Kninska lekcija iz domoljublja

Povezani članci

• Spomenik
• Sram te bilo, Čoviću!
• PREMIJERA OPERE SLUŽAVKA GOSPODARICA
• NEMOJTE ME VI, EKSELENCIJO, ŠTITITI, MAJKE VAM…
• Konstitutivnost važnija od života
• Sanjao sam

Foto: Hina

Bit će još mnogo pogrešaka, zabluda i nepravde, ali svaki put u bolju budućnost – pa i hrvatsko-srpskih odnosa u zajedničkoj domovini – počinje prvim korakom. Jesu li ga 5. kolovoza 2020. učinili u Kninu oni što su, tvrde, „preuzeli odgovornost“, podržani od onih što u Katoličkoj crkvi i među hrvatskim braniteljima, u najširoj javnosti i među mladima odobravaju Anti Gotovini: „Domovinski rat je završio, okrenimo se budućnosti“. Opstanak ove zemlje i svih njezinih žitelja presudno ovisi upravo o toj – budućnosti. Koja se, je li, mora graditi zajednički, strpljivo i uvažavanjem jedni drugih u svim svojim/njihovim različitostima. Nema druge 

Marijan Vogrinec

Prvi put poslije četvrt stoljeća, središnja državna proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i okrugle 25. obljetnice oslobodilačke VRA Oluje bila velika, uvjerljiva i časna lekcija iz domoljublja, slavlje čovječnosti, zahvalnosti, suživota, ali i pijeteta prema svim nedužnim žrtvama na objema stranama u Domovinskom ratu. Prvi put su budućnost i dobro svih žitelja RH – neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti, polit-ideološkom uvjerenju, svjetonazoru, vjeri, rodu, etc. – te vrijednosti koje su determinantno prepoznate kao ključne sastavnice tzv. novog zajedništva u upravljačkim politikama i razvoju zemlje. Zajedništvo uvažavanjem različitosti opetovano je u ime braniteljskog naroda zazvao umirovljeni general Ante Gotovina, neosporna ikona Domovinskog rata, a prigodnim diskursima praktično na početku mandata – kojima se riječ nije morala dodati niti pak mogla oduzeti – obećala trojica najodgovornijih u državi za tzv. preuzetu odgovornost: predsjednici vlade, parlamenta i RH Andrej Plenković, Gordan Jandroković i Zoran Milanović.

Lekcija iz domoljublja – onakvog bez „domoljubne“ fige u džepu i bildanja ratnih „zasluga“ tipa ruka ruku mije – široko je pozitivom/nadom odjeknula i daleko izvan granica RH. Prvi put nakon vojno razumljivo euforičnoga 5. kolovoza 1995. u Kninu; već 6. kolovoza obilne porcije paprene jezikove juhe („Jebo vas bog, jeste vi svjesni kakvu sliku dajete svijetu!?“) vojnog zapovjednika Zbornog područja Split u VRA Oluji generala Ante Gotovine podređenima Damiru Krstičeviću, Ivanu Koradi, Ljubi Ćesiću-Rojsu, Miljenku Crnjcu, Rahimu Ademiju, „gostima“ iz HVO-a Tihomiru Blaškiću i tzv. ministru obrane tzv. HR Herceg-Bosne Vladimiru Šoljiću… zbog „totalnog kaosa poslije bitke; kao razmažena dica, bez ikakve odgovornosti“. Prvi put nakon rasističkoga govora tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana („Nestali su u dva dana, nisu imali vremena ni da pokupe svoje prljave gaće“) u Kninu 26. kolovoza 1995. Dok su se još dimile zapaljene kuće u dvadesetak kilometara udaljenom prema Plavnom zaseoku Gruborima, a teškim (po)ratnim zločinom još vonjala krv šestero srpskih civila pozne dobi što su ih netom masakrirali specijalci ATJ Lučko pod zapovjedništvom Mladena Markača i Željka Sačića. Nedirnutih ikad rukom pravde po tzv. zapovjednoj odgovornosti.

Prvi put nakon toga slavodobitnog 5. kolovoza 1995. i dolaska drugi dan Franje Tuđmana sa svitom u Knin, tu „samo jednu dugu ulicu koja je pet godina zajebavala cijeli svijet“ (Yasushi Akashi, tada mirovni predstavnik glavnog tajnika UN-a), moglo se bez uvijanja i nepotrebnog „ali“ čuti od jednog predsjednika RH da je hrvatska strana počinila i zločine poslije sjajne vojne pobjede nad srpskim civilima i kako su ti zločinci osramotili Hrvatsku (i sebe prije svega) te zaprljali odoru pobjedničke hrvatske vojske. Prvi put je i jedan premijer RH bez muljanja i suvišnog „ali“ odao pijetet nedužnim srpskim žrtvama, a jedan hrvatski Srbin na poziciji potpredsjednika vlade RH – otac mu je bio hrvatski dragovoljac, a baku Daru Milošević je mučki ubio ratni zločinac Veselko Bilić u odori Hrvatske voijske („Četnička kurvo, vadi pršut i vino!“) – poručio je iz Knina da treba „prekinuti spiralu mržnje“ i da je njegova nazočnost proslavi VRA Oluje „zalog za budućnost“. I prvi put su u tomu suživotnom smislu izrekli svoje homilije dvojica visokih prelata Katoličke crkve u RH: vojni vikar Jure Bogdan i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić.

Ovacije državničkim govorima u Kninu

Isti bukači i ekstremistički operativci hrvatsko-srpskih animoziteta/razdora koji su svake godine izazivali nered, prozivali i vrijeđali, izvodili neukusne proustaške performanse u slici i riječi kvislinškog tzv. NDH i sramotili RH pred cijelim svijetom konačno su maknuti s proslave gdje im takvima nije mjesto. Nikad nije ni bilo niti će biti. Sâm je Franjo Tuđman znao kazati još 1992. godine kako mu „ti momci“ (hosovci) svojim proustašlukom prave probleme u međunarodnoj zajednici, a budući da je tada presudan bilo baš svatko tko se želio s puškom u ruci suprotstaviti velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, paravojni je HOS uključio u redovnu vojsku i radi toga da ga uzme pod kontrolu i pravodobno spriječi možebitne probleme s „tim momcima“ unutar zemlje u kojoj ne bi trpio drugu vlast, osim svoje. Istina, nisu svi – osobito fanovi tzv. NDH, koji su čak HOS-ovu postrojbu nazvali „Rafael vitez Boban“ i javno se nazivali ustašama – lijepo gledali i ugodnim doživljavali Titovog epigona koji si je čak dao sašiti maršalsku bijelu uniformu i u njoj paradirati svibnja 1995. na jarunskom vojnomu mimohodu. U vojnom džipu s tada ministrom obrane Gojkom Šuškom.

No, dobro, (pro)ustašluk i patološka mržnja protiv srpskog „remetilačkog čimbenika“ nije od jučer i neće prestati isključenjem redikuloznih „crnaca“ HOS-ove skupine i istomišljenika s Trga Ante Starčevića niti uvjerljivom lekcijom iz domoljublja što su ju – bez da je riječ dodati ili oduzeti – očitali u Kninu najviši državni dužnosnici, umirovljeni general Ante Gotovina, pa i dvojica rečenih visokih prelata hrvatske filijale Rimokatoličke crkve. Bit će još itekako posla s najzadrtijim, je li, kolovođama tih 10-15 posto ljudi u Bijednoj Našoj koji nacionalnu veleizdaju ustaša i podrepaškog tzv. NDH žele oktroirati kao temelje hrvatske državnosti s kontinuitetom u RH kao surogatom u svojevrsnomu tzv. NDH-2. Svi iole važniji komunikolozi i politički analitičari iznimno pozitivnim ocjenjuju kninske diskurse dvojice gazdâ dvaju državnih brda, s tim da je Zoran Milanović znatno nadmašio ne samo svoje partnere u vlasti s Markovog trga nego i samoga sebe državničkim govorom i jasno izrečenim stajalištima koja se dosad nisu imala prilike čuti.

Bolja, snošljivija i razvojno potentnija budućnost svih žitelja, suradnja, suživot, zajedništvo, pravna država, oprost, kraj rata i u glavama… Te su poruke mira izolirale patološku mržnju, podjele, razdore i ideološki jad za performanse izvan državnog protokola i izvan veće javne pozornosti, pa da nije vilo medijskog voajerizma zakrabuljenog u lažni komercijalizam, nitko se ne bi ni sjetio, jer mu to uopće nije važno, potpredsjednika tzv. Visokog doma Miroslava Škore, prvaka svog Domovinskog pokreta, koji prosvjedno nije bio u državnom izaslanstvu na proslavi u Kninu, nego se nakon svečanosti ukazao uz Spomenik pobjedi i s pridruženim HOS-ovim „ZDS-crncima“ zborio protusrpske nebuloze. Koga briga što misle Škoro i Hrvoje Zekanović, ili Marko Skejo, bivši zapovjednik IX. bojne „Rafael vitez Boban“ (zloglasni ustaški ratni zločinac, uz Juru Francetića iz krvoločne Crne legije u tzv. NDH).

Andrej Plenković prije svega, a Zoran mu Milanović neće uskratiti svu potporu i logistiku iz svojih ustavnih ovlasti, sada imaju baš čistu priliku učiniti Bijednu Našu uistinu Lijepom Našom time što će u punom smislu operacionalizirati u hrvatskom društvu onu proročansku Ante Gotovine s pozornice dobrodošlice po oslobođenju u Haagu kada je na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu poručio: „Domovinski rat je završio, okrenimo se budućnosti“. Ako to uspije makar većim dijelom, jer ništa ne može biti savršeno, Plenkoviću su i Milanoviću osigurani vladajući mandati – sve do umirovljenja. Taj mir i normalan život, neopterećen 1941.-1945. niti 1991.-1995. hrvatski žitelji čekaju već tri desetljeća, i nikako dočekati, jer kada god politici zatreba radi prikupljanja predizbornih bodova, namjerno se zlorabi „neriješeno“ hrvatsko-srpsko pitanje, velikosrpska agresija, rat, ratni zločini, ratne štete, stradalnici, nestali, etc. I eto ti rusvaja. Vukovar je HDZ-u svaki put detonator za polit-ideološke sukobe, razdore, podjele, međuetnička pripetavanja, etc. a grad na Dunavu – nekada bogat i pun suživota – sada je prepolovljenog stanovništva, uništena gospodarstva, najskupljeg života, nesposobnih političkih vođa, jada i bijede u kojemu malo tko želi živjeti… Kojega se tzv. mainstream politika, baš kao i Knina, sjedi jedanput u godini, i nakon toga ih više nema na radaru.

Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić uvjerljivo je na kninskoj misi za poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje izrazio u homiliji svoju zabrinutost, izvijestila je Hina, „nekim pojavama korova i šikarja u Lijepoj Našoj, kao što su odnos broja rođenih i umrlih, starost stanovništva, odlazak mladih i obitelji iz RH u druge sredine, nezaposlenost i nedovoljna primanja, nepravde i pojave kriminala“ te pozvao na pomirenje i povratak izbjeglih građana srpske nacionalnosti, na gradnju zajedničke budućnosti, ali i pijetet prema svim nedužnim žrtvama na svim stranama u Domovinskom ratu. Mudri ne zaboravljaju povijest, homilijao je nadbiskup Barišić, ali „s memorijom prošlosti grade budućnost. Opasno je rastavljati ih i ignorirati jer svaka budućnost mora imati memoriju prošlosti i iz nje učiti“. Zato „ovaj dan“, obljetnica VRA Oluje, „ne želi biti samo memorija naše prošlosti, bliže i daljnje, nego i dan podsjetnik na našu budućnost“. Morali bismo se upitati – zajednički je nazivnih državničkih te Gotovinina i „pastirskih“ govora – kakvu gradimo budućnost i kakvu želimo, odnosno koliko „kultura i plodova koji nas odgajaju za solidarnost te daruju mir i pomirenje raste na poljima našeg društva, na našim njivama obitelji i u našim vrtovima osobnog života“. Bez tuđeg doba i slobode nema ni osobnog dobra i slobode. Niti ima budućnosti na podlozi patološke mržnje i osporavanja slobode drugomu.

„Među tim pojavama“, naglasio je nadbiskup Barišić, „posebno se izdvajaju u šikarje obrasli domovi i ognjišta izbjeglih građana Hrvatske srpske nacionalnosti. Oni su prije svega žrtve velike, megalomanske i osvajačke politike koja je njihove domove-voćnjake pretvorila u ružno i pusto šikarje. Rat je poguba ljudske naravi, u ratu svi gubimo jer rat nikome nije brat. Bilo bi mi drago da se svi oni vrate na svoja ognjišta i u svoju domovinu Hrvatsku te svojim radom i poštenjem zajedničku Lijepu Našu izgradimo još ljepšom. Na tom putu svima nam je potrebna istina, mir i pomirenje. Koliko god bili različiti, svojom vjerom, kulturom i duhovnošću obogaćujemo naše zajedništvo u različitosti. Svi smo pozvani ‘u krug umijesiti’ duhovno-moralne vrjednote. Bog Otac – otac svih ljudi, u svojoj neizrecivoj ljubavi nikoga ne mrzi i ne odobrava mržnju. Reći ‘Oče naš’ znači priznati i prihvatiti sve ljude svojom braćom i sestrama. Svijest da smo njegovi sinovi i kćeri temelj je naše uspješne pretvorbe šikarja u voćnjak društva Lijepe Naše. Slaveći važne događaje na putu naše slobode, budimo ne samo dobri učenici, nego njenom snagom i mudrošću postanimo još bolji radnici i suradnici budućnosti naše domovine.“

Borisu Miloševiću palac gore

Portal televizije N1 Hrvatska netom je po održanim govorima u Kninu u prilog bolje budućnosti, suživota i napretka hrvatsko-srpskih odnosa te prvi put srpskom (SDSS) potpredsjedniku vlade RH na proslavi u Kninu postavio anketno pitanje o tomu „što mislite o dolasku Borisa Miloševića u Knin“ i već za sat-dva dobio 70,12 posto (3287) odgovora „podržavam takvu gestu“ te 20,5 posto (961) „nebitno je dolazi li ili ne dolazi“ i 9,38 posto (440) „ne podržavam takvu gestu“, što je indikativno za vox populi u odnosu ne samo na „ucrnjena“ pozivanja na „volju hrvatskog naroda“ (sic transit) već i za globalnu potporu budućnosti RH i suživota što je i zajednički nazivnik vrlo jasnih poruka u svim govorima na proslavi 25. obljetnice VRA Oluje u Kninu.

Foto: Tanjug/Hina/Mario Strmotić

„Neka se prekine spirala mržnje kako se strahote rata nikad ne bi ponovile“, kazao je vladin potpredsjednik Boris Milošević, iz redova SDSS-a, najjače političke stranke srpske narodne manjine, koja ima velike zasluge za tzv. mirnu reintegraciju istočne Hrvatske u ustavno-pravni sustav RH, za napredak u odnosima RH i Srbije te za položaj hrvatske narodne manjine u Srbiji i čije je zasluge predsjednik Tuđman svojedobno priznao visokim državnim odličjem. „Trebamo poštovati sve žrtve bez obzira na nacionalnost. I Srbi iz Hrvatske su imali svoje žrtve i to trebamo poštovati. Emocije su još svježe. Svoj dolazak na proslavu u Knin smatram zalogom za budućnost. Čuo sam poruke mira i pomirbe i smatram da je ovo prvi korak.“

U zrelijem društvu koje vode zreliji političari – vidjet će se koliko to RH, Plenković i Milanović jesu – iza prvog koraka slijedi drugi, pa treći… Da je ikona Domovinskog rata Ante Gotovina želio i prije i nakon „prije“, ili pak neposredno po pravomoćnom haaškom oslobođenju od krivnje za zločine koje su počinili kokošari i patološki mrzitelji u odori hrvatskog vojnika – kojima je ne samo toga 6. kolovoza 1995. jebao sve po spisku, s razlogom i visokom vojničkom/nacionalnom/vjerskom sviješću – mogao je birati kada, aklamacijom izabran među cca 3,8 milijuna popisanih birača, želi biti doživotnim predsjednikom RH. A nije se dao politici, nije nikog mrzio zato što su ga (Vladimir Šeks: „Locirati, identificirati, uhititi, transferirati“) „njegovi“, ti iz HDZ-a izdali i sprašili u Haag ne bi li spasili vlastite koječim kažnjivim prljave guzice, nego je suživotno poručio ono o završenom ratu i okretanju budućnosti te se bacio u poduzetništvo. Taj i takav velik čovjek i ratnik, kojemu nisu do gležnja ti što se ne mogu pomiriti s činjenicom da ratna/narodna legenda ne želi mrziti i ne želi s njima u vražje kolo što urbi et orbi sramoti RH i nanosi dugoročnu štetu.

Jedan nesklon aktualnoj vlasti tzv. desni portal, ipak zapljusnut nekim proljevom istine i savjesti, ipak staje u Gotovininu obranu od hejterskih nasrtaja polit-ideoloških ultraša, uvijek „za dom nespremnih“. Naslov „VOJNIČINA NA METI DEZERTERA: Odgovor ‘velikim Hrvatima koji preziru Gotovinu i posprdno ga nazivaju ‘tunolovcem’“ i nadnaslovom „Marginaliziranje heroja“ upućuje na otužnu spoznaju o tomu kako u tzv. suverenističkoj sekti „domoljuba“ uopće nema svijesti o vrijednostima i ljudima (Zoran Milanović: „Veliki broj ljudi mora biti zahvalan za svoju slobodu malom broju hrabrih ljudi“), a zloća tzv. ljudima nahvao (dum Marin) izvire i iz usta i iz očiju. „Neugodni i nadasve nepristojni napadi na hrvatskog generala Antu Gotovinu uoči obljetnica akcija i pobjeda iz Domovinskog rata“, zapisala je novinarka Snježana Vučković, „postala su tradicija nemalog broja Hrvata iz braniteljskih redova koji ovoga vojničinu smatraju ‘mlakim i politički neodređenim’ zbog čega ga nerijetko posprdno nazivaju ‘tunolovcem’. Svaki zahvalan i imalo razuman Hrvat ostavit će Gotovinu na miru. Generalova distanca od političke scene koja sve više iritira ‘velike Hrvate’ odlika je svakog pravog vojnika. A on to jest, jer se dobro naratovao i prije rata u Hrvatskoj.

(…) Slobodnu Hrvatsku prepustio je političarima, uređenje države njihov je zadatak, a ne zadatak vojnika. Inzistiranje na uplitanju vojnika u politiku nije dobro. Gotovina to zna, ali većini branitelja to nije jasno jer su njihove priče imale drugačiji tijek. (…) Nakon svega, sada se još mnogi ljute na njega. Najčešće oni koji glancaju znamenje i peglaju zastave, a rata nisu vidjeli.“

Izvjesni pak novinar Tihomir Dujmović, stajališta tih što ne vole ni SDP, ni predsjednika RH Milanović, ni tzv. light HDZ, ni Plenkovića na HDZ-ovu i vladinu čelu, ni vlast u kojoj Milorad Pupovac i njegov SDSS imaju neku ulogu, ni manjinske Srbe koji imaju zajamčena tri zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru niti cijeli svijet koji ne diše „domoljubno“ po receptu proustaške tzv. desnice, novinar čije tzv. kolumnistički CV ima pamfletsko obilježje „pakračkog dekreta“ iz Večernjeg lista, pa HTV-a, etc., piše o „ruskom ruletu Andreja Plenkovića“ jer „Beograd i srpska Pravoslavna crkva do raspada kugle zemaljske neće prestati sanjati o Velikoj Srbiji“ (vidi „pismenosti“, vrag te greb’o, op. a.). Pa u drugoj tzv. kolumnističkoj pisaniji taj Dujmović zloslutno prijeti: „PLENKOVIĆ JE PREUZEO VELIKI RIZIK: Ako pomirba Hrvata i Srba ne uspije, bit će posljedica!“ Ma nemoj!? Ni o kakvoj pomirbi se ne radi, jer se ta dva naroda nikad nisu ni svađala, nego su živjeli, žive i živjet će bez mržnje i osvete.

Politički glupani s jedne i s druge strane, patološki mrzitelji bez razloga i takvi kojima rat jest brat, koji na ratu u ludim glavama odgajaju vlastitu djecu i dan-danas bogovski žive na sijanju netrpeljivosti bez pokrića ti su što redovito tuđim nježnikom gloginje mlate. Kada zagusti, pa zagrmi, imaju „preča posla“ u SAD-u, Njemačkoj, Švedskoj, etc. ili su dvadesetak kilometara udaljeni od pete crte bojišnice, šćućureni u nekom atomskom skloništu iz doba tzv. socijalističkog mraka. Hrabri momci, nema što! „Ako ova priča propadne, puno će vode proteći Savom dok se ponovo na ovako visokoj razini Hrvati i Srbi požele miriti“, pametuje Dujmović, a dan poslije budućnosno impregniranoga kninskog slavlja, Nova TV je ostala u Kraljevskom gradu anketirati tamošnju mladež. Odgovori onih na kojima „svijet ostaje“ nešto su dijametralno suprotno od svega što telale i „crnci“ iz HOS-a, i Škoro sa svojima, i kojekakvi dujmovići po medijima ili izvan njih. Ne pada im na pamet ikoga mrziti, ismijavaju te što bi svađali i mirili Hrvate i Srbe, a budućnost vide upravo kako su je najavili ključni retori na kninskom Trgu Ante Starčevića. Nikako drukčije.

Zajednički život, a ne tko je tko

Mladi Kninjani, ali i anketirani stariji žitelji tvrde da njih more druge brige, ne tko je koje etničke pripadnosti niti ih se tiče tko je Hrvat, tko Srbin… „Mi mladi živimo zajedno, družimo se i zabavljamo koliko se može u maloj sredini, ne želimo da nas itko dijeli i vraća u ratnu prošlost“, kažu. „Meni je stric ubijen u ratu, ali ne mislim ni na kakvu osvetu niti mrzim Srbe“, kazala je jedna djevojka. Dan nakon proslave 25. obljetnice VRA Oluje, Vijeće srpske narodne manjine opčine Biskupije organiziralo je komemoraciju u Uzdolju srpskim žrtvama za vrijeme VRA Oluje i nakon nje te odana počast i hrvatskim žrtvama. Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac je kazao: „Okupili smo se da bismo se prisjetili onih koji su ovdje mučki i neljudski ubijeni. Misleći da čine veliko djelo, da velike stvari opravdavaju ovakvo nedjelo. Okupili smo se da se suprotstavimo takvom mišljenju i djelovanju. Svatko tko misli da država može biti opravdanje za ovakve zločine i da se sloboda može graditi ostavljajući ovakve tragove, teško griješi.“

Bit će još mnogo pogrešaka, zabluda i nepravde, ali svaki put u bolju budućnost – pa i hrvatsko-srpskih odnosa u zajedničkoj domovini – počinje prvim korakom. Jesu li ga 5. kolovoza 2020. učinili u Kninu oni što su, tvrde, „preuzeli odgovornost“, podržani od onih što u Katoličkoj crkvi i među hrvatskim braniteljima, u najširoj javnosti i među mladima odobravaju Anti Gotovini: „Domovinski rat je završio, okrenimo se budućnosti“. Opstanak ove zemlje i svih njezinih žitelja presudno ovisi upravo o toj – budućnosti. Koja se, je li, mora graditi zajednički, strpljivo i uvažavanjem jedni drugih u svim svojim/njihovim različitostima. Nema druge.