Nenad Bunjac: KAD DUŠA PLAČE I VRI ISTOVREMENO

Povezani članci

• Šta žele Rusi?
• Raštimani “koncert” stare strojnice “Thompson” i “pjevača” (Kraljevića) Marka Perkovića u gradu u kojem žive moji dragi prijatelji Hrvati
• Krleža: Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije
• Mile Stojić: Gdje je stajao križ
• Miši Mariću nagrada za životno djelo u okviru manifestacije Dani Skendera Kulenovića
• Od Foče do Čapljine: kako je Midheta nadvladala bol

foto Vladimir Živojinović/BBC

I neka vlastodršci drhte jer narodni bijes je jači od svakog pendreka.

Krv lipti iz mog inboxa prepunog privatnih snimki i poruka iz Beograda. Dođi, obavesti, pomozi, drugar. Trenutno sam vrlo pažljiv kod izbora riječi, po enti put provjeravam svaki izvor. No, svaku snimku brutalnu represije policije koje su izazvali Vučićevi radikali, ne mogu podijeliti, čak niti link s hrvatskom ili regionalnom javnošću.

No adapted. Nemam niti namjeru se prilagoditi jer me duša boli i istovremeno vri.

NEMAM VIŠE STRPLJENJA ZA BUDALE I NASILNIKE

Sjećam se vrlo dobro kad je moja generacija ustala uspravno na nacionalističko zlo koje je izviralo iz Srbije. Većina ih je mrtva ili na umoru, vele evolucionisti da smo “potrošili svoju biološku supstancu” uslijed silnih društvenih trauma i da nas preostale drži na životu samo snažno genetsko naslijeđe. Hvala Stvoritelju da sam od mramora, kamena & željeza i da sam stekao dovoljno opaku reputaciju da me ne dotiču niti kriminalci, niti policajci. Nemam više strpljenja za nasilnike i budale.

No, boli me ljudska patnja, kad je čovjek čovjeku nečovjek.

Gledam svojim očima vjerodostojne snimke i ne vjerujem da se sve to dešava na stotinjak kilometara zračne linije. Šest sati otpora pred srpskim parlamentom na tisuće duša koje zazivaju samo pravdu. Skršili su srčani prosvjed gumenim mecima, suzavcem, odredima specijalne policije i oklopnim vozilima. Zamišljam svoje drugove i devojke iz Beograda protiv kojih nikad nisam ratovao kako jecaju u sporednim uličicama Knez Mihajlove razbijenih glava i izbijenih bubrega.

I onda se pojavi snimka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kako iz aviona za Pariz povodom posjeta staroj srpskoj saveznici Francuskoj (nikad neću razumjeti tko je tu koga i kako povijesno zadužio), bahato poručuje “Srbija pobjeđuje”?! Tko, molim lijepo?

I gdje je nestao taj Stinger, ženo, kad mi nasušno treba?

U HRVATSKOJ MUK, NETKO KAO VIČE VUK

U Hrvatskoj vlada muk, iako su svi parametri nasilja prisutni. Niska izlaznost na parlamentarnim izborima, blizu smo lockdowna zbog navodne pandemije iako se epidemiolozi i narod slažu da je virus tu i da ga nikakvim mjerama ne možemo suzbiti dok se ljudski imunološki sustav ne prilagodi, nedostaje samo policijski sat, a kako su Hrvati pičkice koje uvijek trebaju gospodara, imam dojam da ne bi niti trepnuli okom da ga uvedu.

Pričam cijelu noć sa sjajnim momkom, ali policajcem, koji mi pojašnjava “sigurnosne mjere i kolateralne žrtve građanskog nasilja”. Ma koje kolateralne žrtve, kru’ ti žarki?! Pa nismo mi SAD da pobijemo afganistanske svatove i izdamo službeno priopćenje da je došlo do “tehničke pogreške u optici drona”. Razbijate ljudima kosti koje vidite golim okom i to u sadističkoj maniri. Pojasnite javnosti koji vam je dio nejasan u definiciji?

Jedina javna osoba, osim manjinskog dijela slobodnomislećih pisaca i ljudi, a koja ne likuje nad policijskom represijom u Srbiji “tko će dirati u taj nered, ne zna se tko pije, tko plaća”, jest bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor koju sam svojedobno žestoko kritizirao misleći da ne može biti goreg državništva. Kakav sam naivac ispao, dovoljno je samo spomenuti Karamarka i Kolindu. Uglavnom, u maniri proeuropske političarke zamolila je hrvatsku diplomaciju da osudi nasilje u Srbiji, imenuju krivca, zatraže isključenje iz jedne od najjače političke grupacije u Europskom parlamentu, asocijacije pučkih stranaka i šta je doživjela? Poznati hrvatski muk i javno šamaranje od predsjednika Vučića “uključenje, isključenje, koga briga, pitajte se zašto Hrvati to rade?”.

Nemamo pametnija posla, eto tako, dokolice radi.

Hrvatski premijer Andrej Plenković i Vlada prezirno su odšutjeli događaje u neposrednoj političkoj zoni utjecaja, kao da se nisu još otrijeznili od pobjedničkog slavlja.

Kao, srpska posla. Yes my ass.

ZLO JE UNIVERZALNO

Izvor svih zala nije Priroda, nego karakterne mane osobnosti i bojaznost od iščeznuća ljudske vrste. Štono bi poručio čuveni citat Edmunda Burka “da bi se zlo dogodilo, dovoljno je da dobri ljudi ništa ne učine”. Nakupi se u čovjeku tijekom života puno gorčine i boli, ljudsko dostojanstvo, posebno muško, ne dopušta glasno naricanje, ali kada vremenom shvatiš matricu zla, uzrok i posljedice, teško je ostati ravnodušan.

Stvarno ponekad pomislim da bi mi bilo bolje u nekoj vukojebini od kineske provincije nego da sam rođen u “mekom dijelu trbuha Europe” kao što je Balkan. Ljudi su po definiciji krhki, nesigurni i zli, kao da svi pate od minimalne cerebralne disfunkcije. Malo, ali dovoljno oštećenje mozga za velike ljudske nepravde.

Stoga, jedino što razdvaja ljudsku vrstu od krvožednih primata jest humanost i kreativnost. Svi smo na ovim prostorima povezani genetikom, prošlošću, iskustvom pa i sukobima koji postoje u svakoj mnogobrojnoj obitelji. Prešutjeti zlo u neposrednoj blizini jednostavno djeluje poput širom otvorenih vrata doma zločincima svih fela.

Da, nikad nećemo zaboraviti srpskoj hegemonističkoj politici niti Ovčaru, niti Srebrenicu, kao i svaku nevinu žrtvu u balkanskim ratovima. No, brutalna policijska represija u Srbiji dotiče se svakog pravednog čovjeka i riječ je o svekolikom zločinu nad svojim narodom. I neka vlastodršci drhte jer narodni bijes je jači od svakog pendreka.

I nema tog mraka koji će vas sakriti kad svane zora slobode.