Jedna slika – Dobar dan tugo (2) ili Nojeva barka za jednog psa

Slobodan Dukić
Autor/ica 11.2.2019. u 09:08

Jedna slika – Dobar dan tugo (2) ili Nojeva barka za jednog psa

Fotografije: Slobodan Dukić

Na javi vidim lik Svjetlane Salahović, šaptačice psima. I Ozrena Kebu. Govore: Tako rode. Auto pretvaramo u ambulantna kola i vozimo Srećka kući. Ostaje odrasli pas. Vraćam se sa ašovom. Nameran da pokopam njegovog pregaženog druga. U rupu smeštam leš, dok me čuvar vuče za ruku i reži. Čučao je pored grobića. Na večnoj straži.

Griža savesti, to preglasno zvono duše, zarobila me u snu. Sanjao sam, kako me pravednim gnevom grdi naša druga Svjetlana Salahović, zato što sam na milost i nemilost vozača “ljutih mašina” ostavio dva psa na putu izmedju sela Šumarak i Gaj u Vojvodini. Na izlazu iz Deliblatske peščare na čijem sam obodu svio porodično gnezdo. Oba psa čuvala su trećeg, pregaženog. Trajalo je to tri dana i tri sibirski mrazne noći, a ujutru posle te noćne more, prolazeći istim putem video sam da pasa nema. Kamen savesti skotrljao se iz moje duše, isčilio iz srca. Znao sam da me tako Svjetlana neće staviti na onu stranu kantara, na tas gde se guraju grešnici prema psima. I padaju u “pakao” bezdušnih.

Avaj! U nedelju, 10. februara, posle tog mučnog petka, video sam istu scenu. Dva pseća stražara, čuvaju leš pregaženog druga. Nije bila fatamorgana. Dakle, moja vizura od petka bila je sužena. Psi, su se povukli dalje od puta, prema pašnjaku, jer je neko sklonio telo od ivice druma. Kojim su besomučno jurili četvorotočkaši. Mira i ja hitamo ka Gaju. Po novine, ali sad i po hranu i vodu za pse. U povratku vidimo porodicu Kerekeš. Pripadnici smo istog plemena kučkara. Zajedno vodimo borbu protiv seoskih zlotvora. Tamane pse: vešanjem, trovanjem, ubijaju ih močugama, bacaju u jame gde psi skončavaju od gladi i žedji. Kerekeši imaju sedam pasa. Mi tri. I dve mačke. Ne brojimo potrovane i pobijene. Komšije me ispravljaju, kažu da su psi na “večnoj straži” od ponedeljka. Znači ne tri dana, nego sedam dana i noći uprkos košavi i mrazevima.

Odrastao pas nas prepoznaje. Vrti repom i halapljivo guta hranu. Za njim šepajući ide manji pas. Povređen. Vuče nogu iz koje proviruje živo meso. Mira u njegovim očima prepoznaje molbu i nemi vapaj: Uzmite me! Uzima ga u naručje. Njene grudi postaju Nojeva barka za psića. Tutnji nebo i vasiona. Od salvi pozdrava. Na javi vidim lik Svjetlane Salahović, šaptačice psima. I Ozrena Kebu. Govore: Tako rode. Auto pretvaramo u ambulantna kola i vozimo Srećka kući. Ostaje odrasli pas. Vraćam se sa ašovom. Nameran da pokopam njegovog pregaženog druga. U rupu smeštam leš, dok me čuvar vuče za ruku i reži. Čučao je pored grobića. Na večnoj straži.

Slobodan Dukić
Autor/ica 11.2.2019. u 09:08