PA IPAK, „SRBIJA SE SAGINJATI NEĆE“

tačno.net
Autor 22.6.2015. u 09:01

Izdvajamo

  • Naravno, to baš nalikuje ex-yu modelu izvinomanije: ja, kao predsjednik te i te države, u ime tog i tog naroda, izvinjavam se za zločine koje su pripadnici mog narda učinili nad pripadnicima vašeg naroda. Eto, ja sam se izvinio. Ali, isto tako, očekujem, štaviše – zahtijevam recipročno izvinjenje predsjednika države sa suprotne strane. Po tom modelu vodali su se po Slavoniji prije nekoliko godina predsjednici Srbije i Hrvatske, Boris Tadić i Ivo Josipović, od Vukovara do Paulin Dvora kraj Osijeka, sve jedan drugoga tapšući po plećima: Ja tebi Vojvodo, ti meni Serdare, što bi rekli Crnogorci!

Povezani članci

PA IPAK, „SRBIJA SE SAGINJATI NEĆE“

Kad bi bilo malo više sreće, malo više pameti i obraza (a u svemu tome smo, nažalost, svi mi na ovom komadu Balkana deficitarni!), onda bi se 11. jula, na početku komemracije u Srebrenici, dvadesete po redu, makar na jedan minut u Sbiji oglasila zvona sa svih bogomolja, a zastave bi bile spuštene na pola koplja. Ali, to se ne može očekivati ni u dalekoj budućnosti

Piše: STIPE SIKAVICA

U subotu, 20. juna ove godine, osim vijesti da su mladi fudbaleri Srbije osvojili Svjetsko prvenstvo, većina štampanih medija u ovoj zemlji na centralno je mjesto plasirala drugu udarnu vijset: trust političkih mozgova u Beogradu je odlučio da se premijer Aleksandar Vučić 11. jula pojavi na obilježavanju dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici i da se u Potočarima pokloni žrtvama. Međutim, s obzirom naročito na neke otežavajuće okolnosti političke i moralne naravi, verovatnoća njegovog odlaska gotovo da je redukovana na nulu.

Zamor pučanstva Srbije višednevnim spekulacijama o razrešenju tobože hamletovske dileme o tome – hoće li njihov premijer otići u tu zlosrećnu istočnobosansku varošicu ili neće – prekinuo je Aleksandar Vučić lično na konferenciji za novinare (na kojoj nije manjkalo ni kvazipatriotskog patetičnog buncanja: srpski je narod najveći stradalnik u istoriji; u srebreničkom krvoproliću učestvovao je samo jedan promil Srba; Srbi su se viteški ponašali u svakom ratu i u svim sukobima, a, eto, samo u Srebrenici ostaje jedna velika mrlja, ali samo na onima koji su to uradili!) 19. juna uveče. Ključna premisa iz premijerovog obraćanja novinarima na tom skupu glasi:

„Kao predsednik Vlade Republike Srbije spreman sam da pognem i da sagnem svoju glavu, da pokažem kakav odnos imamo prema nevinim srebreničkim žrtvama, da bi Srbi, onih 99,99 (valjda posto) Srba koji nisu učestvovali u takvom zločinu, mogli da idu uzdignute glave. To znači ako Bošnjaci budu želeli, ako to za njih ne bude predstavljalo dodatnu poteškoću, biću spreman da odam počast žrtvama u Srebrenici.“ (U redu, ne može se jedan narod u globalu pozvati na krivičnu odgovornost, ali na moralnu, štaviše, i na političku – može i te kako! Ne bi Slobodan Milošević olako polazio u realizaciju svog suludog projekta da nije homogenizovao srpski nacionalni korpus koji je većinski stao iza njegove ratne mašinerije. Stoga: nije baš jasno šta političari podrazumevaju pod sintagmom „individualizacija zločina“!)

Sa velikom verovatnoćom se može pretpostaviti da je Vučić zbilja želio da se nađe u Srebrenici među evropskom (i svjetskom) najavljenom političkom elitom (gdje bi, vrlo je izvjesno, ubrao ne malo političkih poena), ali samo pod uvjetom da se njegov priključak komemorativnom skupu mogao odvijati prema ideji i željama političkog vrha iz Beograda. Međutim, nije predsjednik srebreničke opštine Ćamil Duraković jedini koji je dobrodošlicu Vučiću na njegovo eventualno hodočašćenje uslovio oslobađanjem Nasera Orića (iza čijeg hapšenja stoji oficijelna Srbija) iz švajcarskog pritvora i srbijanskim prihvatanjem najavljene rezolucije UN o Srebrenici, već je i cijeli bošnjački politički establišment sa Bakirom Izetbegovićem na čelu rečenim uvjetima dodao i onaj treći, za Bošnjake možda i najvažniji – da srbijanska politička, vojna i inetelektualna elita konačno prevali preko usana tu strašnu rečenicu: U Srebrenici je – u izvedbi ratnika generala Ratka Mladića, a pod njegovom neposrednom komandnom palicom – izvršen genocid nad bošnjačkim nedužnim stanovništvom!

To je To

Ilustracija: Šukrija Meholjić

U tom smislu, Vučićevom prisustvu komemoraciji posebnu snagu ima protivljenje „Majki Srebrenice“ koje nisu povukle pogrešan potez kao prije dvije godine. Naime, one su tada izrazile želju (i nadu) da se u Potočarima pojavi i novoizabrani predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, i da se (napokon) na njima prihvatljiv način pokloni žrtvama i prizna genocid. Tako bi, tvrdile su majke, lakše odbolovale svoje sinove, muževe i braću, i lakše halalile golemi grijeh u ime budućnosti. Sa tom je idejom i Sanela Prašović Gadžo, novinarka jedne BH televizije, pokucala na vrata kabineta na Andrićevom vencu u Beogradu, početkom aprila dvije i trinaeste. I umjesto bilo kakvog suvislog odgovora, predsjednik Srbije je, zavaljen u fotelji, promrmljao nešto u smislu: „Evo, ja klečim i izvinjavam se žrtvama…“, što je neodoljivo asociralo na sprdnju, bez obzira na Nikolićevu namjeru.

Nije Aleksandar Vučić političar od juče, niti je glup ni neuk, pa da poruke iz Srebrenice i Sarajeva (a i iz drugih bosanskih mjesta) ne bi shvatio. Stoga možda i nisu a priori za odbacivanje tvrdnje Ćamila Durakovića i „Majki Srebrenice“ da Vučićeva ponuda o „saginjanju glave“ u Srebrenici više liči na politički igrokaz nego na ozbiljnu namjeru. Otuda mi baš i ne dopire do svijesti pohvala koju je na adresu predsjednika srbijanske Vlade uputila ministrica vanjskih poslova Hrvatske, gospođa Vesna Pusić: ona je „u Osijeku pred novinarima pozdravila stav Aleksandra Vučića koji je rekao da je spreman da se pokloni žrtvama Srebrenice“!

Odmah pošto je izdeklamovao namjeru o saginjanju vlastite glave, premijer Vučić je krenuo u verbalnu kontraofanzivu vizavi bošnjačkog zahtjeva da se Orić oslobodi iz pritvora, baš kao da ispred sebe vidi odred njegovih ratnika, a ne zbunjenu grupu novinara: „Da li smatrate da država Srbija sme da odustane od zahteva za izručenje Nasera Orića. Tražite li od Srbije i od mene da vršim pritisak na organe Srbije da se ovo ne procesuira? Ko to traži, ko je taj majčin sin ko to traži? Je li cena da praštamo zločine? Ne praštamo ni našim ljudima…“ (Jesu li i zločinci “naši ljudi“, ili izrodi?!)

Naravno, to baš nalikuje ex-yu modelu izvinomanije: ja, kao predsjednik te i te države, u ime tog i tog naroda, izvinjavam se za zločine koje su pripadnici mog narda učinili nad pripadnicima vašeg naroda. Eto, ja sam se izvinio. Ali, isto tako, očekujem, štaviše – zahtijevam recipročno izvinjenje predsjednika države sa suprotne strane. Po tom modelu vodali su se po Slavoniji prije nekoliko godina predsjednici Srbije i Hrvatske, Boris Tadić i Ivo Josipović, od Vukovara do Paulin Dvora kraj Osijeka, sve jedan drugoga tapšući po plećima: Ja tebi Vojvodo, ti meni Serdare, što bi rekli Crnogorci! To liči na nekakvu političku trgovinu, istina, u obliku primitivne trampe. A ovdje glavnu riječ ima etika. Etika, kao što se zna, ne trpi ama baš nikakvu trgovinu. Zato uvijek slijedi ona obligatna odbrana političara iz ovog regiona, kad god se povede riječ o osudi ili, ne daj bože, o procesuiranju zločinaca iz vlastitih redova: „A šta su oni nama radili“! Sa moralnog stanovišta takva odbrana ne vrijedi ni pišljiva boba! Bez „čišćenja vastitog dvorišta“, ali bez uslovljavanja onoga prijeko – nema katarze! Zato je i čelična metla Ruže Tomašić alat isključivo za proizvodnju zla.

Što se, pak, tiče Nacrta rezolucije o Srebrenici, za razliku od Nikolića, koji je izjavio da će tražiti da Rusija u Savjetu bezbjednosti UN vetom zaustavi pretvaranje Nacrta u obavezujući dokumnet, Vučić je, kao inteligentan političar, rekao da to Srbija neće učiniti. A i šta bi kad zna da će Rusija uložiti veto, ne zbog bilo kakve „bratske ljubavi“, nego iz vlastitih interesa, što je i potvrdio vječiti ministar inostranih poslova Rusije Sergej Lavrov Miloradu Dodiku na margini Ekonomskog foruma u Sankt Peterburgu.

Kad bi bilo malo više sreće, malo više pameti i obraza (a u svemu tome smo, nažalost, svi mi na ovom komadu Balkana deficitarni!), onda bi se 11. jula, na početku komemracije u Srebrenici, dvadesete po redu, makar na jedan minut u Sbiji oglasila zvona sa svih bogomolja, a zastave bi bile spuštene na pola koplja. Ali, to se ne može očekivati ni u dalekoj budućnosti. Kako da se od aktuelnih srpskih političara i očekuje da priznaju srebrenički genocid kad oficijelna, i uopšte većinska Srbija priznaje još i danas-danas neka ratna pravila iz vremena Slobodana Miloševića, u prvom redu ono da – Srbija nije bila u ratu! Pa kad je tako, poslužiću se njegovom poznatom krilaticom i u Vučić-srebreničkom slučaju: „Srbija se saginjati neće!“

tačno.net
Autor 22.6.2015. u 09:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija