Hazlit u jednoj lekciji

tačno.net
Autor/ica 31.10.2014. u 11:37

Hazlit u jednoj lekciji

Kada sam počeo da čitam knjigu „Ekonomija u jednoj lekciji“ Henrija Hazlita, prvo što sam primetio jeste da mi u njoj ništa ne smeta. Metodološka načela dobra, stil dobar, ima modela i primera, a osnovna lekcija o ekomoniji – da ne treba gledati samo kako neka ekonomska mera deluje na jednu grupu ljudi nego na sve grupe, odnosno, celo društvo – podsetila me na Platona koji na isti način formuliše svoje načelo pravde koje treba da zadovolji idealna država. Naime, i po Platonu država ne sme biti u interesu samo dela društva već celog društva. Isto kaže i Hazlit:

Piše: Vladimir Milutinović; dvogled.rs

„Ekonomija treba da se vodi tako da odgovara svima“

Kako sam odmicao u čitanju knjige, takođe je postalo primetno da standardnih neoliberalnih motiva tu nema. Mislim da se reč „privatizacija“ u njoj uopšte ne pominje, a valjda zbog toga nema ni ostalih neoliberalnih tema. Ljudi koji rade u državnom sektoru nigde se ne proglašavaju za „nerealne“ niti se dovode u pitanje njihove zarade, političari nisu nužno korumpirani, ne traži se povlačenje države iz medija. Takođe, nigde se ne govori da su porezi „oduzeti“ od građana, oteti čak. Cela menažerija neoliberalnih tvrdnji vrti se oko potrebe da se opravda privatizacija, a pošto kod Hazlita privatizacija nije tema, onda nema ni tih tvrdnji.

Doduše, ima i nekih mesta zbog kojih se može učiniti da Hazlit koristi isti rečnik kao i domaći pesudo/neo/liberali ali se pažljivijim čitanjem može videti da to i nije baš tako. Na jednom mestu pominje se kod nas popularna reč „paraziti“, ali je njen smisao drugačiji nego kod nas gde je ta reč nešto kao sinonim za zaposlene u javnom sektoru. Hazlit se najpre pita da li bi trebalo vojnike koji su ostali bez posla zaposliti samo da bi se na taj način povećala „kupovna moć“ društva, a onda prelazi na problem „nepotrebnih“ državnih službenika i za njih kaže da bi bilo bolje da nađu produktivan posao:

„Umesto da budu paraziti, oni postaju produktivni građani“

I odmah nastavlja:

„Kada o ovom govorimo ne mislimo na one državne službenike bez kojih se ne može, na primer, policajci, vatrogasci, čistači ulica, lekari, sudije, zakonodavci i rukovodioci koji obavljaju proizvodne usluge koje su isto tako važne kao i poslovi u privatnoj industriji“

Kod Hazlita su, dakle, parazitima nazvani samo oni ljudi koji bi bili zaposleni u sklopu vladine kampanje da se veštačkim zapošljavanjem ili što većim zapošljavanjem pokrene ekonomija. Nema formulacija iz kojih se da naslutiti da je celi javni sektor nužno zlo i da parazitira na privatnom sektoru, kako se kod nas sugeriše.

Ako bi Hazlitovu osnovnu ekonomsku lekciju saželi u jedno objašnjenje, onda on tvrdi da se ekonomija ne može pokrenuti ni iz čega, odnosno da se ovim ili onim ekonomskim hokus-pokusom, na primer inflacijom, ili administrativnim merama zaštite ili masovnim trošenjem novca na javne radove. Jedini način da se ekonomija pokrene je veća produktivnost – više proizvoda u jedinici vremena – a do toga se dolazi novim otkrićima, investiranjem, racionalizovanjem itd.

Originalna knjiga „Ekonomija u jednoj lekciji“ napisana je 1946. godine. Dakle, 30-40 godina pre neoliberalizma. Reforme koje su tada bile aktuelne jednako su daleko od današnjih. Na jednom mestu Hazlit se čak izjašnjava protiv reformi, a za konzervativni stav u prilog ranije verzije ekonomije, zbog toga što su reforme koje su tada tražene podrazumevale više vladinog trošenja na razne programe.Svi ovi vladini prograni su zamišljeni kao prečice ka većoj zaposlenosti i bogatstvu koji nisu posledice veće produktivnosti.

Jednom rečju, Hazlit nije neoliberal niti su neoliberalne reforme tada bile na dnevnom redu. U Hazlitovoj knjizi skoro da nema ničega sa čime se ne bi mogao složiti neko ko kritikuje neoliberalizam iz prostog razloga što je njegova tema skoro potpuno nezavisna o teme neoliberalne ekonomije. U najkraćem, neoliberalna ekonomija je ekonomija što veće privatizacije, a Hazlitova ekonomija je ekonomija tržišta koja se i odigrava u okvirima tradicionalnog tržišta. Nigde nema zalaganja da se recimo javne škole privatizuju zato što je „privatno vlasnišvo uvek bolje“. Hazlit jedino smatra da država ne bi trebalo da interveniše javnim novcem na prostoru tradicionalnog tržišta.

Hazlit smatra da je svako vladino investiranje u jednu grupu subjekata moguće samo ako se drugoj grupi subjekata ista ta sredstva oduzmu. Primer sa kojim „Ekonomija u jednoj lekciji počinje“ je sličan: razbijen je jedan prozor i može se učiniti da je to dobro za ekonomiju jer će jedan staklar zaraditi, međutim, to što će vlasnik radnje gde je bilo staklo morati da uloži u novo staklo znači da neće kupiti novo odelo koje je mogao kupiti. I to nije situacija 1-1 pošto bi u drugom slučaju društvo imalo i staklo i odelo, dok sada ima samo obnovljeno staklo. Slično je i u drugim slučajevima koje obrađuje Hazlit: u slučaju inflacije, carina, uvoznih kvota, velikog oporezivanja radi intervencije na tržištu, zaštitnih cena itd. Uvek se ono što se daje jednima, uzima od drugih uz štetu za sve pošto se remete idealni odnosi cena na tržištu. U šemi to izgleda ovako:
hazlit1
Hazlitovim rečima: „Oni vide trenutnu korist za jednu grupu, a previđaju gubitke za druge grupe, kao i ukupan gubitak za zajednicu“.

Međutim, ništa od ovog oduzimanja i davanja ne tiče se poreza koji služe za jednostavno funkcionisanje države. Na primeru jednog javnog mosta:

„Ako je most sagrađen da bi se zadovoljila hitna javna potreba, ako on rešava saobraćajni problem ili transportni problem koji je bio nerešiv na neki drugi način ili ako je most potrebniji poreskim obveznicima od stvari na koje bi oni svako za sebe potrošili novac koji su morali da daju za porez, onda nemam nikakvih primedbi“

Hazlit, dakle, nije protiv poreza, nego protiv poreza koji se povećavaju da bi se uticalo na tržište i navodno pospešivala ekonomija. Međutim, javne škole, na primer, ne služe za intervenisanje na tržištu u ime nekog ekonomskog cilja već za omogućavanje civilizacijskog napretka, solidarnosti i društvene pokretljivosti. Njihovi ciljevi sasvim su netržišni, odnosno, cilj javnog školstva, zdravstva ili sudskog sistema nije profit. Samim tim, pravila idealne tržišne privrede ne primenjuju se na ove sfere.

Što ne znači da ta ista pravila ne bi trebalo primenjivati izvan te sfere. A to nije uvek slučaj.Već sam pisao o tome da je neoliberalima sasvim svejedno kako će se javni novac prebacivati u privatne ruke – da li preko subvencija (protiv kojih je Hazlit i naši „idealni“ neoliberali, odnosno, libertarijanci, a nisu naši „realni“ neoliberali) – ili preko privatizacije monopolskih pozicija na tržištu. Sfera tržišta trebalo bi da bude oslobođena od obe ove stvari i od monopolskih preduzeća i od subvencija. Ako se nešto subvencioniše – na primer hrana – onda bi te subvencije morale biti potpuno javne, opremljene javnom, slobodnom i razvijenom raspravom o njihovoj svrsi i uspešnosti, što naravno da kod nas nije slučaj. Pre neki dan objavljena vest da su i „Prvi maj“ iz Pirota i Mura otišli u stečaj iako je Mura godinama dobijala 6000 evra godišnje po radniku (što bi valjda značilo da smo radnike sve vreme plaćali mi kao građani, a ne privatna firma) primer je nečega što je suprotno Hazlitovoj ekonomskoj lekciji. Isti je slučaj i sa privatizacijom Železare Smederevo koja je izgleda godinama bila „subvencionisana“ kao privatno preduzeće samom činjenicom da su privatnici pravili dugove koje je kasnije preuzela država. Kupivši od njih preduzeće za 1 dolar – mi smo kupili pravo da vratimo oko 400 miliona evra duga koji je napravila privatna firma.

Ukoliko bi Hazlitov slučaj trebalo izraziti u jednoj rečenici, onda je on čovek koji branio tržište kao najbolju opciju za sve, a ne privatizaciju i monopole (ili subvencije) kao najbolju opciju za političko-ekonomsku klasu vlasnika. Kao što napisah ranije, neoliberalizam je ideologija privatnog monopola, a Hazlitova lekcija je lekcija o štetnosti intervencija u prostoru u kome postoji tržište. Neoliberalizam se zalaže za suspenziju tržišta, a Hazlit za idealno tržište (konkurenciju i neintervenisanje države) tamo gde je ono moguće i već prisutno.

Sva je prilika da je neoliberalizam nastao mnogo kasnije nego što napisana Hazlitova knjiga o osnovnoj ekonomskoj lekciji. U stvari, neoliberalizam nastaje tek kada se u ekonomiju umeša ideologija. Sve dok neki autor ne tvrdi da su porezi „nemoralni“ ili da je privatno vlasništvo „svetinja“, što su sve ne-ekonomski termini, dotle od njega nema pravog pseudo/neo/liberala. Hazlitovska definicija neoliberala mogla bi biti da je to onaj ekonomista koji gleda prvenstveno kakav će efekat neka mera imati na usku grupu poslodavaca, a ne kakav će imati na celo društvo. Drugim rečima, neoliberali su loši ekonomisti.

Hazlit je pak bio logičar ekonomije, sasvim dobar. Ne pseudo-filozof ekonomije kao većina njegovih domaćih sledbenika.

naručite knjigu Vladimir Milutinović – Neoliberalna bajka – Kritika neoliberalne ideologije

80 Vladimir Milutinovic - Neo...

tačno.net
Autor/ica 31.10.2014. u 11:37