religija bila glavno nacionalno i diferencirajuće svojstvo.''

Povezani članci

Feljton (I): Religija, države nasljednice Jugoslavije i ratovi

Foto: google

Feljton (I)

Religion in Post-Yugoslav Context (ur. Branislav Radeljić i Martina Topić), Lexington Books 2015.

feljton

Portal Tačno.net u narednim sedmicama feljtonizira prestižni zbornik ”Religion in the Post-Yugoslav Context” (Religija u post-jugoslavenskom kontekstu) čiji je izdavač Lexington Books (Lanham – Boulder – New York – London). Zbornik je objavljen ove godine, a urednici su Branislav Radeljić i Martina Topić. Zbornik sadrži radove eminentnih istraživača iz oblasti društvenih znanosti, te na zanimljiv i znanstveno utemeljen način propituje i otkriva mjesto religije i religijskih zajednica u državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Priređuje: Amila Kahrović-Posavljak

U prvom poglavlju koje nosi naziv ”Religija i jugoslavenski ratovi 1991-1999.” Paul Mojzes[1] propituje pozicioniranje religije u ratovima na području bivše Jugoslavije ali i prije njih jer su, pokazat će se, te dvije pozicije itekako tijesno povezane. Komunistički režim, kako ga naziva Mojzes, je tražio da religija bude odvojena od nacionalizma i da obje pojave budu pod jednakom kontrolom. Višim stepenom religijskih sloboda, religijske zajednice (koje su već okarakterizirane kao etnoreligijske) postaju logičan fokus iznova probuđenih nacionalnih aspiracija i svrstavanja u jugoslavenskom društvu koje je bilo multireligijsko i multietničko ali monoideološko.

Buđenje religioznosti je, prema Mojzesu, bilo i svojevrstan odgovor na ranije potiskivanje religioznosti kao što je odgovor i na represiju prema nacionalističkoj ili etničkoj samo-afirmaciji. Kada je ”stvaranje novog socijalističkog čovjeka (i žene)”[2] propalo u kasnim osamdesetim i ranim devedesetim (budući da nije uspješno stvoren neki jugoslavenski identitet) glavno pitanje je postalo ”ko sam ja?”.

”Postojala je opcija da se gleda naprijed ka evolutivnoj transformaciji u multietničko, demokratsko civilno društvo ali umjesto toga većina je odabrala da gleda postrance (prema zapadnom kapitalističkom konzumerizmu) i čak i unatrag, ka etničkoj samosvijesti koja je stvorena u vrijeme uspona nacionalizma u 19. i ranom 20. stoljeću.”

U svakoj od budućih država crkve i vjerske zajednice su koristile nešto od prošlosti da se probude etničke afilijacije. Srpska pravoslavna crkva je tako koristila sukob na Kosovu kao i 600. godina od Kosovske bitke, nosanje mošti cara Lazara i sjećanje na stradale u ustaškom genocidu u Drugom svjetskom ratu da produbi srpski nacionalizam. Katolička crkva u Hrvatskoj je koristila Marijanska hodočašća, euharistijske kongrese i Papine posjete kako bi privukla mase u kolektivne manifestacije hrvatskoga ponosa. Mojzes tvrdi da je zanimljivo da slovenačke vlasti nisu organizirale slične manifestacije.

U to vrijeme nacionalna svijest bosanskih muslimana je sazrijevala kroz odbijanje identifikacije sa Srbima i Hrvatima. Islamske religijske institucije su služile kao oslonac za izgradnju tog etniciteta.

”Nakon godina nastojanja, vlada predsjednika Josipa Broza Tita im je odobrila status nacije, pa su se isprva zvali Muslimani (za razliku od religijske pripadnosti musliman koja se piše malim početnim slovom), ali nekoliko godina kasnije, tokom rata u Bosni i Hercegovini, prihvatili su naziv Bošnjak. Prije rata, Bošnjaci nisu imali drugi izlaz osim da se svrstaju uz islamske religijske institucije i simbole bilo da su vjernici koji prakticiraju vjeru ili ne.” Za razliku od Bošnjaka, etnički Albanci se nisu morali primarno oslanjati na islam jer su imali dovoljno jezičkih, kulturoloških i drugih specifičnosti koje su ih odvajale od njihovih neprijatelja – Srba i Makedonaca. U Makedoniji je nacionalizam pomognut proglašavanjem autonomnosti i autokefalnosti makedonske crkve koju SPC i drugi nisu priznali kao kanonsku.

tito-vatikan

Put ka ratu i božje vojske

Zanimljiva je sljedeća Mojzesova tvrdnja o jugoslavenskim ratovima:

”Dok ga neki ljudi vide kao jedan, kompleksan rat, ja to vidim kao niz međusobno povezanih ratova različitog trajanja i intenziteta.”

Istražujući utjecaj religije u ovim ratovima, Mojzes pokazuje da u prvom od njih, u Sloveniji, religija nije imala ulogu. Rat u Hrvatskoj je trajao od 1991-1995. Počeo je idejom za odvajanje Hrvatske iz Jugoslavije na šta su Srbi odgovorili stavom da ako se Hrvatska ima pravo odvojiti iz Jugoslavije i Srbi imaju pravo da se odvoje iz Hrvatske. Rat je završio iznenada kada su hrvatske snage izvele operaciju Oluja koja je završila masovnim protjerivanjem oko 300.000 Srba iz područja koja su ranije zaposjeli srpski secesionisti i na kojima su počinili zločine

Rat u BiH je bio rat JNA protiv novoproglašene nezavisne države ”koji je prerastao u trosmjerni građanski rat između Srba, Hrvata i muslimana/Bošnjaka sa savezima koji su se često mijenjali. To je postao najkrvaviji jugoslavenski rat s etničkim čišćenjem, genocidom, logorima sa 100.000 ubijenih, čak i više ranjenih, uz genocidno silovanje 10.000 žena (uglavnom Bošnjakinja i Hrvatica), izbjeglištvom i deportacijama dva od ukupno četiri miliona ljudi. Dva najgora pojedinačna slučaja su bili ubistvo više od 8000 muškaraca i dječaka u Srebrenici, i najveća masovna grobnica otkrivena u 2013. Tomašica. Za oba ova zločina su krive srpske vojne i paravojne formacije… Sve tri religijske zajednice su bile duboko uključene u podizanje tenzija.”

Mojzes na sličan način, sažimajući uzroke i posljedice, apsolvira i rat na Kosovu i prelazi na glavno pitanje svoga rada: odnos religije i rata. Odmah ustanovljuje ”Kler je korišten da igra ulogu čuvara ovaca u skladu sa zadatkom zaštite svog stada… U skladu s tim i ljudi u potrazi za identitetom i zaštitom su prirodno gravitirali ka religijskim zajednicama svojih predaka.”

I vojne jedinice su tražile svoja sveštena lica: kler je blagoslovio oružje i vojne trupe, držao propovijedi i govore koji su bili često više patriotski nego li religijski. Uostalom, kako poentira Mojzes, kada neko presluša snimke propovijedi iz tog vremena na njima se može čuti izuzetno ”vulgarna” teologija koja ima malo toga zajedničkog sa autentičnim kršćanstvom ili islamom a mnogo zajedničkog sa zloupotrebom religije, provociranjem nasilja i etničkog čišćenja. Mojzes postavlja fundamentalno pitanje: jesu li ratovi na prostoru nekadašnje Jugoslavije bili religijski? ”Mišljenja o ovom pitanju su različita. Dok većina religioznih ljudi i njihovih vođa tendira ka nijekanju toga, mnogi nereligiozni ljudi tendiraju ka tome da afirmiraju ovu tezu.” Kao jedan od primjera koji govore u prilog ovoj tvrdnji, Mojzes navodi činjenicu da je pravoslavna hijerarhija u Srbiji održavala ”nekritičku alijansu” s Radovanom Karadžićem do kraja rata i dalje, baš kao i Katolička crkva sa svojim svetim ratnicima. Štaviše, tako su postupale i pravoslavne crkve u Grčkoj i Rusiji. U Ateni su pravoslavni svećenici 1993. godine Radovana Karadžića proglasili pravoslavnim herojem.

images

”Religija je bila i glavna razdjelnica među različitim grupama, baš kao i najvažniji kohezivni faktor unutar svake etničke zajednice. Kler je igrao ogromnu mobilizirajuću ulogu tražeći od sljedbenika da aktivno podrže rat. U cjelini, predstavnici klera su nekritički podržavali svoje nacionalne režime barem glede rata; kakogod, SPC se povremeno suprostavljala Miloševiću jer se nije pretvarao da je vjernik dok se za druge političare (poput Franje Tuđmana) pretpostavlja da jesu, iz oportunističkih razloga.”

Baš kao i SPC koja je tvrdila da se njeni ratnici vode božanski rat protiv neprijatelja, i Katolička crkva je pripisivala božanske atribute akcijama Hrvatske vojske. I muslimansko religijsko i političko vodstvo je počelo da insistira na tome da rat kao odgovor zahtjeva džihad i da su muslimani koji su poginuli u odbrani Bosne šehidi, gazije i hamze. Uz regularne jedinice ARBIH su se borile i neke jedinice s muslimanskim religijskim predznakom koje su imale fundamentalističke zahtjeve suprotne muslimanskoj tradiciji lokalnog stanovništva.

”Govori muslimanskih političkih i vojnih vođa su bili skoro identični govorima katoličkih hrvatskih ili pravoslavnih srpskih vođa. Svi su oni tražili da se ljudi vrate korijenima svoje vjere.”

Biskup Franjo Kuharić, koji je sebe vidio kao zaštitnika Hrvata ne samo u Hrvatskoj već i u Bosni i Hercegovini, je tražio uspostavljanje HDZ-a u BiH iako je znao da će to doprinijeti dezintegraciji republike. On je, također, tražio ekskluzivno korištenje hrvatskog jezika i ćirilićnog pisma što su Srbi u Hrvatskoj doživjeli kao prijetnju. Mojzes poentira i jednu ironiju.

”Jedan od dokaza bliske veze religije i rata je bilo razaranje velikog broja bogomolja i progon klera.”

Svako u svojoj hegemoniji

Iako se može činiti da su sve tri vjerske zajednice imale identičnu vezu sa svojim nacionalistima, prema Mojzesu to nije istina.

”U Srbiji je SPC probudila uspavani srpski nacionalizam. Budući da su postigli cilj da svi Srbi budu u jednoj državi (Jugoslaviji), u kojoj su brojčano dominirali i bili više nego proporcionalno zastupljeni u Komunističkoj partiji i JNA, postali su pasivni i samozadovoljni dok im nije zaprijetio raskid s Jugoslavijom… SPC je postala generator ponovnog buđenja srpskog nacionalizma… U Hrvatskoj Rimokatolička crkva nije morala ponovo buditi hrvatski nacionalizam jer je on nastavio tinjati ispod površine, igrajući separatističku ulogu kroz cijeli povijesni period Jugoslavije.”

Prema Mojzesu, slovenački nacionalizam nije trebao crkvu jer je već bio okružen katoličkim zemljama pa religija nije bila znak koji ga odvaja od ostatka Jugoslavije već su to bili jezik i kultura.

”U slučaju Bošnjaka, prije rata je islam bio znak njihovog identiteta jer nisu imali drugu distinktivnu instituciju s kojom bi mogli srasti. Tokom rata, budući da su bili najmanje pripremljeni i prvi su pretrpjeli enormne gubitke, uloga islama je jako porasla, posebno zbog toga što su političke i vojne vođe mogle njome potaći ljude na efektiviniju odbranu. Tako je muslimanski religiozni identitet Bošnjaka porastao tokom rata jer su se suočili s mogućnošću istrebljenja ne zato što su bili Bošnjaci nego zato što su bili muslimani.”

Ni Albanci u bivšoj Jugoslaviji, posebno na Kosovu, nisu trebali religiju kao znak odvajanja od drugih zato što su tu ulogu igrali jezik i kultura. Zanimljivo da su u rađanju makedonskog nacionalizma (za koji Mojzes kaže da se razvio kasno kao bošnjački) tamošnji komunisti podržavali autokefalnost i autonomiju svoje crkve.

No, uloga religijskih zajednica i religije nije bila samo negativna. Prema Mojzesu, bilo je i pozitivnih primjera. Tako on navodi primjer Hamdije Jusufspahića, beogradskog muftije koji se u proljeće 1991. sastao s Patrijarhom Pavlom da bi zaključili kako religija ne treba biti zloupotrebljena za nacionalne svrhe. Kardinal Vinko Puljić i tadašnji reisu-l-ulema Jakub Selimoski su otputovali u Vatikan da se sastanu s Papom.

U zaključku se tvrdi: ”Religija nije bila samo način određenih grupa da se povežu s Bogom i svojom religijskom zajednicom već je postala alat za ispoljavanje identiteta. Tokom rata to je ispoljavanje često bilo patološko. Krajem rata i početkom novog milenija, javila se šansa za mnogo zdravije ponovno otkrivanje značenja religije u individualnim i kolektivnim životima ljudi u bivšoj Jugoslaviji.”

vjece-medjureligisjko

Nova paradigma za novo stoljeće

U drugom poglavlju koje nosi naziv ”Religija u zemljama nasljednicama Jugoslavije na početku 21. stoljeća”, Raymond Detrez[3] ukazuje na novu fazu koja se s početkom milenija javila u religijskom životu država nasljednica Jugoslavije. Sa smjenama koje su došle, Detrez tvrdi, ”religijske institucije su sada mogle doseći moć koja im je omogućila da se fokusiraju na svoju evangelističku misiju – širenje tradicionalnih moralnih vrijednosti koje odgovaraju njihovom vjerovanju, uključujući ljubav prema svom susjedu dok i dalje ostaju svijest nacije.”

Prvo šta je, prema Detrezovom istraživanju, trebalo riješiti bio je ustavni položaj religijskih zajednica.

”Većina zakonskih odredbi je već inicirana 1990-ih godina kada su izglasani novi ustavi. Iako su ovi ustavi izričito proklamirali razdvajanje države i crkve i odbacivanje diskriminacije na vjerskoj osnovi, u praksi u većini zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije neka je određena religijska institucija uživala privilegiranu poziciju kao ‘tradicionalno vjerovanje’ što nije nepoznato ni u nekim zapadnim zemljama.”

Kako se navodi u Detrezovom radu, Ustav Srbije nije rezervisao nikakvo povlašteno mjesto za Srpsku pravoslavnu crkvu. Istovremeno je u članu 10. Zakona o crkvama i verskim zajednicama, koji je izglasan 20. aprila 2006. napravljena distinkcija između s jedne strane ”tradicionalnih verskih zajednica koje imaju viševekovni kontinuitet u Srbiji i čiji je pravni subjektivitet zasnovan na posebnim zakonima” i s druge strane ”konfesionalnih zajednica”. Tradicionalne crkve su: Srpska Pravoslavna Crkva, Rimokatolička Crkva, Slovačka Evangelička Crkva, Reformistička Hrišćanska Crkva i Evangelička Hrišćanska Crkva. Nakon protesta Bukurešta i Rumunska pravoslavna crkva je dodata na listu. Tradicionalne vjerske zajednice su jevrejska i muslimanska zajednica koje se ne mogu imenovati crkvama. Članak 11. Zakona, deskriptivno a ne preskriptivno, poentira ”izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu Srpske pravoslavne crkve u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda.” Kako pokazuje Detrez vjerske zajednice i crkve koje su određene tradicionalnima se ne trebaju registrirati što na neki način pravi diskriminaciju i hijerarhiju između njih i konfesionalnih zajednica. Prema članu 3. spomenutog zakona moguće je zabraniti registriranje neke vjerske zajednice.

Član 41. Ustava Hrvatske tvrdi ”sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države”. U Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica nikakve denominacije nisu spomenute eksplicitno. Član 5. stav 1. zakona tvrdi da religijske zajednice mogu biti uvrštene u registar koji se zove Evidencija nakon podnošenja oficijelne aplikacije. Stav 2. tvrdi da samo zajednice koje su djelovale pet godina kao udruge s pravnom osobnošću imaju pravo da apliciraju kako bi dobile pravni status. Ovo znači da religijske zajednice ne moraju aplicirati za pravni status, ali ako ne apliciraju ne mogu imati ista prava kao one koje su se registrirale.

U Bosni i Hercegovini odnos između države i vjerskih zajednica je uređen Ustavom koji je određen Aneksom 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Amandmani su uvedeni 2009. pod supervizijom međunarodne zajednice. Zanimljivo je da je u Ustavu RS iz 1992. godine, u članu 10. navedena sloboda i jednakost svih religijskih vjerovanja, ali je u paragrafu 3. člana 28. naglašeno ”Srpska pravoslavna crkva će biti crkva srpskog naroda i ostalog naroda pravoslavne religije.” U Ustavu se tvrdilo i da ”država finansijski podržava Pravoslavnu crkvu, sarađuje s njom u svim domenama posebno u čuvanju, orijentiranju i razvoju kulturnih, tradicionalnih i drugih duhovnih vrijednosti.” To je zamijenjeno amandmanom LXXII nakon Dejtonskog sporazuma. Također je zanimljivo, što Detrez navodi, da u zakonu koji tretira položaj crkava i vjerskih zajednica u BiH nema niti jedne vjere koja može imati status državne vjere, da nikakvi religijski službenici ne mogu imati specijalne pogodnosti od države u odnosu na pripadnike dugih vjerskih zajednica niti mogu formalno participirati u državnim institucijama.

Posebno je interesantan slučaj s Makedonskom crkvom. Naime, član 19. Ustava Makedonije iz 1992. garantira slobodu vjeroispovijesti ali i navodi pomalo kontradiktoran stav: ”Makedonska pravoslavna crkva i druge religijske zajednice su odvojene od države i jednake pred zakonom.” I Kosovo i Crna Gora su formalno sekularne države. No, kako tvrdi Detrez ”I u praksi u većini država nasljednica Jugoslavije, postoji po jedna ‘tradicionalna crkva’ koja zbog historijskih razloga zauzima posebnu, povlaštenu poziciju.”

9f5b240073b5cd23d3bd1a62f33430e3

Detrez razmatra ulogu Katoličke crkve u procesima de-sekularizacije u Hrvatskoj. Tako su, prema Detrezovim istraživanjima, učenici koji ne pohađaju vjeronauk bili diskriminirani iako je vjeronauka bila izborni predmet. ”Katoličke vjeroučitelje će plaćati država; država je također preuzela brigu o crkvenim objektima. Nadbiskupija je dobila pravo da otvara vlastite škole, srednje škole, kurseve i univerzitete koji su bili sufinansirani od strane države; ove crkvene škole izdaju validne diplome. Brak sklopljen u Crkvi je prihvaćen kao validan od strane državnih autoriteta, baš kao i crkveno poništenje braka. Crkvene krštenice su iste vrijednost kao državni rodni listovi.”

Od neklerikalnog Miloševića ka prividima sekularizma

  1. je Katolička crkva u Hrvatskoj tražila restituciju u visini od sto miliona eura i danas je jedna od pet najbogatijih organizacija u toj zemlji. Iznad nje su samo naftna industrija i telekomi.

Čak je i Slovenija za koju je ranije utvrđeno da nije bila zahvaćena trendom religijskog utemeljenja etničkog posegnula za religijom u institucijama. Tako je 1997. kabinet premijera Andreja Bajuka, orijentiranog ka desnom centru, razmatrao uvođenje obaveznih časova religije ili etike u slovenačkim školama.

”Situacija u Srbiji nije drugačija od one u Hrvatskoj. Iako je Patrijarh Pavle isprva podržavao nacionalističku politiku Slobodana Miloševića, SPC nije nagrađena iz razloga što su Milošević i SPS još uvijek bili komunisti stare škole da bi Crkvi dali previše moći. Program SPS je eksplicitno odbijao klerikalizam, smatrajući Pravoslavnu crkvu korisnom jedino kao ‘kontra-ideologiju’ katolicizmu i islamu. Srpska patrijaršija je dobila pravu moć tek nakon pada Miloševića u oktobru 2000. Njegov nasljednik Vojislav Koštunica, mnogo konvencionalniji srpski nacionalist i ubijeđeni pravoslavni hrišćanin je bio spreman da prihvati mnogo prominentniju ulogu patrijaršije u srpskom društvu.”

Patrijarh Pavle i Slobodan Milosevic. foto:Vladimir Dobricic

Slično je bilo i s Islamskom zajednicom BiH.

”Budući da se Islamska zajednica Jugoslavije 1993. raspala na nacionalne zajednice, Islamska zajednica Bosne i Hercegovine koju je vodio reisu-l-ulema Mustafa Cerić je postala ‘vlastita’ religijska institucija bosanskih muslimana i bila je sve više okrenuta ka odbrani nacionalnih interesa bosanskih muslimana. Iste godine su ‘Muslimani u etničkom smislu’ kako su nazivani u bivšoj Jugoslaviji prihvatili ime ‘Bošnjak’ kao svoje vlastito ime konačno ostvarujući isto integriranje nacije i religije koje je postojalo među Hrvatima i Srbima.”

Kada govori o ulozi crkava i vjerskih zajednica u etabliranju novostvorenih nacionalih država, Detrez ukazuje na to da su sve one sebe posmatrale kao zaštitnika nacije i države. ”Postoji još jedan paradoks”, tvrdi Detrez, ”dok je srpsko anti-zapadnjaštvo uglavnom naslijeđe ruske slavenofilije sa mnogo dubljim korijenima nego li je to NATO intervencija iz 1999, Bošnjaci su bili mnogo manje opterećeni anti-zapadnim osjećajima nego Srbi.”

Nakon što detaljnije razmotri utjecaje vodećih vjerskih zajednica, Detrez prelazi na pitanje vjerskih manjina koje u svakom slučaju imaju veoma kompleksan položaj, posebno s podjelama velikih vjerskih zajednica koje su zadesile Sandžak, te Crnu Goru i Makedoniju. Potonje dvije su od ostvarenja nezavisnosti insistirale na autokefalnosti svojih crkava.

U zaključku je izneseno nekoliko bitnih stvari:

”Od kraja 1980-ih, broj vjernika u Jugoslaviji i kasnije u državama nasljednicama je spektakularno porastao. Dok je broj nevjernika procijenjen na 31.6 posto 1987. godine, 2002. godine samo 2,7 posto ukupne populacije država nasljednica Jugoslavije su činili deklarirani ateisti ili nevjerujući… Šta se zbilja desilo u kasnim osamdesetim i ranim devedesetim tokom procesa dezintergacije multinacionalne Federane Jugoslavije i stvaranja novih etničkih nacija-država, jeste da se religija okrenula u ono što Mirko Blagojević naziva ‘zaštitno-integrirajuća, homogenizujuća, etnomobilišuća funkcija religije’. Ovo je posebno slučaj s Bošnjacima, Hrvatima i Srbima među kojima je religija bila glavno nacionalno i diferencirajuće svojstvo.”

Tako religijska pripadnost nije nužno značila odnos s Bogom već je bila izraz etničke pripadnosti i lojalnosti naciji. Detrez je upotrijebio termin ”kulturalna religioznost”.

Iz ukupnog Detrezovog promišljanja se može iščitati da je probuđena religioznost ustvari bila suprotnost samoj sebi, posebno kada se pročita sljedeće: ”Zapravo, jašući na talasu nacionalizma katoličke, muslimanske i pravoslavne religijske institucije su doprinijele reduciranju religije na puku komponentu nacionalnog identiteta, umjesto da su je podigli na ekumenski izvor duhovnosti i morala.” Detrez navodi i stav Richarda Farkasa koji govori o kontradikciji između religije i demokracije. Nakon toga autor zaključuje da niti jedna od zemalja nasljednica Jugoslavije ne slijedi neupitno program svojih vjerskih vođa. Da li zbog ličnog uvjerenja ili pod pritiskom međunarodnih institucija, političari su pripravni uzeti u razmatranje sekularizam što njeguju i neki građani koji se brinu zbog odveć moćne uloge religijskih zajednica u državi.

(Iduće srijede: Slučaj Slovenije i poricanje Holokausta u Hrvatskoj)

[1] Profesor religijskih studija na Rosemont College, Pensilvanija. Ko-urednik Journal of Ecumenical Studies te utemeljitelj i urednik Occasional Papers on Religion in Eastern Europe. Napisao je više od stotinu znanstvenih članaka, urednik je četrnaest i autor šest knjiga.

[2] Engleski man and woman

[3] Od 1997-2013. bio profesor Istočnoeuropske i moderne grčke povijesti i kulture te direktor Centra za studije jugoistočne Eruope na Univerzitetu u Ghentu. Također je predavao Povijest Balkana na Univerzitetu u Leuvenu. Objavljivao je iz oblasti nacionalnog identiteta na Balkanu, balkanskih nacionalizama te dezintegracije Jugoslavije.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 30.9.2015. u 10:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija