Novi kurs

Marinko Čulić
Autor 31.8.2020. u 14:24

Novi kurs

Sada kada se učvršćuje, ili barem tako izgleda, položaj Srba u Hrvatskoj, a nešto slično moglo bi se dogoditi i Hrvatima u Srbiji, nacionalne manjine preuzimaju i novu odgovornost – sudjelovati u socijalnoj rekonstrukciji propalih ili napola propalih eksjugoslavenskih država

Dok započinjem ovaj već treći tekst zaredom o novom ‘novom kursu’ hrvatsko-srpskih odnosa u Hrvatskoj, svjestan sam da tu može biti popriličnih primjesa repetitivnosti pa i dosade. Koji, dovraga, ‘novi kurs’? Zapravo je taj kurs vrlo star, star više od jednog stoljeća, kada su hrvatski i srpski političari u Hrvatskoj udružili snage protiv tadašnje Austro-Ugarske, što je i danas ostalo iznimno važno. No u međuvremenu su se dogodila i strašna srpsko-hrvatska trvenja i bratoubilaštva između Hrvata i Srba (četrdesetih i devedesetih), pa čovjek ne zna što bi o tome zapravo rekao. Imamo cirkulaciju istodobnih dobrih i loših epizoda zajedničke povijesti, ali ovo drugo ipak preteže. Ukratko, imamo zatvoreni, umalo mrtvi krug. Ima li iz tog napola pogrebnog stanja izlaza? Ne znam, ali znam da to možda nitko i ne zna. Ovdje mi pada na pamet vrijeme provedeno u vrlo prestižnom, u međuvremenu, nažalost, zaboravljenom zagrebačkom tjedniku Danas, kada su neki urednici znali zezati nas komentatore da cijeli život pišemo isti tekst. U tome su donekle bili u pravu, ali donekle, bogami, i sasvim u krivu. Da, bilo je to vrijeme kada su ex-yu scenom zakoračili najprije Slobodan Milošević, a onda i Franjo Tuđman, i o čemu si, dovraga, mogao pisati nego o njima, takve tekstove su, uostalom, naručivali i spomenuti urednici. Ono što su oni debelo promašili jeste procjena da će ta dvojica kratko trajati i da neće svojim čizmetinama ostaviti traga u pješčanim prtinama još desetljećima poslije. I eto, zato moraš cijeli novinarski vijek pisati ‘isti tekst’.

Ipak, urednici su u jednom važnom, prevažnom detalju bili u pravu. Čak i u zemljama najtežih, pa i zatrovanih međunacionalnih odnosa, ipak se čitav politički život ne može, ne smije svesti samo na nacionalno, jer je i klasno uvijek barem toliko prisutno da ga nije pametno nogom ćušnuti u stranu. Ovih dana odlični ‘Prime Time’ koji emitira televizija N1 to je lucidno ilustrirao primjerom čuvene izjave Stjepana Radića da ne treba srljati u Beograd ‘kao guske u maglu’. To je, kao, ugaoni kamen očuvanja hrvatskih nacionalnih interesa, kojeg se poslije uhvatio tko je htio, od Tuđmana do drugih, još gorih zagovornika hrvatskog suverenizma. Ali prema preciznom citatu ‘Prime Timea’, Radić uopće nije mislio na to da ne treba surađivati sa srpskom komponentom bivše jugoslavenske kraljevine – uostalom, kako i bi kada je poslije otvoreno i strateški jasno koalirao s tada najvećom srpskom strankom u Hrvatskoj – nego je zapravo rekao da ne treba srljati u već tada grabežni kapitalizam, koji je gulio kožu s leđa nižih slojeva, uključujući brojno seljaštvo koje ga je slijedilo. A to je, složit ćete se, sasvim drukčija, dublja priča. Sada neću spominjati da je Radić neko vrijeme pripadao čak i prokomunističkoj seljačkoj internacionali, ali to je kratko trajalo i, hajde, recimo da je spadalo u njegove često razbarušene i hirovite političke zavojnice (Krleža mu se rugao što je unatoč svom grlatom republikanizmu posjećivao Karađorđevićeve dvorske balove u Beogradu). Ali svakako je vrijedno spomena da je hrvatsko-srpski ‘novi kurs’ otprije stotinjak godina počivao ne samo na suprotstavljanju Austro-Ugarskoj, neko vrijeme i monarhijskoj Jugoslaviji, nego da je sadržavao i važnu afirmacijsku spojnicu prema socijalnim pitanjima. I eto, zato je naslov ovog teksta ‘Novi kurs’. Time želimo naglasiti da je taj više od stotinu godina star hrvatsko-srpski sporazum dostignuo planinske visine, iako sam planinski vrh neosporno pripada klasno i nacionalno osviještenom partizanskom bratstvu iz vremena Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu, iz razloga koje je lako objasniti. Taj novi kurs sadržavao je ne samo nacionalnu nego i snažnu socijalnu komponentu, makar ona nije bila baš sasvim osviještena i politički operacionalizirana.

I to je ono što se i danas traži. Najvažnija srpska stranka u Hrvatskoj, SDSS, ne samo da ima pravo nego i obavezu brinuti se o osakaćenom ustavnom pravu na ćirilično pismo, ima pravo na odbojnost prema otvorenom mahnitanju ustašonostalgije ne samo na stadionima i ulicama nego i usred Sabora, na pozivanje na ustavnu zadanost zastupljenosti Srba na lokalnoj razini vlasti… Ali to pravo i obaveza protežu se i na stvaranje socijalno pravednijeg društva, i to ne samo za Srbe koji u nerazumnom nedostatku elementarne empatije nemaju struje ili vode po zabitima ove zemlje, nego i za Hrvate koji po gradovima imaju sve to, ali nemaju sigurnosti da tu vodu i struju mogu platiti, a kamoli da mogu živjeti u socijalno zbrinutoj i osiguranoj državi. I da li SDSS to radi? Da, radi, štoviše, otprije niza godina ta se stranka deklarira kao lijeva, uvjetno kazano socijaldemokratska, ali su i dalje glavni politički tokovi u Hrvatskoj takvi da je se namjerno želi vratiti u izglodane nacionalne vododerine. Sada kada je Boris Milošević otišao na godišnjicu ‘Oluje’ u Knin, od SDSS-a se traži da Srbe proglasi jedinim krivcima za ratove devedesetih, što naravno nije točno.

Isto tako, evidentno zahlađenje u odnosima SDSS-a s Aleksandrom Vučićem nakon Knina želi se cementirati u stanje trajnog raskida odnosa Hrvatske sa Srbijom, što je jednako deplasirano, jer dvije zemlje mogu biti i najgori susjedi, što ipak nije sasvim točno, ali i dalje ostaju susjedi i to se ničim ne može promijeniti. Zato se, po cijenu da zbilja postanem dosadan, vraćam stoljetnom novom kursu. SDSS je podrškom nekim od najvećih štrajkova u Hrvatskoj pokazao da je senzibiliziran i za socijalna pitanja, a istodobnim interpelacijama na evropskoj razini to je i potvrdio. E sad zamislite da tako nešto postoji i u Srbiji, iako ne kažem da uopće ne postoji (mada samozvani socijalist Ivica Dačić svakako ne spada u tu kategoriju), pa da se te dvije inicijative još i udruže. Što bi onda bilo? Pa bilo bi to da bi se dominantan nacionalistički narativ u dvjema zemlja ne baš urušio, prejak je on da bi se to tako lako dogodilo, ali bi mu barem klecnula koljena uoči ekonomske krize koja se osnovano očekuje najesen poslije ove korona-pandemije. Ali tog klecanja nema na vidiku i zato sam mišljenja da bi crtu pod najnovije događaje u Hrvatskoj trebalo podvući otprilike ovako.

SDSS je dodatnim približavanjem Plenkovićevoj stranci ostvario potencijalno važne iskorake za srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj. Štoviše, utjecao je i da Aleksandar Vučić, izgleda, razmišlja pod tim utjecajem podebljati političku prisutnost Hrvata u Srbiji, kao i Srba u Hrvatskoj, što je, naravno, dobro. Pa ipak, ja bih to nazvao maksimumom minimuma, jer bi nacionalne manjine u Hrvatskoj, Srbiji i drugdje ostvarile višu, možda i najvišu točku svojih političkih prava i to je sve. Zato mi je puno draži pristup minimalnog maksimuma, a to je da nacionalne manjine u skladu sa svojim mogućnostima iniciraju, osim zaštite svojih prava, i socijalnu rekonstrukciju ovdašnjih propalih ili napola propalih postjugoslavenskih država. Te mogućnosti nisu prevelike, kao što je, uostalom, i njihov udio u većinskom stanovništvu drastično pao, ali te mogućnosti ipak postoje i bilo bi neodgovorno, a mogao bih upotrijebiti i neku težu riječ, ne iskoristiti ih.

Portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 31.8.2020. u 14:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija