NE DAMO SJEĆANJE, NE DAMO TITA

Senja Perunović
Autor 24.5.2019. u 09:54

NE DAMO SJEĆANJE, NE DAMO TITA

Foto: thevintagenews

Povodom diskusije na tekst ‘Samo Tito živi i umire vječno!

Sjećanje je, tako, ovdje govorenje tuge, ali i govor želje… za otporom. I ako dobro slušate, čut ćete šta sjećanje na Tita kaže.  Kaže: padaj silo i nepravdo.

Na naslov ‘Samo Tito živi i umire vječno!’, dodajemo: Da, tako je… do daljnjega.

I objašnjavamo zašto (ja i moje zabrinuto ja.) Objašnjavamo zašto mislimo ne samo da nije problem što se sjećamo Tita, nego i zašto je pravi problem ono suprotno – zatiranje sjećanja.  Moji dobronamjerni prijatelji koji viču da je “dosta Tita” ne vide da pušu u jedra onih koji kontroliraju stvarnost. Ti koji su razapeli U-jedro u našu stvarnost kažu, dosta nam je, prestanite govoriti o Titu i ustašama, a tu svoju rečenicu završavaju u sebi i kažu: mi vladamo, baš nas briga; nama jedino šteti ako se govori o Titu.

Naravno da im smeta da se sjećamo Tita – Tito je simbol partizana, prosperiteta, mira,

Koje li gluposti, dragi prijatelji, u implikacijam vaše kritike naših sjećanja!

Nije mi jasno zašto pjesnicima i drugim senzibilinima, kakvi su moji prijatelji, ponekad ishlapi imaginacija, te nisu u stanju pročitati tekst osim doslovno. Evo, uzmimo nedavni primjer, od prije manje od dva mjeseca. Ne mogu se moji  fejsbuk-prijatelji načuditi i dovoljno ismijati tome kad 4. maja na fejsu napišemo: na danasnji dan umro je Tito. Ubace oni i sarkazam, kao: senzacionalna vijest to je. Pa da, normalno. Mi koji obilježimo taj dan sjećanjem, uvjereni smo da je Tito umro baš toga dana 2019. kad ispisujemo svoju objavu na fejsu. I onda iz tog jutarnjeg šoka, posebno uzimajući u obzir njegove godine, jer po našem mišljenju to je smrt u cvijetu mladosti, a što je rano – rano je, smislimo mantru: eh, da bar nije umro.. A vjerujemo i u uskrsenje – poznati smo po tome – kao i u to da naši tekstovi na fejsu imaju moć oživljavanja, pa ne sumnjamo da će Tito ustati iz mrtvih i vratiti se, i vratiti sve kako je bilo. To je smiso našeg sjećanja. To je to.

Koje li gluposti, dragi prijatelji, u implikacijama vaše kritike naših sjećanja!

Mislim na prijatelje koji skaču na noge junačke, uliječu u ring, mašu i udarju čim narod javno prozbori neku dobru o Titu. Znamo da se narodu prilika za to ne pruža često, obično uz neki datum vezan za Tita, a i to na fejsu i sl., jer ne prolazi socijalizam lako u tradicionalnim medijima, (dakako, osim da ga se zacrni). Baš je tako bilo i 4. maja 2019., na dan Titove smrti. Utrčavši u ring, ti moji prijatelji na fejsu galame: ‘Tito umro na današnji dan, pa šta? Ne budalite, bilo je to davno, zaboravite već jednom’.

Ne vide moji prijatelji da time podmazuju jednu od najvažnijih poluga za funkcioniranje ideologije ovog sistema – brisanje sjećanja na period socijalizma, brisanje sjećanja da može bolje. Sistem se, u tom pogledu, već dobrano pobrinuo za mnogoštošta; da uguši sjećanje rušio je spomenike NOB-a maltene od prvog dana svoje uspostave, enciklopedije je uništio, mnoge je knjige maknuo i potmulo zabranio, obrazovanje izvitoperio, povijest lažima revizionističkim izlažirao …. Sa sjećanjem pojedinca, međutim, ide mu teže; ne može se tek tako ući u glavu i poništiti iskustva miliona koji su živjeli u jugoslavenskom socijalizmu. Za to su im potrebni pisci i moji drugi prijatelji kojima su mozgovi već izbjeljeni pričama o nepotrebnosti prošlosti – točnije, o suvišnosti vremena Tita u našem sjećanju.

Moji prijatelji imaju, dakako, narativ za koji im se čini da opravdava brisanje Tita iz datuma, i s fejsa i javnog spominjanja. Oni misle da brane stavove protiv kulta ličnosti i princip antiautoritarnosti.

Oni u tom ringu mašu i udaraju, ali u ringu nema toga protiv čega oni ustaju. U najboljem slučaju u ringu je boksačka vreća napravljena od dobrog materijala, pa udaranje može biti (ako im se ne pridruže hdzovski domobrani) solidna vježba, ali borba je njihova u … prazno. Jer napadaju, što? Ta, u sjećanju na dan Titove smrti nema nikakve opasnosti od onog što moji prijatelji vole misliti da brane; nema opasnosti od, ne znam, građenje kulta ličnosti…

Sjećanje o kojem je riječ, naime, opasnost je samo za sadašnji vladajući režim. Tim više se ne mogu načuditi žestini s kojom moji prijatelji ulijeću u ring.

Jedan od momenata u diskusiji, naizgled sporedan, koji mi se čini posebno nefer, bila je reakcija na komentar u kojem jedna fejs-prijateljica objašnjava svojim životom zašto je njoj važno sjećanje na Tita – objašnjava kako je tada život bio puno bolji. A reakcija koja je slijedila je bila: ‘Skandalozna je ta logika “meni je bilo dobro, za druge me boli briga”.  Krajnje nefer reakcija – ništa u ženinom komentaru nije impliciralo da ona govori samo sebe radi; naprotiv, opisala je kvalitetu života koja je bila tipična za tkz. običnog čovjeka. I to je ilustrirala vlastitim iskustvom. To je bio primjer jedne od boljih karakteristika komentara koji se pojavljuju u takvom kontekstu – kad netko daje svoj doprinos sjećanju iskustvom iz prve ruke. Vjerojatno je da ćemo u vrlo skoro vrijeme vapiti za takvom vrstom  bilježaka/komentara. Ne bismo ih smjeli sada ubijati.

Ima jedan biser koji ne mogu preskočiti. Ne mogu vjerovati da sam to pročitala kao argument u ovoj diskusiji, danas – u vremenu filoustaške službene Hrvatske i bolesne groznice povijesnog revizionizma. Ono kad moji prijatelji napišu, da se ‘čak usude dovoditi u pitanje Tita, što je teški eksces’.  Pa jbt., u kojem svijetu oni žive, pitam se? Po kome je lakše i unosnije udarit neg’ po Titu? To je najprofitabilnije i društveno najprihvatljivije udaranje što može biti. I nije nikakav znak hrabrosti, već puko ideološko preseravanje.

O masu stavova bi valjalo reći koju, ali to ćemo nekom drugom prilikom; slijedi jedan manjeg „formata“.

Pretjerali su, naime, prijatelji i s onim dijelom o osjećajima. Kažu, Tito je davno umro, kakva vas je to sjeta snašla? Moji se prijatelji-bokseri valjda izčuđavaju i tome kad netko ode na groblje na dane kad su im umrli roditelji ili prijateljica ili netko drugi drag, kada sjeta i tuga ulijeću u dušu bilo gdje da se nalazili i usprkos tome što je ta smrt bila došla prije hiljadu godina. Mojim je prijateljima-bokserima to, izgleda, čudno. Bit će, navikli oni na ljude-manekene, više mehanike nego ljudskosti, pa nisu u stanju pretpostaviti nešto drugo ni ovdje.

Netko iz ringa umetnuo je u diskusiju svoju umotvorinu; ‘umrit će i dogodine’.  Pa i hoće, ako se pod tim podrazumijeva da ćemo opet obilježiti dan kad je Tito umro. Jer kroz tugu za Titom, narod progovara o tuzi zbog sadašnjosti. Tuga je to zbog brutalnosti života danas i zbog zastrašujuće pomisli da je skrhana šansa za bolju budućnost.

Sjećanje je, tako, ovdje govorenje tuge, ali i govor želje… za otporom.

I ako dobro slušate, čut ćete šta sjećanje na Tita kaže.

Kaže: padaj silo i nepravdo.

p.s.

I zato, sutra, 25. maja, sjećat ćemo se Tita.

Senja Perunović
Autor 24.5.2019. u 09:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija