OLIVER DRAGOJEVIĆ U KULTURI SJEĆANJA

Vjekoslav Perica
Autor 6.8.2020. u 11:53

Izdvajamo

  • Hoće li se u ovom smjeru ići dalje i konačno živjeti kao sav normalan svijet, ostaje da se vidi. Ako se dogodi za koju godinu dugo odlagana papinska posjeta Beogradu, i ako papa tom prilikom bude skupa s vjerskim poglavarima molio za sve žrtve i za pomirenje vjera i naroda u Jasenovcu, u Vukovaru, nadajmo se i u Srebrenici, pratiti će ga i Oliver. Da je živ, sigurno bi nastupio na proslavi pomirenja, ovako, slušati će se njegove pjesme. A ako postoji nekakva nebeska komunikacija da mu omogući prijenos sa zemlje, gledaće nas odozgo kao onaj njegov galeb i biće mu drago. Oliver Dragojević u kulturi sjećanja na ovim prostorima može biti samo kohezivna snaga i mirotvorac.

Povezani članci

OLIVER DRAGOJEVIĆ U KULTURI SJEĆANJA

 Oliver Dragojevića – foto: croatiaweek.com

U  regionu izlizanih ikona dvogodišnjica smrti Olivera Dragojevića pokazala je da ovaj sekularni pop-kult ne gubi sjaj. Hateveov dokumentarac pokušao je uže nacionalizirati Olivera povezujući ga s nacionalnom nagradom Porin ali Oliver je Oskar za Porina, njegov galeb odavno prelijeće thompsonovske lijepalisi granice. Kolumnist Dragan Markovina na portalu hrvatskih kršćanskih socijalista, definirao je Olivera ovako: „iskonski Mediteranac, zauvijek vezan za vlastito podneblje, Split i Velu Luku, strastveno vezan uz more i netko tko je uvijek vjerovao da je izabrao ispravan put.“ A u more kad staviš prst, tako je pjevao Toma Bebić, postaješ dio cijelog svijeta.

Prevladala je inače tih dana uoči i poslije 31. srpnja manje-više apolitična komemoracija nad etnizacijom i nacionalizacijom, a u ostalim medijskim osvrtima po regiji, nostalgija. Nijedna politička stranka nije se (još) sjetila politički keširati na Oliveru prijedlogom preimenovanja ulica i trgova. Kulturno umjetničko društvo u kom je Oliver učinio prve glazbeno scenske korake i dalje nosi ime hrvatskog antifašista i sindikalnog aktivista Filipa Devića, kojeg su ustaše ubile u konclogoru Jasenovac. Prijedlog na tviteru slavnog Splićanina, košarkaša Dina Rađe, da obala u Veloj Luci na Korčuli nosi Oliverovo ime nema veze s politikom nego tradicijom prijateljstva košarkaša Jugoplastike i nogometaša Hajduka s jednim od njihovih najpoznatijih navijača. Dio istog narativa su bili i glazbeni nastupi nekadašnjih kolega iz KUD-a Filip Dević, Olivera Dragojevića i košarkaške legende Rate Tvrdića, predstavljeni u kultnoj emisiji Radiotelevizije Beograd „Pokloni se i počni – Split 1979“, kao i posljednji ispraćaj za Olivera u splitskoj luci i u režiji Torcide na kampanelu Svetoga Duje 31. srpnja 2018. To su fragmenti ne samo nostalgične supkulture već kulture sjećanja lišene ideoloških pritisaka kakvu na ovim prostorima predugo očekujemo.

Kontraverzi skoro da i nije bilo a ona najveća, onaj sveti Oliverov zavjet iz ratne jeseni ’91 poslije bombardiranja Dubrovnika, da nikad neće nastupati u Beogradu odakle je ta agresija potaknuta, nije otvarana. Od intervjua Radioteleviziji Srbije koji je Oliver nakon više od četvrt stoljeća duge pauze, dao godinu dana prije smrti, i u kome je odgovor preskočio kao odavno zaključenu temu kojoj se nema što dodati a da se ne razvuče u beskorisnu raspravu, pa do komentara povodom dvogodišnjice Olivierove smrti u beogradskom magazinu Blic koji je obradio nekoliko delikatnih tema iz Oliverovog života ali je pitanje bojkota beogradske publike prešutio, pitanje pomirenja Olivera i Srbije pretvorilo se u temu koja je nadišla okvire popularne kulture.

