Hrvatski tajkun Vojislav Šešelj

Boris Dežulović
Autor 2.12.2015. u 10:32

Izdvajamo

  • Dvadeset godina hrvatska država tako funkcionira, izrasla u prljavom ratu i nekažnjenom zločinu, pa kad Hrvatima ni pravomoćno osuđeni ratni zločinac u parlamentu – dvodimenzionalan kao zločinac-ali-heroj - nije bio dovoljno plošan za društveni konsenzus i ritualno zgražanje, trebao im je Tomislav Horvatinčić, jednodimenzionalna karikatura iritantnog bahatog skorojevića iz meksičke telenovele, da bi shvatili državnu legitimizaciju zločina. Nisu tako Hrvati popizdili zato što su iz obijesti prekinuta dva nevina, lijepa života – da jesu, znali bi barem kako su se ubijeni zvali - već zato što ih je prekinuo nepodnošljivo bahati klajnburški snob Tomislav Horvatinčić.

Povezani članci

Hrvatski tajkun Vojislav Šešelj

Izvor: N1

Sutkinja koja je oslobodila fićfirića-ubojicu našla se uvrijeđenom kad je nepoznati počinitelj na Facebook-zidu primoštenskog gradonačelnika Stipe Petrine još prije četiri godine najavio takav rasplet, pa je tužila gradonačelnika i – sad već u dosadno očekivanom raspletu – svega nekoliko dana nakon što je oslobodila Horvatinčića dobila 50.000 kuna.

Puna dva tjedna cjelokupna se hrvatska javnost ritualno zgraža nad odlukom sutkinje šibenskog Općinskog suda Maje Šupe, koja je zagrebačkog tajkuna Tomislava Horvatinčića najprije hrabro proglasila krivim za ubojstvo dvoje talijanskih jedriličara, a onda pustila na uvjetnu slobodu, oštro mu priprijetivši podignutim kažiprstom da će – ukoliko u sljedeće tri godine ponovo nekome brodskim propelerom odreže glavu – morati u zatvor cijelu godinu i pol dana.

Slučaj je izazvao pažnju i gnjev javnosti jer je nepodnošljivo, upravo bolno karikaturalan. Likove te priče – da bi je javnost valjda bolje shvatila – stvarnost je, naime, napisala pljosnate i drvene poput likova iz televizijske sapunice: žrtve su stariji bračni par na romantičnom ljetovanju u Dalmaciji, a ubojica beskrupulozni, razmaženi bogataški fićfirić koji se ne libi usred suđenja od djece ubijenih tražiti golemu odštetu za svoju oštećenu skupu jahtu.

Nema kvake, nema podteksta, nema mračnih tajni, nema složene psihološke stratifikacije, nema sumnje. Ubijeni su dvoje dobrih i zaljubljenih ljudi na maloj jedrilici, ona doktorica, on inženjer, četrdeset godina ujedinjeni u ljubavi, a ubojica poremećeni – ispričavam se, ali tako tvrdi njegov advokat – bogati kicoš na monstruoznom nosaču manekenki, s trideset prometnih prekršaja u fascikli, sad već četiri života na savjesti i nijednim jedinim danom u zatvoru, serijski ubojica iz nehata što ubija po prilici svaki put kad mu istekne uvjetna kazna.

Dakako, da bi stvar funkcionirala, mora i država između njih biti plošna karikatura. I evo u priči Hrvatske, evo je u liku sutkinje Maje Šupe koja „u ime Republike Hrvatske“ ubojicu osuđuje na luksuznu slobodu i velikodušno mu pri tom vraća dozvolu za upravljanje brodom, evo smiješne države koja pravomoćno osuđenom serijskom ubojici vraća oružje pod uvjetom da ne ubije cijelu sljedeću godinu i pol, evo zločeste države koja, kao u konfekcijskom televizijskom filmu Universal Channela, oslobađa ubojicu samo zato što je bogat, moćan i utjecajan.

Ratni zločinac u parlamentu

Dvadeset godina hrvatska država tako funkcionira, izrasla u prljavom ratu i nekažnjenom zločinu, pa kad Hrvatima ni pravomoćno osuđeni ratni zločinac u parlamentu – dvodimenzionalan kao zločinac-ali-heroj – nije bio dovoljno plošan za društveni konsenzus i ritualno zgražanje, trebao im je Tomislav Horvatinčić, jednodimenzionalna karikatura iritantnog bahatog skorojevića iz meksičke telenovele, da bi shvatili državnu legitimizaciju zločina. Nisu tako Hrvati popizdili zato što su iz obijesti prekinuta dva nevina, lijepa života – da jesu, znali bi barem kako su se ubijeni zvali – već zato što ih je prekinuo nepodnošljivo bahati klajnburški snob Tomislav Horvatinčić.

Nije, naime – eto nas najzad do poante slučaja – jedan obijesni serijski ubojica iz nehata dvoje dobrih Talijana na romantičnom ljetovanju ubio da bi se Hrvati konačno ritualno zgrozili, već da bi tako ritualno zgroženi shvatili i prihvatili društveni poredak – ono što je Prvi Predsjednik običavao nazivati „stanjem nacije“ – stabilnim i imunim na remećenje: Hrvat može biti zločinac samo ako je beskrupulozni tajkun s utjecajnim prijateljima, ali samo kao beskrupulozni tajkun s utjecajnim prijateljima za zločin ne može biti osuđen. Uz malo domoljubne dobre volje stvari možete gledati i ovako: u Hrvatskoj su se čak i Branimir i Glavaš ili Mirko Norac morali neko vrijeme zajebavati po zatvorima, samo Tomislav Horvatinčić nikad.
Državnom intervencijom jedan se zločin iz nehata ispostavlja na taj način kao udruženi zločinački pothvat, a hrvatska država kao saučesnik u zločinu, pače sam mastermind pothvata: počinitelja najprije hladnokrvno, s predumišljajem, proglašava krivim, da bi ga onda – s ovjerenom dakle potvrdom krivice za ubojstvo dvoje ljudi – pustila na slobodu. Da bi ga dakle na slobodu pustila kao ubojicu, a ne kao – daleko bilo – nevina čovjeka. Da ne bi, ukratko, bilo nesporazuma oko toga tko u Hrvatskoj ima pravo usput nekoga ubiti, a tko obavezu biti ubijen kad mu se nađe na putu. I to prilično prvoloptaški simbolično. Slutim da djeci Talijana što su se našli na putu Horvatinčićevom privatnom razaraču to neće Bog zna koliko značiti, ali nama hoće: formalno-pravno, njihovi su roditelji pali za hrvatsku državu.

Bjanko licence-to-kill u samoobrani

Da bi pak takva država opstala stabilnom, važno je zaštititi one koji imaju koncesiju na njeno ime, odnosno na pravomoćno i neopozivo odlučivanje „u ime Republike Hrvatske“. Zgodnom se za te stvari pokazuje priroda takozvane nezavisne države pravne, koja ima bjanko licence-to-kill u samoobrani: u inverziji one popularne definicije „pravnog carstva“ – o kadiji koji te tuži i koji ti sudi – u pravnoj Hrvatskoj kadija najprije sudi, pa onda tuži.

Sutkinja koja je oslobodila fićfirića-ubojicu, recimo, našla se uvrijeđenom kad je nepoznati počinitelj na Facebook-zidu primoštenskog gradonačelnika Stipe Petrine još prije četiri godine najavio takav rasplet, pa je tužila gradonačelnika i – sad već u dosadno očekivanom raspletu – svega nekoliko dana nakon što je oslobodila Horvatinčića dobila sudski spor i pedeset hiljada kuna. Ponavljam, zato što je netko prije četiri godine napisao da će na kraju osloboditi Horvatinčića. Ponavljam, nekoliko dana nakon što je na kraju oslobodila Horvatinčića.

Četiri godine imala je tako pravna država Hrvatska vremena da osudi Petrinu, ali – sad već duboko u priči – znamo da je zapravo čekala da završi proces Horvatinčiću i da nepoznati počinitelj ispadne u pravu. Da bi dakle za laž i klevetu kroz primoštenskog gradonačelnika osudila nevinog, a ne kao – daleko bilo – lažova i klevetnika. Da ne bi, ukratko, bilo nesporazuma oko toga tko u Hrvatskoj ima pravo, a tko obavezu.

Kad preparirana hrvatska javnost nije zgrožena

Istih tih nekoliko dana nakon šokantne oslobađajuće presude za Tomislava Horvatinčića, na primjer, zagrebački je Općinski sud osudio novinara Novog lista Dražena Ciglenečkog zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda predsjednika zagrebačkog Županijskog suda Ivana Turudića. U komentaru napisanom prije godinu dana Ciglenečki je ustanovio kako poznati zagrebački sudac svojim javnim istupima „danas nanosi veću štetu nego baljezganje ishlapjelog ratnog zločinca Vojislava Šešelja“ – što nije samo legitimni vrijednosni sud, već i sud gotovo egzaktno izmjerljivih vrijednosti – pa ipak su Turudićeve kolege solidarno našli u tome povredu njegove časti i ugleda, egzaktno je izmjerivši na stotinu i pedeset hiljada kuna. Sa historijskim obrazloženjem kako „sporni članak navodi čitatelja da o tužitelju zauzme negativan stav“.

U pičku materinu – ispričavam se na lošem francuskom – pa „navođenje čitatelja da zauzmu stav“ sama je definicija novinskog komentara – u opisu radnog mjesta komentatora je „navođenje čitatelja da zauzmu stav“! Nakon tužbe suca Turudića i presude zagrebačkog Općinskog suda Hrvatska slobodno može ukinuti novinske komentare, a onda i same novine, jer svaka, i najobičnija vijest može „navesti čitatelja da zauzme stav“. A Vojislav Šešelj, o kojemu su hrvatski čitatelji već odavno „zauzeli negativan stav“, postat će milijunaš.

Za svako, naime, „navođenje čitatelja“ da o njemu „zauzmu negativan stav“ – a takvih je „navođenja“ u hrvatskim medijima samo prošle godine bilo barem hiljadu – da dobije po stotinu i pedeset hiljada kuna, „ishlapjeli će ratni zločinac“, ako mu je ostalo išta zdrave moždane kore, za povredu dostojanstva, časti i ugleda od hrvatskih sudova dobiti dvadesetak milijuna eura i – zašto ne? – kupiti kakvu moćnu jahtu.

Preparirana hrvatska javnost, međutim, presudom Draženu Ciglenečkom i Novom listu nije se našla ritualno zgrožena. Ritualno zgroženom zateći će se tek kad jednog dana neki hrvatski općinski sud oslobodi obijesnog tajkuna Vojislava Šešelja, što je u moru ispred Karlobaga svojom čudovišnom jahtom usmrtio nekakav stariji bračni par na maloj jedrilici.

Izvor: N1

Boris Dežulović
Autor 2.12.2015. u 10:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija