Feljton (V): Utjecaj religije na politiku u Srbiji i transformacije islama na Kosovu

Amila Kahrović - Posavljak
Autor/ica 28.10.2015. u 11:00

Izdvajamo

  • Do sada ignorirani, očevi i sinovi ovih rubnih grupa se vraćaju kući iz Sirije sa više od 35 poginulih iz Kosova i Makedonije. Često povrijeđeni u borbama u ovim ratovima, koje su podržali Europa i Amerika i koji su finansirani iz turskih, saudijskih i katarskih fondova, ovi pojedinci i spektar nasilnih poruka koje su nekada izvozili su se vratili kući transformirajući albanski politički život.”

Povezani članci

Feljton (V): Utjecaj religije na politiku u Srbiji i transformacije islama na Kosovu

Foto: turntoislam.com

Feljton (V)

Religion in Post-Yugoslav Context (ur. Branislav Radeljić i Martina Topić), Lexington Books 2015.

feljton

Portal Tačno.net u narednim sedmicama feljtonizira prestižni zbornik ”Religion in the Post-Yugoslav Context” (Religija u post-jugoslavenskom kontekstu) čiji je izdavač Lexington Books (Lanham – Boulder – New York – London). Zbornik je objavljen ove godine, a urednici su Branislav Radeljić i Martina Topić. Zbornik sadrži radove eminentnih istraživača iz oblasti društvenih znanosti, te na zanimljiv i znanstveno utemeljen način propituje i otkriva mjesto religije i religijskih zajednica u državama nastalim raspadom Jugoslavije.

Priređuje: Amila Kahrović-Posavljak

U tekstu “Uloga religije u srbijanskom društvu i politici” Marko Nikolić[1] se osvrće na međureligijske odnose u Srbiji prije rata devedesetih, ali i u ratu te poslije. Čitanjem se doima da Nikolić zagovara pozitivnu ulogu SPC u događajima od devedesetih naovamo. Već u samom početku teksta Nikolić tvrdi: “Decenije štetne prakse distanciranja od religije su otvorile vrata vapaju za religijom i njenim uskrsnućem. Na ovaj proces se može gledati kao na religijsku tranziciju, u smislu revitaliziranja i promoviranja religije u poređenju sa prethodnom nadmoći ideologije (kvazi-religijske). To prije svega implicira uvjetovanu, ali istovremeno spontanu transformaciju predominantno ideoloških (sekularnih i ateističkih) pogleda na svijet u rastuće religijsko iskustvo i perspektivu u promišljanju današnjih egzistencijalnih izazova. ”

No, prema Nikoliću čak i danas na ovaj proces utječu sekularni i panideloški subjekti i faktori. Stoga su prema njemu, uloge religije određene kritičko-korektivnom prirodom i osnovnim vrijednostima koje nude strategijsku, kvalitativnu alternativnu pespektivu razvoja. Posebno se to svodi na promoviranje nenasilne integracije zasnovane na poštovanju razlika. Ovdje Nikolić dodaje i optimizam i pozitivan pogled na stvari. No, on upisuje i jednu političku činjenicu koju neće dalje razvijati u radu, a to je da “utjecaj i legitimitet religije i Crkve u Srbiji dolaze iz javnog mnijenja i povjerenja izbornog tijela.” 

Dobrica Ćosić, mirotvorac

“Izbijanjem borbi u Jugoslaviji i hrvatska Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva su poticale brojne mirovne inicijative, istrajući na tome da rat nije religijska već politička kategorija.” Nikolić navodi susrete koji su se trebali desiti ili su se desili i trebali su doprinijeti razvoju mira. Uostalom, navodi on, dvije crkve su to shvatile kao “evanđeoski imperativ”. I pored ovoga, dvije crkve su imale neslaganje oko načina na koji se mogu prevazići rastući jugoslavenski sukobi, ali i neslaganja u interpretacijama prošlosti s obzirom na stradanje Srba u Drugom svjetskom ratu.

“Nesumnjivo, Katolička crkva u Hrvatskoj je podržavala  disoluciju Jugoslavije, zalažući se za poštovanje principa samoopredjeljenja njenih nacija, prije svega u smislu dobijanja nezavisnosti republika u granicama koje je nakon Drugog svjetskog rata uspostavio ateistički (komunistički) režim. S druge strane SPC je podržavala ideju Jugoslavije, nadajući se da će očuvati teritorij jedne države u kojem bi svi vjernici pravoslavci nastavili živjeti u jednoj državi. Međutim, kada ovo više nije bilo moguće, pravoslavni su predstavnici podržali važnost punog poštovanja prava na samoopredjeljenje svih jugoslovenskh građana, bez obzira na granice koje je prethodno postavio autoritarni ateistički režim… Rim je pozvao zvaničnike SPC na Sinod rimokatoličkih biskupa krajem 1991. godine kako bi se ispitali izazovi vezani za evangelizaciju kontinenta u promijenjenim socijalnim, političkim i ekonomskim okolnostima. U isto vrijeme Papa Ivan Pavao II i Rimokatolička crkva su, kroz državne vlasti Jugoslavije, počeli inicijativu za utemljenje direktnog dijaloga između Vatikana i SPC… Jugoslavija je, djelovanjem akademika Nikše Stipčevića i prvog predsjednika FR Jugoslavije, Dobrice Ćosića pokušala da utječe na SPC u smislu hitnog sastanka između Pape i Patrijarha. Tako je, u mratu 1993, Sinod SPC uvjerio mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija i episkopa Irineja iz Bačke da posjete Papu Ivana Pavla II. Sastanak se desio u aprilu i bio je prvi sastanak SPC i Pape u 700 godina. ”

1986_assisi_ivan-pavao-II

Foto: narod.hr

Što se tiče BiH, bosanski biskupi su, prema Nikolićevom tekstu, pledirali kod Međunarodne zajednice za vojno djelovanje međunarodnih snaga na bosanske Srbe. Istovremeno su predstavnici obje crkve, ponavlja Nikolić, insistirali na tome da rat nije religijski već politički iako ima snažne religijske elemente. Nikolić tvrdi da je katolički kler trpio neke uvrede i pritiske u Srbiji u vrijeme rata, no ni izbliza one koje je trpio pravoslavni kler u Hrvatskoj. Nikolić dalje nastavlja: “Rimokatolička crkva je uglavnom pokušavala da sačuva svoju poziciju i u tome je imala široku podršku SPC (naprimjer u slučajevima poput okupirane parohije Katoličke crkve u Šapcu, medijacije Partrijarha Pavla i SPC u pronalaženju zatvorenog franjevca u Bosni itd.) i visokih državnih zvaničnika kakav je Dobrica Ćosić koji je pružio podršku nadbiskupu Perku.”

Hristos spaja, ekonomija razdvaja

Nakon prvog dijela rada u kojem se Nikolić niti jednom nije osvrnuo na doprinos SPC ratnohuškačkoj ideologiji velike Srbije, Nikolić nastavlja u teorijskom smjeru.

“Iz religijske (posebno kršćanske) perspektive današnji termin integracija nije ništa do sekularizirani surogat hiljadugodišnjeg crkvenog termina ekumenizma.” Uprkos ovakvom pojednostavljenju, Nikolić nastavlja objašnjavajući terminološku vezu sa univerzalizmom.

“U tom smislu veoma je važno imati na umu da hrišćanska integracija podrazumijeva jedinstvo svih ljudi zasnovano na vrijednostima Gospodina Hristosa, povjerenog čovječanstvu kroz Crkvu. S druge strane, današnja univerzalna i evropska integracija je zanovana isključivo na ekonomskim razlozima uz rastući deficit religijskog sadržaja…”

Nakon što pledira za ontološku stranu priče, Nikolić daje i konkretan okvir za uspostavljanje “novog sistema vrijednosti” o kojem je govorio insistirajući na tome da bi vjerske zajednice trebale da budu njegovi nosioci a država bi, kao neutralna, trebala da stvori sekularni okvir za ovo. Kao dokaz povezanosti državnog i religijskog, Nikolić navodi statistike iz Srbije iz 2010. godine u kojima se tvrdi da 44 posto ispitanika vezu religije i nacije smatra recipročnom.

Nikolić se u poglavlju dotiče i odnosa religijskih zajednica danas u Srbiji i insistira na tome da on mora biti interdisciplinaran. Pri tome bi komunikacija između crkava imala donekle izraženiji teološki karakter od odnosa s drugim vjerskim zajednicama. Uostalom, smatra Nikolić, danas je na sceni američki model religijskog slobodnog tržišta gdje se religije čak i nadmeću.

U međureligijskom dijalogu naglasak bi trebao biti na sprečavanju sukoba i postkonfliktnoj rehabilitaciji.

“Sljedbenici religije u Srbiji tvrde da bi eventualni pristup zemlje EU bez sumnje imao negativan utjecaj na religijski i nacionalni identitet. Oni prihvataju sekularne vrijednosti (uglavnom povezane s demokratijom, liberalizmom, kapitalizmom, rodnom jednakošću, poštovanju ljudskih prava i civilnim društvom) kao standarde globalnog, modernog društva i, ustvari, 66 posto ispitanika pomenutog istraživanja je optiralo za ovo. Uz mnoga suprotna stajališta, očito je da pomenute vrijednosti uživaju podršku i određenu religijsku legitmaciju u Srbiji. Pedeset dva posto religioznih ispitanika je prihvatilo pomenute sekularne vrijednosti. Međutim, važno je osvjetliti da, prema SPC, stvarna integracija u Europu ne može biti zansovana na isključivo ekonomskim i političkim principima već ‘prije svega na duhovnim i izvorno kršćanskim principima’. Samo tada može ‘istinsko zajedništvo’ biti rezultat. Općenito, slične poglede imaju visokorangirani predstavnici Rimokatoličke crkve i Protestantske crkve, kao i predstavnici islama ali sa malo naglašenijim univerzalističko-integrativnim pristupom…”

U zaključku autor još jednom podvlači potrebu i težnju crkava za suradnjom, ali i dodaje da je ta suradnja nemoguća do kraja zbog neriješenih pitanja iz prošlosti, posebno drugog svjetskog rata. Saradnja je posebno važna zbog činjenice da, prema Nikoliću, religijske zajednice (crkve) promoviraju etičke vrijednosti koje bi bile ključne za razvoj i integriranje.

Transformacije islama na Kosovu

U tekstu “Transformacije islama na Kosovu i implikacije na albansku politiku” Isa Blumi[2] iznosi niz izuzetno provokativnih i hrabrih teza. Kako će u radu dokazati autor, na Kosovu se vode borbe za prevlast nad islamskim religijskim institucijama i to između tradicionalnih kosovskih muslimana i ortodoksnih muslimana obučenih na Bliskom istoku. Da ova borba nije nimalo politički naivna svjedoči i činjenica da je grupacija koju autor promišlja u tekstu prisutna u trenutnim ratovima na Bliskom istoku, posebno u Siriji. U tom je smislu bitan i sljedeći autorov stav:

“Činovi vandalizma, prijetnje i čak terorizam koji su ove albanske selefije hvalile na You Tubeu i Facebooku slave religijske web stranice, blogovi koji se godinama nude populaciji čiji je govorni jezik Albanski, nudi se ukus visceralnog sektaštva koje sasvim jasno potiče mladiće da idu umirati na Bliski istok.”

ISIS_680_373_70_s_c1

Foto: cazin.net

Kao jedan od primjera, autor navodi samoubilački napad Blerima Demirija od 1. aprila 2014. godine u Iraku. Demiri, koji je iz malog mjesta po imenu Ferizaj, je postao prvi kosovski Albanac koji je izvršio samoubilački napad u ime IDIL-a. Prema autoru, mnogi izvještaji tvrde da je veliki broj mladića poput Demirija otišao na Bliski istok. Prema izvještajima, navodi Blumi, više od 450 kosovskih Albanaca je u Siriji. Od toga je barem deset izgubilo život.

Nema sumnje da je problem koji je dugo porican, problem albanskih džihadista uvezanih sa dobro finansiranim humanitarnim organizacijama koje bazu imaju u Arabiji, postalo briga šire Europe. “Kako sugeriraju brojni izvještaji, mnogi od ovih ljudi s Kosova (i Makedonije) putuju u Siriju iz široke albanske dijaspore u Skandinaviji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Švicarskoj… Štaviše, nije mougće i dalje ignorisati neugodnu činjenicu da globalni vehabizam, sinergija vjere i globalnih političkih agendi izraženih na zarazan i neprijateljski način, sada ima nespornu kosovsku adresu… Broj džihadista koji se bore u Siriji porijeklom iz Europe, je premašio hiljade. Ovakvi brojevi, uz slobodan pristup turskim objektima i mogućnosti da se udruže sa kolegama plaćenicima duž vojno osjetljive granice Sirije i Turske sugeriraju dosluh s brojnim obavještajnim službama NATO-a.”

blerim-demiri-1396424657-472355

Foto: Twitter

U ovom smislu, autor smatra Albance posebno važnima. Povijesno paranoični glede toga šta zapad misli o njima, kosovski su se zvaničnici orijentirali prema ovom problemu.  No, ovdje autor iznosi i jednu veoma zanimljivu tezu:

“U ovom smislu, i površno se čini nemogućim, uzevši u obzir prisustvo euro-američkih trupa, skupa sa značajnim brojem stranih obavještajnih službi u zemlji, da moćna iako još brojno mala islamistička infrastruktura indoktrinira Blerima Demirija i stotine drugih da se idu boriti na Bliski istok… Drugim riječima, temelji aparatusa indoktrinacije koji je upravio stotine kosovarskih mladića (uglavnom iz siromašnog i neobrazovanog okruženja) da se bore u Siriji, Iraku i Libiji nisu samo emanirali iz specifičnih uslova koje je stvorila zapadna administracija na Kosovu od 1999. godine već i iz politizacije islama u jugoslavenskom periodu… Eksploatiranje islama za svrhe društvenog inžinjeringa je prvo animirano izravno od jugoslavenskih (i tada srpskih) državnih intervencija u institucije duhovnog obrazovanja koje su se sporo materijalizirale na Kosovu i u Makedoniji nakon Drugog svjetskog rata. ”

No, kako tvrdi Blumi, ova tema se ne može istražiti do kraja ako se ne promisle rekacije iz samog Kosova.

Jedan od uzroka ratobornosti koja postoji danas, je, prema Blumiju, i “deklarativna klasa” uleme koja je bila ubijeđena da ima moralni autoritet da vjernicima određuje na koji način da prakticiraju vjeru. “Iznenađujuće za mnoge, iskazi ortodoksije koje govori današnji kler, proizilaze iz institucionalnih tradicija koje su prvi put inicirane u Jugoslaviji i onda poboljšane nakon rata stizanjem katarske i saudijske pomoći.” 

Aleksandar Ranković i vehabije

Nakon praksi koje su, prema Blumiju, proizvele albanski iredentizam, Jugoslovenske su vlasti i na druge načine pokušavale instrumentalizirati islam:

“Nakon pada Rankovića i jačanja Tita, ova politika povlači za sobom stvaranje lojalnih generacija albanskih muftija koje bi zamijenile uglavnom neefektne bosanske autoritete u kosovskim džamijama… Beogradska strategija je tražila lokalne imame kako bi ostvarila dugotrajni plan stvaranja uniformno lojalnog albanskog muslimanskog društva podređenog njihovim albanskim kolaboratorima u formi Islamske zajednice Kosova. Utemeljena 1960-ih, bila je grana još uvijek autoritativne sarajevske Islamske zajednice ali su sada sa vlastima investirali u to da utemelje medrese koje će propovijedati zvaničnu doktrinu na albanskom. Nova generacija lokalnih imama, obučavana u Kairu i Damasku (gdje su, mora se priznati, nesvrstani režimi učinili mnogo na tome da islam koji se prakticira u Egiptu i Siriji bude u skladu s širim ‘sekularnim’ političkim agendama arapskog/trećeg svijeta) je pomogla Jugoslaviji da izvrši dugotrajnu ambiciju političkog kroćenja Albanaca. Nakon Jugoslavije, i nakon ratova nastalih njenim raspadom, postojao je pristup humanitarnih organizacija iz Saudije ili Katara koji su imale pristup ‘osiromašenim i ranjivim’ zajednicama.

Iako je radikalni sunitski aktivizam na Kosovu mogao služiti opresivnim interesima određenih centara moći (autor navodi primjer Milutina Jovanovića koji je navodno stajao iza web stranice botaislame.com – Islamski svijet), jasno je da su arapske i katarske humanitarne organizacije imale najjaču ulogu u kultiviranju vehabizma. Zanimljivo, navodi autor, dokazano je da UNMIK ne samo da je dozvoljavao već je nekada i olakšavao rad ovakvih organizacija na Kosovu.

“U tom je smislu teško razdvojiti SAD/EU strateške interese od onih naftom bogatih zaljevskih emirata za koje je poznato da imaju dugačku istoriju finansiranja radikalnih programa diljem svijeta. Kako je viđeno mnogo puta, američki i saudijski/kuvajtski (i u sve većoj mjeri katarski) interesi se presijecaju u područijima sa sektaškim nasiljem.”

Politike transformativnog islama

Krucijalna figura u procesu radikalizacije nakon 1999. godine je imam obrazovan u Saudijskoj Arabiji, Shefqet Krasniqi koji je doktorirao na Islamskom univerzitetu u Medini. U centar pažnje je došao 2013, od kada se bori za vlast nad institucijom Islamske zajednice Kosova (BIK) iz ere Jugoslavije. I njegov je učenik, student Fakulteta za Islamske studije u Prištini, Armend Podvorica otvorio polemike o sekularnom uređenju Kosova. Autor, s obzirom na politički background, nalazi posebno zanimljivom činjenicu da je debata svoje mjesto pronašla u prominentnom kosovskom časopisu Koha Ditore. Podvorica je inače postavio granicu, kako navodi autor, odvajajući “vjerne i istinske sljedbenike” od onih koji to nisu. Uskoro je ova distinkcija postala format u kojem se raspravlja islam na Kosovu.”

Sve ovo je uvelo podjelu među kosovske muslimane:

“Štaviše, muslimani su napadani pri samom činu molitve, a i sami objekti gdje se molitva obavlja su demolirani i modificirani.”

Ovo je, prema autoru, dovelo do “džamijskog rata” u kojem su se tradicionalni kosovski muslimani i njihovi imami borili sa selefijama za prevlast nad džamijama.

“Podvoricini javni napadi na Boju, koji je u teoriji bio njegov duhovni vođa, otkrili su tenzije koje je vehabijsko prisutvo izazvalao u nekim dijelovima Kosova. Upravo je Boja, s pozicije glavnog muftije Kosova do 2005. javno ukazivao na prisustvo saudijskih agencija, a i Boja je obučavan u Saudijskoj Arabiji…”

Boji se suprostavio Naim Ternava, i dok je Boja pokušavao da upozori na rastuću opasnost od selefija, otjeran je sa svoje funkcije koju je preuzeo upravo Ternava.

“Problem je bio u tome što je, pod vodstvom Boje koji je predstavljao posljednje zaostatke nekada snažne duhovne infrastrukture koja je imala ruralnu bazu, BIK sama imala veoma malo materijalnih mogućnosti da ponovno izgradi religioznu i obrazovnu infrastrukturu. Od 2005. i izbora Ternave za muftiju teološka/doktrinarna bitka sa ekstremistima koje podržava Saudijska Arabija je završila i BIK je konačno u stanju da uništi ono što je ostalo od dugotrajne kosovske sufijske tradicije.”

Upravo su sukobi između Shefqeta Krasniqija i nekih tradicionalnih članova BIK pokazali da se podjela desila u kosovskom sunitskom miljeu. Ove su borbe posebno važne za sufijske grupacije koje imaju sve manje moći da se bore sa rigidnim sunitskim islamom na Kosovu koji finansira Saudijska Arabija. Ova borba, ističe dalje autor, nije ostala mirna već je došlo i do nasilja. S jedne strane stoje ljudi koji su se školovali u Saudijskoj Arabiji i promoviraju netolerantnu verziju sunitskog islama. S druge strane, stoje samoproglašeni tradicionalisti koji otvoreno postavljaju pitanje stranih utjecaja koji su uvezeni na Kosovo. “Ovi ljudi sa samoproklamiranim sekularistima koji su uglavnom političari poput Ramusha Haradinaja su uglavnom reagirali na provokacije najglasnijih selefija.”

Blumi smatra da sve ove rasprave odvlače pažnju s pitanja koja na Kosovu treba razriješiti. Autor, isto tako smatra, da je to sve dio strategije da se probudi strah od islama ali i da ojača podjele u lokalnoj politici.

Tradicionalna je ulema, iznenađena sadržajima koji se dijele na CD-ima i internetu, pokušala da oživi stare institucije poput BIK i medresa i da ih sačuva od toga da padnu u ruke selefistima. Autor smata začuđujućim da se niti jedna međunarodna instanca nije pozabavila ovim problemom “iz sumnjivih razloga”.

Glavno pitanje s uplivom vehabijskih grupa na Kosovo, prema autoru, jeste zašto baš sada. Odmah se nudi i odgovor da su tome krivi, između ostalog, kosovsko siromaštvo i polu-nezavisnost te uvođenje neoliberalnih modela kojima će kosovski političari biti samo marionete što će još jednom onemogućiti stvaranje moderne kosovske države, baš kao što je bilo onemogućeno kada su Kosovom harale srpske oligarhije. Godine 2013. su Arsim Krasniqi i Fuad Ramiqi najavili osnivanje prve otvoreno islamističke partije (LISBA). Već 2007. godine oni su organizirali Muslimanski Forum Kosova koji povezan s Europskom muslimanskom mrežom koju vode Tariq Ramadan i Yusuf el Karadawi, koji obojica igraju stretegijske uloge za svoje finansijere u Kataru. Autor, veoma zanimljivo, pronalazi i neke socijalne razloge za razvoj ovakvog tipa religioznosti:

“Ovakvo izvanjsko iskazivanje pobožnosti (kakve su brade ili velovi) može zamijeniti nedostupne manifestacije socijalnog položaja koji uključuju skupu odjeću, ogromne kuće, moderna auta koje otvoreno pokazuju političke elite. Kosovsko siromaštvo je direktno jukstaponirano sa korupcijom koja prevladava u širem društvu. Skorašnje geste koje otkrivaju gnjev zbog toga se ne pokazuju, međutim, samo u islamističkim grupama… Apatija koja se vidi kada se posjeti Kosovo pokazuje da mladi Albanci shvataju da je bilo kakva socijalna mobilnost na Kosovu podređena stranačkoj mašineriji koja je bila kooptirana od političkih frakcija koje je nadzirala Ambasada SAD. U ovom smislu prevlast uskih interesa političke elite i klase bogatih trgovačkih (često kriminalnih) interesa koja nije nikada vidljiva široj javnosti je osigurala da su post-konfliktni razvoj i pomirenje koje je obećao NATO bili tek himera… Ono što je svakako vidljivo jeste da je uspon stranačkih dinastija nastavio frustrirati legije mladih ljudi koji su odrasli nakon rata 1999, bivših boraca koji su potpuno zanemareni od strane izabranih elita koje služe euro-američkim interesima…”

Utjecaj ovih socijalnih nesrazmjera na kosovsko društvo je takav da mladi ljudi bivaju privučeni porukom o moralnoj superiornosti i jednako vrednovanom socijalnom položaju u islamu. Od 1999. godine, mladi Kosovari koji idu u džihad su bili uglavnom oni kojima društvo i nije pružilo neki izbor.

U ovom smislu, autor čita i video poruku koju je kosovskoj mladeži poslao Lavdrim Muhaxeri, opremljen u uniformu Islamske države koja je poslana iz regije u okolini Aleppa. Autor navodi i kakav je morao biti život tog mladića u ekstremno siromašnoj kosovskoj regiji Kacanik koja nema ništa ponuditi mladim ljudima. Ovakvi video snimci, kao i oni s dekaptacijama su imali, navodi autor u zaključku, i ozbiljne javne posljedice.

36B4DAA1-AEDF-453C-94C7-DCFC99DB14C3_w640_r1_s_cx8_cy4_cw91

Foto: RSE

 “Senzacionalističke reportaže o ovim fenomenima su uspješno uznemirile postjugoslovensko kosovsko (i makedonsko) društvo. Blogosfera kosovskih Albanaca je zapaljena pričama o političkom islamu. Satelitski talk showi, naslovne priče iz novina, i čak je i zvanički islamski establišment ušao u sukob… Ratni heroji poput Ramusha Haradinaja i Bajrama Rexhepija su se pridružili dodajući ulje na vatru koja je usijana duže vrijeme u sjenci formalnog političkog života. Čak su i SAD-EU zvaničnici koji su donedavno bili sumnjivo tihi glede prisustva pokreta poput vehabjskog na Kosovu od 1999, zauzeli stav. Širi kontekst ovog teatra je shvatanje da su takozvani albanski selefisti postali dio političkog života Kosova… Do sada ignorirani, očevi i sinovi ovih rubnih grupa se vraćaju kući iz Sirije sa više od 35 poginulih iz Kosova i Makedonije. Često povrijeđeni u borbama u ovim ratovima, koje su podržali Europa i Amerika i koji su finansirani iz turskih, saudijskih i katarskih fondova, ovi pojedinci i spektar nasilnih poruka koje su nekada izvozili su se vratili kući transformirajući albanski politički život.”

(Iduće srijede: Slučaj islamske zajednice u Srbiji. Odnos crkava prema eurointegracijama u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji)

Feljton (IV): Pitanje legitimacije: sukobi SPC i Crnogorske pravoslavne crkve. Polarizacija modernog makedonskog društva

Feljton (III): Religija, politika i tranzicija u BiH

Feljton (II): Slučaj Slovenije i poricanje Holokausta u Hrvatskoj

Feljton (I): Religija, države nasljednice Jugoslavije i ratovi

[1] Istraživač na Institutu za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu. Autor je knjige Ekumenski odnosi Srpske pravoslavne i Rimokatoličke crkve. Također je glavni urednik Review of International Affairs sa sjedištem u Beogradu.

[2] Profesor je na Georgia State University, autor je mnogih knjiga poput Re-thinking the Late Ottoman Empire, Chaos in Yemen, Reinstating the Ottomans, Foundations od Modernity, Ottoman Refugees. Zalaže se za interdisciplinarni pristup i istražuje sektaštvo i savremene forme islama na Kosovu, Jemenu, Istočnoj Africi i Jugoistočnoj Aziji od Drugog svjetskog rata.

Amila Kahrović - Posavljak
Autor/ica 28.10.2015. u 11:00