Diskursi nebeskog Olivera

O jednom aspektu Oliverovog opusa, naime o dijalektalnom diskursu njegovih pjesmama, htio sam odavno napisati esej a o tom bojkotu Srbije, kontraverzi iz pop kulture s političkim konotacijama, prijedlog zaključka u kontekstu ideje regionalnog pomirenja. Oliver Dragojević je, kako će poslije njegove smrti u jednom intervjuu objasniti Oliverova supruga Vesna, „bio slab na tekstove“, nastojao je da mu svaka pjesma ima kvalitetnu, po mogućnosti poetsku dimenziju i da mu izgovor tog i takvog teksta legne. Pjevao je na raznim jezicima a govorio po splitski, urbanim slengom. Oliver, piše sociolingvist Ivo Žanić u knjizi o tekstovnim prilozima iz popularne glazbe hrvatskom jeziku, „dosljedno rabi svoj splitski vernakular.“ U tom smislu zanimljiv je već njegov prvi album „Ljubavna pjesma“ (Jugoton, 1975). Na albumu je devet pjesama. One su tada i poslije, ili u standardu ili u dijalektu, ovo drugo češće. Oliverov dalmatinski-splitski govor nije kakav je bio u vrijeme Ive Tijardovića, nego onaj iz sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog vijeka, u vrijeme Miljenka Smoje. Danas nestaje. Sve je to ipak moderno, uz dozu izmišljene tradicije. I na Smoju i na Tijardovića Oliver će se pozivati kod identitetskih tema i ishodišta, oni su izmislili Oliverov Split.

Prva Oliverova ploča namijenjena je jugoslavenskom ili kako bi danas rekli regionalnom tržištu. Tu orijentaciju neće napuštati. Otada pa do danas, kako će i Oliver naglasiti u intervjuu RTS-u iz 2017., na značajniji estradni uspjeh mogu računati (i od toga živjeti) samo oni koji se slušaju, gledaju i kupuju na cijelom prostoru nekadašnje zajedničke države SFRJ. To se odnosi i na druge djelatnosti kojima je taj unatoč svemu zajednički jezik bitan. Lokalno je na ovom albumu apelirao samo „Picaferaj“. Pjesmica u „makedonskom“ ritmu „Meni trebaš ti“, ima potencijal balkanskog hita da može konkurirati i folku. „Bila je jesen“ napisana je, kasnije će se pokazati, u srbijanskom idiomu a Oliver je u izvedbama neće „prevoditi“. Za povjesničare i sociologe pop-kulture čine se posebno zanimljivim dvije pjesme s ovog Oliverovog albuma prvijenca koje definitivno nisu u kategoriji superhitova: „Picaferaj“ i „Bila je jesen“. One zaslužuju analizu i kontekstualizaciju s usporednim osvrtom na neke Oliverove najpoznatije pjesme.

Picaferaj je koautorstvo Zdenka Runjića i Ante Duplančića. Tekst se pripisuje Anti Duplančiću, poznatom splitskom novinaru i nogometnom sucu. O pjesmi „Picaferaj“ Miljenko Smoje je 1980. u novinarskoj kolumni u Nedjeljnoj Dalmaciji“, napisao natuknicu-prilog za antologiju skladatelja Zdenka Runjića:

Picaferaj
je prva pisma. Cila je u tome PRVA. Prvi put je Oliver propiva na spliskon festivalu (1967). Bija je još dite, dva deka nije bilo u nj i od ciloga Olivera vidili su se samo oćali i kolina. Kolina je prvi put pokrija dugin gaćan pa su se vidili samo oćali. Kad je piva onin svojin raukin glason, koji je škripija i puca, ja san mislija da je mali u pubertetu pa da mutira. Nisan zna da je to moda, šik, stil i da se rodila zvizda. Pismu je napisa Ante Duplančić koji je danas nogometni sudac. To je njemu bila prva pisma koju je napisa. I zadnja. Draže mu je bilo po placu trkat, fišćotat, pravdu dilit makar i bubce po seoskin igralištima vatat, nego lutat ka poeta. Najzad svaki pravi pisnik tribalo bi da napiše samo jednu pismu i onda da skonča. Da se ubije iz rivolvera ka Majakovski, ka Jesenjin oli da čuća drogu ka Bodler
.

Photo: Feđa Klarić/ Slobodna Dalmacija

Oliver te 1967. s „Picaferajem“ nije ušao u finale iako je to bila ostala jedna od njegovih najupečatljivih pjesama. Baš to što je (suviše) lokalna uklapalo se u jedan od najzanimljivijih procesa u popularnoj kulturi napose televizijskoj produkciji u povijesti ovih prostora iz kojih su izišli genijalni produkti poput Našeg maloga mista, Gruntovčana, Građana sela Luga, Karađoza i drugih. Mora biti da je žiri bio ošamućen ambicioznom promjenom koncepcije s lokalnog derneka na gradskoj Copacabani Bačvice u Internacionalni festival zabavne glazbe na monumentalnim mletačkim Prokurativama. Pjevali su tada u Splitu i svjetski poznati The Shadows. Unatoč svjetskoj slavi prošli su kao i Oliver iako s izvrsnom skladbom Zdravka Korpara i Maje Prefiljeve „I Can’t Forget“ (u slobodnom prijevodu na balkanski – „Pijem da je zaboravim“). „Picaferaja“ se međutim, nije dalo globalizirati. Razumjeti su ga mogli samo oni Splićani nastanjeni od Duplančićeve rodne Radunice do Veloga Varoša čija se legendarna ulica Križeva kala (od španjolskog calle ulica ili talijanskog caletta uvala) u pjesmi spominje. To je ipak ostala najautentičnija dijalektalna „dalmatinska“ pjesma iz Oliverovog opusa. U njoj nema ni mediteranskih hibrida ili ishitrenih globalnih paralela kojima je Runjić bio sklon („Ča će mi Copacabana“), ni kiča ni novokomponovanog „turbo“ dalmatinstva i izmišljenih splitskih tradicija poput „Skalinade“ ili „Nadaline“. Duplančićev Picaferaj je kao i onaj možda najuspješniji Smojin karakter iz TV serije „Velo misto“, uposlenik odsjeka gradske rasvjete koji brine o plinskim svjetiljkama i boji se dolaska „letrike“ da mu ne uzme posao. Termin picaferai je moderan, stigao je u Split za vrijeme Austrije, iz tršćanskog dijalekta. Ovaj gradski lučonoša pjeva potiho, sotto voce, pjesmu o nekom bodulu, otočaninu. Uz Križevu kalu od ključnih toponima spominje se brdo Marjan prema kojem se kala uspinje i s čijeg se vrha vide i Split i Šolta ali koji je kao veliki gradski park opet produkt novecenta, moderne, ne Dioklecijana. Nezaobilazna je dakako riva. Nije ni ona antikna nego opet moderna, projekt Napoleonove inženjerije. Riva je, nakon što šjor picaferaj odradi svoj posao i krene zadovoljan, odnosno, kuntenat, skromnom domu svome uzbrdo, zasjala u „ijadu koluri“. U tom „Splitskom govoru“ miješaju se uz moderne trščanizme i predmoderni venecijanizmi s dalmatinskom hrvatskom čakavicom. Ova nestaje u međuvremenu, topi se pred robusnom hercegovačkom štokavicom koja preko sjevernodalmatinskoga zagleđa i Zagore nadire preko Klisa kao nekad Turci. Ugodno je čuti refren „Ča je daleko do kuće… Ča je daleko do kuće“ ma kako da je teško pogurenom picaferaju kad na stare kosti naprti otežale „skale“…Ali samo autohtoni i sad već dobrano ostarjeli Splićanin zna kako izgledaju i kako „klapadu“ te stare „žute“ postole „ča su se sjale na bal“. Uz melankoličnu Runjićevu melodiju pjesma ide ovako:

Kad zadnja sunčana zraka
za Marjan umorna zađe
Križevon kalon niz varoš pojde
na rivu picaferaj.

Na kosti nosi on skale
da može užgat ferale
klapadu žute stare postole
ča su se sjale na bal.

Polako, šoto voće
o bodulu on piva
završija je posal
zasvitlila je riva.
Zapalila se cila
u ijadu koluri
ka mladost ča je prošla
a starosti se žuri.

Kuntenat doma se vraća
noga za nogon se vuče
škripadu bolno kosti mu stare
ča je daleko do kuće.

Pjesnik-naivac, nogometni sudac Ante Duplančić, bio je one-hit-wonder među tekstopiscima za Olivera (draži Duplančiću bio je nogomet od zabavne muzike, primijetiti će Smoje). Daleko je recimo od Tomislava Zuppe, koji je napisao tekstove za nekoliko Oliverovih pjesama pa i za „Moj Galebe“ odnosno „Galeb i ja.“ Na kraju će, iako ne posve realno i ne zbog razlike u kvaliteti tekstova, Picaferaj ući u povijest kao jedna od najgorih a Galeb kao jedna od najboljih Oliverovih pjesama. Dok je Picaferaj ostao na lokalnoj razini, u sjeni Marjana kao i ona Križeva kala u kojoj stari službenik gradske rasvjete stanuje, Galeb je postao Oliverova mediteranska himna, antologijska pjesma. Oliverov Galeb će postati, primjećuje Ivo Žanić, „po sudu glazbene kritike najbolje i najpopularnije ostvarenje hrvatske zabavne glazbe uopće, možda prvo koje se slušalo u cijeloj zemlji,“ a poslije će simbolizirati „žanr tzv. dalmatinske pop-pjesme ili dalmatinske šansone“… S pravom, jer je Runjićeva balada dojmljiva a autor teksta, hrvatski antifašist, dalmatinski partizan Tomislav Zuppa koji se poezijom ozbiljno počeo baviti tek pred mirovinu, imao viziju veliku poput ideje za koju se borio i bio ranjen u Drugom svjetskom ratu. Kasnije je Zuppa objašnjavao metaforu slobode, ptice u letu visoko na nebu, poput znanih književnih i glazbenih motiva Albatrosa, burne laste Maksima Gorkog ili Galeba Jonathan Livingstona. I veliki Smoje je prepoznao i priznao veličinu takvog Galeba:

Galeb i ja. Ovo mi je najdraža pisma. Triba bit daleko od Splita (ča daje to boje) za nju razumit. Stari naš pisnik šjor Slavko Zuppa mora je proć sve štrapace i patimente, decenijan se vuć po zagrebačkoj magli, gledat sivo nebo iznad sebe pa da mu onako zavonja lažina, da čuje kliktaj galeba koji se veseli i ruga suncu i neveri. A i mali Oliver mora se sedan biblijskih godin skitat po svitu, od Njemačke do Amerike, postat čovik i pisnik za onako otkliktat galeba. I otad, okad san tu pismu čuja, kad god vidin kojega galeba, uvik promislim na Olivera. A kad vidin Olivera, sitin se galeba, pa i u Zagreb i u Jubjanu gledan okolo di je.

Ali Duplančićev splitski Picaferaj bio je konkretniji i bez greške kao što se recimo jedna Zuppi u „Galebu“ potkrala u ime zanosa i pjesničke slobode. Jer teško je vjerovati da bi to za nekoga rođenog na moru biti previd. Taj je naime uvodni Zuppin stih iz „Galeba“ danas antologijski, ali pomalo besmislen: nije, naime, ni lijepo ni ugodno a kamoli rajski kako se implicira, „na lažini suvoj ležat“. Lažina je morska trava znana i kao posidonija (Posidonia oceanica). Dok je friška, dobra je i mirisna, u Kini i Japanu odavno je na meniju. Ali ona na suhom i na suncu posivi, izgubi miris mora i zasmrdi nepodnošljivo, u njoj se legu crvi a na njoj se skuplja milijardu sitnih mušica koji bi čeljadetu ako se tu nađe ulazile u usta, nos, uši, oči, sve tjelesne pore i šupljine. Lažina smrdi. To se zna, to je etablirana fraza lokalnog govora. Ne bi se dulje na toj suhoj morskoj travi zadržao ni iscrpljeni brodolomac koji je taman isplivao na žal poslije tri dana i tri noći u moru. Zuppa je inače imao i boljih uradaka u domeni pop glazbe, recimo „Romancu“ koju je izvodio Oliver i jedna je od njegovih najboljih pjesama ili „Pismo ćali“ Vice Vukova. „Galeba“ je velikim učinila prije svega Oliverova interpretacija. Šjor Zuppino pretjerivanje s lažinom opravdao je Smoje, on ima razumijevanja, jer nije bilo lako živjeti daleko od rodnog Splita, „decenijan se vuć po zagrebačkoj magli, gledat sivo nebo iznad sebe…“ 

Upoznaj vinograde Srbije

Na prvom Oliverovom albumu nalazi se i „Bila je jesen“, možda najbizarnija pjesma Oliverovog opusa koja dobiva na značaju s vremenske distance i u širem društveno-historijskom kontekstu. Mislio sam da je to dalmatinska pjesma i smatrao se znalcem srednjodalmatinskih dijalekta. Razlikovati splitski govor od dubrovačkoga, trogirskoga, komiškoga ili forskoga bilo je lako, nešto teže viški od komiškoga. Ali ostao sam zatečen kad sam tu pjesmu prvi put čuo, nisam znao ni neke riječi ni o čemu se tu pjeva. Uz to nisam je čuo prvi put u izvedbi Oliverovoj nego košarkaša Jugoplastike Mlađe Tudora i Zorana Graše koji su pjesmu možda „preveli“ ili neke riječi krivo čuli i pogrešno izgovarali. Ovi su inače glazbeni amateri bili dobri pjevači pod tušem, talenta tu nije nedostajalo što će se potvrditi kasnije jer Tudor će postati popularni splitski wedding singer a Grašo ugostitelj i otac popularnog pjevača Petra Graše koji je glazbeno rastao uz Oliverovu karizmu. Pjevali su te 1975. tu čudnu pjesmu poslije treninga u svlačionici pod tušem skupa s lokalno već kultnim Picaferajem. Slušajući njihovu izvedbu „Bila je jesen“, a kasnije i Olivera na velikoj ploči, kopao sam po svim dijalektima koje sam znao ali zagonetne riječi nisam dekodirao. Nije tada bilo pametnih telefona, trebalo mi je vremena. Što je vinjaga? A tamjanika, koji je to vrag? Ševar je valjda neko žbunje, ali za ćuvik nisam siguran. Spominje se miris vinograda, u redu, to ima veze s Dalmacijom. Ali ispostavilo se da ima vinogorja i drugdje, pa i u centralnoj Srbiji i to s kvalitetnim vinima. O tim vinogradima piše autor teksta Dobrica Erić, koga sam identificirao mnogo kasnije jer sam uzeo zdravo za gotovo da je ovu pjesmu napisao Momčilo Popadić, kako sam pomislio kod prvog slušanja. Dakle,

Bila je jesen
i brijest zanesen
nad ružičnjakom stada

Biješe manevar
trka kroz ševar
i miris vinograda

I ti u lozi
u grešnoj pozi
s vinjagama kika

O breskve glatke
o rijeci slatke
k’o zrela tamjanika

Ref.

Negdje su rikali bikovi od gvozđa
i neko pisaše krvlju po svom rupcu
a mi smo sisali zlatno puce grožđa
k’o da je svijeta spas
u našem poljupcu

Bila je jesen
i brijest zanesen
i mi na zlatnoj brezi

Žešće no ikad
sa svih ćuvika
kliktahu mitraljezi

Proljeće sada je
laste i cvijeće
i premda drugu volim

Tu sliku žarku
san ili varku
nikako da prebolim…

Erića je na dalmatinsko tržište dovela vinska ruta. Tamjanika je u ovom slučaju sorta vinove loze iz roda muškat. Prevladava u Srbiji i Makedoniji. Ćuvik je brežuljak, a vinjaga ono kad se vinova loza uvija i penje, ovdje zgodna metafora za žensku frizuru. Kad smo kod te teme, tekstopisac implicira da se desio seksualni čin u vinogradu. I to usred jesenskih manevara JNA. Tko zna za koje se strateške operacije tada pripremala treća po snazi vojska u Evropi. Dobrici se na tim manevrima posrećilo. I tako evo nas opet u proturječjima kao i kod Zuppinog Galeba: kome bi palo na pamet prakticirati grješne poze u vinogradu na zemlji punoj paukova, crnih udovica, škorpija, moguće i zmija? Ni u ime licentie poeticae ni seksualnih fantazija koje po prirodi ne trpe restrikcije, ne možeš imati seks s crnim udovicama u vinogradu. Možda srbijanski ruralni bard Dobrica Erić nije nikad ni posjetio vinograd a kamoli radio u njemu (bilo one stvari bilo uzgajao vinovu lozu). Dobrica Erić, kad mu se sagleda cjeloživotni opus, a umro je osam mjeseci poslije Olivera, srpski je pandan hrvatskom Hrvoju Hitrecu. Lijepo počneš karijeru kao omiljeni dječji pisac ali ti vrag ne da mira da živiš kao sav normalan svijet pa postaneš etnonacionalistički klaun. Padneš tako nisko da te nominiraju za članstvo u zloglasnim nacionalnim akademijama znanosti i umjetnosti kojima je glavni research project etničko čišćenje. Sredinom sedamdesetih, ono kada je sve bilo bolje (kako mirno reče Oliver u jednom od svojih posljednjih televizijskih intervjua), dobrim vibracijama inspirirani Erić lansirao je tekstove dviju pjesama u domene folk i pop glazbe gdje će se kasnije zalijetati. Narodnjaku Miroslavu Iliću poslao je budući regionalni megahit „Voleo sam devojku iz grada“ (“Ja sam rođen u cveću livada, Čuvah stada pokraj reke Gruže, Al’ zavoleh, devojku iz grada, sa usnama k’o pupoljak ruže“). A Runjiću i Oliveru ove vinjage, ćuvike i tamjanike koje dalmatinsko vinogorje baš neće prigrliti, kao što nije ni Picafereja. Na kraju su ta dva zanimljiva ali ne instant-hit predloška za dobar glazbeni uradak spasili dobri kompozitori Pjevović i Runjić i nadasve izvedbe genijalnih pjevača poput Ilića i Dragojevića. 

Oliverov zavjet i regionalno pomirenje

Na kraju, ostaje nam razbistriti kontraverzu koja to nije o Oliverom nepopustljivom bojkotu Srbije. Takav Oliver koji navodno zlopamti i ne prašta, ne može ući u kulturu sjećanja koju tek treba stvoriti na ovim prostorima poslije balkanskog tridesetogodišnjeg rata. To nije bio on ni kao osoba niti na to ukazuje njegov opus u kojem ima više vjere, ljubavi i oprosta nego u liturgijama glavnih kršćanskih crkava s ovih prostora u zadnjih četrdeset godina. Poput onog galeba iz njegove pjesme bio je visoko iznad prizemnog nacionalizma i tribalnog konflikta. Na prvu godišnjicu Oliverove smrti njegova supruga Vesna objasnila je u jednom televizijskom intervjuu situaciju u kojoj je Oliver uzeo taj zavjet. Vesna je Dubrovčanka a njezi su roditelji u vrijeme srpsko-crnogorske i JNA agresije na Dubrovnik 1991. bili dubrovačke izbjeglice kod nje i Olivera u Splitu. Zajedno su gledali na televiziji one apokaliptične scene granatiranja Dubrovnika, Vesnin je otac prepoznao da mu gori brod koji je godinama gradio, dovršio ga i nazvao „Copacabana“. Cijeli je svijet u tom trenutku u šoku gledao gradske zidine Dubrovnika pod granatama, zaštićeni UNESCOv spomenik i pitao se hoće li ih agresor vandalizirati. Bila je to jedna od takvih prvih paklenih scena sukoba barbarstva s civilizacijom koje će se ponavljati u balkanskim ratovima devedesetih kad su gorjele knjižnice i arhivi, rušeni historijski spomenici, bogomolje i hramovi. Jedna je naročito, ne sve zaraćene strane, takve aktivnosti provela jer ih je planirala još od osamdesetih baš u tom centru gdje Oliver nije htio više pjevati. Nije historijska kontraverza iz kojeg se centra razvila ideologija i strategija koja je do tog rušenja dovela – radi se o Beogradu 1980ih. Oliver je tada na početku rata kazao tastu, otprilike da ono što on kao regionalno popularni umjetnik Oliver može učiniti za žrtve agresije i njegov zapaljeni brod, jest da u Beogradu više neće pjevati, da će im udariti sankcije. Slično je izjavila tada i Dubrovčanka Tereza Kesovija koja je većinu karijere bila jugoslavenska pop-glazbena diva u Beogradu napose omiljena kao i Oliver. Ona se kasnije smekšala a Oliver nije. U intervjuu beogradskoj televiziji godinu dana pred smrt kad još nije znao za dijagnozu i očekivao je da će pjevati dok god bude mogao, poput dugovječnog džezera Tonija Benetta kojeg je spomenuo, Oliver je odbacio teze bojkota naglasivši da ljude ne bojkotira napose ne srbijanske obožavatelje njegove glazbe s kojima se susreće na koncertima po regionu i zahvaljuje im. Ali odluku o nedolasku u centar iz kojeg su balkanski ratovi devedesetih pokrenuti, neće, rekao je, promijeniti. Na sebe time ipak nije navukao mržnju, naprotiv. Jedan komentar pod video zapisom intervjua o razlozima Oliverovog nedolaska u Srbiju kaže ovako: „Održao reč, bravo LEGENDO. Mi Srbi ti se klanjamo i mnogo te volimo.“ Ništa neuobičajeno, ako netko zna što su osvetnički zavjeti, to su Srbi. Barem onoliko koliko im je Kosovski mit nametnut kao glavna identitetska odrednica, kao što će jednom prokomentirati pisac Svetislav Basara.

Oliverov „zavjet“ treba sagledati i u identitetskom kontekstu. Taj emocionalni stres iz 1991. došao je od agresije na Jadran, a to more bilo je Oliveru sve. Oliver je bio i ostao apolitičan ali jednom je kazao: „politika je pokvareni posao kojim se ne bih nikako htio baviti, ali uključio bih se u politiku samo zbog naftne mrlje na Jadranu. Ne bih dao da mi diraju more”. Kad su se on, Meri Cetinić i još neki umjetnici organizirali u kampanju za zaštitu i očuvanje Jadrana, Oliver je pokazao da se i politikom može baviti kad ima stvarno valjan razlog u jednom općem civilizacijskom kontekstu. Jadransko more, arhipelag i obala određivali su Olivera. Po tome je sljedbenik „Jadranske orijentacije“ zajedničke države na ovim prostorima koju su promicali mnogi istaknuti ljudi poput Josipa Smodlake, Ive Tijardovića, Vicka Krstulovića, Miljenka Smoje i mnogih drugih. Većina ovih Hrvata uključujući i Olivera, bi u jednom normalnom Beogradu mogli tamo imati po njima nazvane ulice i trgove. Oni i mnogo toga još dokazuju da se srpsko-hrvatski odnosi u povijesnom kontekstu ne mogu interpretirati kao ancient hatreds nego love-hate relationship. Ali srpski nacionalizam koji se zahuktao od osamdesetih, otuđio je i odbacio ne samo najbolje Srbe nego i najbolje prijatelje Srba i Srbije među susjednim narodima. Nije čudo da danas pokušavaju tražiti prijatelje u Kini.

Poput Splićanina Enza Bettize, talijanskog pisca i novinara, Oliver je te 1991. kad je Dubrovnik ugrozila najezda iz balkanskog zaleđa, osjećao strah ne samo za sebe i obitelj nego sve ono čemu pripada i što ga identitetski određuje. Bettiza piše u memoarima Esilio/Egzil da je osjećao takav egzistencijalni strah u proljeće 1945. dok su na splitskoj Pjaci jugoslavenski partizani igrali Kozaračko kolo a autohtoni dalmatinski i istarski Talijani odlazili u egzil u Italiju. Dalmacija će tako i 1945. ovaj dragocjeni ljudski kapital izgubiti kao i Srbe poslije 1995. Bettiza je osjetio da njegov stari Split te nove migracije neće izdržati. Vjerojatno je i Oliver tako pomislio da će balkanski ratovi devedesetih ubiti i Dubrovnik i njegov Split i Dalmaciju kakva je bila. Možda su se ti strahovi djelimice i ostvarili.

Foto: City Center One, Instagram

Oliver je umro usred ljeta 2018. Split je priredio jedan od onih poznatih masovnih događanja ljudi i brodica na rivi i u portu a ja sam se osjećao otprilike kao poslije smrti Georgea Harrisona, melankoliju sam liječio njegovim pjesmama. Oliveru bi usporedba s Harrisonom bila draga. Kao i Beatlesi u teškim počecima, stekao je iskustvo svirkom u Njemačkoj. Pratio je sve trendove u svjetskoj popularnoj glazbi i onom svom lokalnom trudio se dati svjetsku dimenziju.

U kontekstu teme regionalnog pomirenja pitanje je kako bi Oliver odgovorio na šire društvene mirotvorne procese koji su stjecajem okolnosti, pokrenuti godinu dana poslije njegove smrti. Naime, poslije predugog skoro tridesetogodišnjeg odlaganja i noćne more produljenog međunacionalnog sukoba, u prvoj polovici 2019. bilo je nekoliko historijskih iskoraka u civilizaciju mirotvorstva. Papa Frane pomagao je napore za popravljanje srpskohrvatskih crkvenih odnosa a Patrijarha je srpskoga tretirao kao sebi ravnog. Pohodio je Ujedinjene Arapske Emirate i Maroko za napredak kršćansko-muslimanskog dijaloga a molio za mir u posjeti poratnom Južnom Sudanu. Nastavio je s ekumenskim posjetima sestrinskim pravoslavnim crkvama evropskog Istoka, bio je u Bugarskoj, Rumunjskoj i Sjevernoj Makedoniji a u Vatikanu je primio u razmaku od dva dana i ruskog predsjednika Vladimira Putina i predstavnike unijatskih pravoslavnih crkava iz Ukrajine posredujući u mirnom raspletu rusko-ukrajinskog rata. Na poticaj pape Frane, zagrebački je nadbiskup kardinal Bozanić komemorirao Holokaust u Hrvatskoj i eksplicitno osudio ustaške zločine; tada su i visoki vjerski predstavnici, katolici, pravoslavni, muslimani i Židovi, molili zajedno u Jasenovcu. Zatim je sedamnaest hrvatskih katoličkih biskupa i srpskih episkopa sa ekumenskog susreta u Požegi potpisalo izjavu u kojoj žale sve žrtve ratova na ovim prostorima ne samo po nacionalnosti i vjeri nego i one koji su stradali zbog sekularnih ideologija u koje su vjerovali. Konačno, u ljeto 2020. na proslavi 25 godišnjice oslobođenja Hrvatske od srpske pobune, predstavnik Srba u Hrvatskoj Boris Milošević je kao potpredsjednik vlade došao na proslavu u Knin a predsjednik Hrvatske Zoran Milanović i potpredsjednik vlade Tomo Medved sudjelovali su u komemoraciji u selu Grubori za srpske civile žrtve hrvatske pobjedničke osvete. Na istoj proslavi u Kninu splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić održao je antiratnu propovijed, pozvao na pomirenje i povrataka izbjeglih Srba u Hrvatsku, premijer Andrej Plenković također je pozvao na pomirenje i pijetet prema svim nedužnim hrvatskim i srpskim žrtvama („žalimo za srpskim žrtvama zločina počinjenih s hrvatske strane“) a predsjednik Milanović o naporima za izgradnju prijateljskih odnosa između Hrvatske i Srbije.

Foto balkanplus.net

Hoće li se u ovom smjeru ići dalje i konačno živjeti kao sav normalan svijet, ostaje da se vidi. Ako se dogodi za koju godinu dugo odlagana papinska posjeta Beogradu, i ako papa tom prilikom bude skupa s vjerskim poglavarima molio za sve žrtve i za pomirenje vjera i naroda u Jasenovcu, u Vukovaru, nadajmo se i u Srebrenici, pratiti će ga i Oliver. Da je živ, sigurno bi nastupio na proslavi pomirenja, ovako, slušati će se njegove pjesme. A ako postoji nekakva nebeska komunikacija da mu omogući prijenos sa zemlje, gledaće nas odozgo kao onaj njegov galeb i biće mu drago. Oliver Dragojević u kulturi sjećanja na ovim prostorima može biti samo kohezivna snaga i mirotvorac.

 

Vjekoslav Perica
Autor 6.8.2020. u 11:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija