Pisma iz Prishtine (1): U sličnostima umiru razlike

tačno.net
Autor 8.10.2014. u 21:37

Izdvajamo

  • Veseo je to i blagorodan narod, vaspitan i nježan. Ne priznajem nijedan iskonstruisani stereotip o njima kao primitivcima, prevejanim i mrgodnim ljudima, bićima iz nigdine i tmine. Martirstvo je njihovo mitsko, a i zablude o tom narodu zlokobne su i bez realnog pokrića. Sve vrijeme u patnji, oskudici, trpeći ignorisanje i prezir od nadmenih, stajali su predugo izvan naše volje. Danas se naša volja njima treba da vrati. Jer su postali nama ravni.

Povezani članci

Pisma iz Prishtine (1): U sličnostima umiru razlike

Spremna za buducnost: Prishtina, vizija sutrasnjice zvor: www.skyscrapercity.com

Zapanjio me nagli, razbuktali razvoj Grada. Prije dobre tri decenije, kad sam u jednoj ekskurziji boravio u njemu, bijaše to razbacano socijalističko naselje, s oblakoderima koji su se tražili po livadama i briježju, a unaokolo, kosovskim poljem rasute, sirotinjska kućišta i poluobrađena livadišta, čobani i stoka pred oblakoderima, i obilje folklornih detalja. Danas ja šetam lijepim i urednim centrom, skromnim predgrađima i ojađenom periferijom – od bljeska do sivila, od pjesme do tužbalice, širi se još jedna balkanska prijestolnica, u snazi i zdravom ritmu

Piše: Jovan Nikolaidis

Dragi Petre,

Kao što obećah, ispisujem ti (ukucavam) prvu epistolu o mom boravku u Prishtini, glavnom gradu Republike Kosovo. Ovdje boravim, poznato ti je, kao gost Risort Rezidencije Centra za multimedije Kosova, uz potporu TRADUKIJA, neumornog berlinskog altruiste za prevodilaštvo, obnovu i razvoj kulture zemalja Zapadnog Balkana. Pa neka neko kaže kako evroatlantski talasi ne zapljuskuju i naša osiromašena stjecišta kulture! Dopalo me, znači, da me neko treći poji i hrani i krov mi nad glavom nudi, pa je red to i zaraditi.

Ovdje kanim, najprije, započeti poveći tekst U SLIČNOSTIMA UMIRU RAZLIKE. Nastavak njegov uslijediće kad se u Tiranu preselim, a finale (daj bože da ga sročim s hepiendom), mogao bi se zbiti kraj tome tekstu, u Beogradu naredne godine. Pa da taj libar neko ko povjeruje u ono što budem napisao i tiska.

Tema je to koja samo ponavlja staru priča da sami, i još gore – sami sobom opsjednuti, ne možemo daleko stići, kad smo već u koloni ka Evropi i hitamo naprednome svijetu. Pokušaću da svojom malešnom snagom dam prilog tom mogućem budućem zajedništvu; poručujući da mi, nesretne zemljice suludih naroda Balkana, bar možemo naučiti, nadam se, jednom za svagda aromejsku poslovicu: „Gospode, daj mi komšiju, a udalji me od rođaka“. Da ne bih pismom tonuo u alegoriju, to u slučaju Kosova i Srbije doslovno znači slijedeće: Albanci i Srbi su slični narodi. Poznaju jedni druge. Ako već ne mogu da žive jedni s drugima, neka bar žive u miru jedni pored drugih. Toj nadi Novi Balkan otvara vrata.

Prishtina je grad, evropski. Velikih mogućnosti, odličnog geografskog položaja, skladne urbanosti (čak i oni stari dijelovi, ona predgrađa, prirodno su se naslonila na centar). Avenija bez saobraćaja, dobrih pedeset metara široka i skoro kilometar duga, od nedovršene Katedrale Majke Tereze (dovršen je samo toranj sa koga biju zvona nenametljive jačine), pa do trga na kome su, slijeva spomenik Skender-begu (zapravo manja replika spomenika oca nacije iz Tirane), a sdesna, prenaglašeno velik spomenik Ibrahima Rugove. Začudo, ova avenija najviše me podsjeća na riječko šetalište uz porat (samo su ovdje zgrade nove, ali jednako pompezne i arhitektonski skladne).

Spomenik nezavisnosti: NewBorn u centru Prishtine;Izvor: www.skyscrapercity.com

S gornje strane, zgrade institucija, usred zelenila, ojađena i nedovršena srpska crkva zjapi praznih okana, Univerzitet, a s donje – prave ulice sa lipama i mnogo restorana i kafića. Potom dolaze, sa svih strana, dosta uredni kvartovi, pa predgrađe, stara Prishtina. To već liči na Ulcinj, Novi Pazar i ine gradove islamskog graditeljstva. A iza njih, opet unaokolo i na niskim brdima sirotinjska naselja koja još nisam obišao.

Hrana bar 30% jeftinija nego u Crnoj Gori. Ima robe odasvud, naravno i iz Srbije. U Gradu se valja mnogo, mnogo novca, moguće da je on kriminogen, no, nije na crnogorskom piscu da o tome sudi. Ali, rekli bi moji Cetinjani: ’Para buči. I buši đe ni burgija neće.“

Noćas sam se popeo na  Sunčano Brdo odakle je pogled na Prishtinu lijep. Delicije kosovarske, taman po mjeri mojih sklonosti za jelom i pićem.

Sećanje na Ibrahima Rugovu: Spomenik u Prishtini;

Izvor: www.skyscrapercity.com

Svi su ljubazni, odmjereni, čak i kad ih pitaš na spskom, ako ga znaju, jer omladina me ne razumije kad ih pozdravljam. (Tek ću se na periferiji Prishtine poigravati tobožnjim neznanjem albanskog, treba mi to za tekst koji ti pomenuh: da isprobam ljubaznost martira kad im se neznanac, njima siromašnima, obrati na srpskom).

Zapanjio me nagli, razbuktali razvoj Grada. Prije dobre tri decenije, kad sam u jednoj ekskurziji boravio u njemu, bijaše to razbacano socijalističko naselje, s oblakoderima koji su se tražili po livadama i briježju, a unaokolo, kosovskim poljem rasute, sirotinjska kućišta i poluobrađena livadišta, čobani i stoka pred oblakoderima, i obilje folklornih detalja. (Tito bijaše već mrtav i tronula me tada iskrena žalost albanske omladine za njim. Ostali u grupi su se tada tome rugali, zbijajući šale, Albanci su ga oplakivali.)

Danas ja šetam lijepim i urednim  centrom, skromnim predgrađima i ojađenom periferijom – od bljeska do sivila, od pjesme do tužbalice, širi se još jedna balkanska prijestolnica, u snazi i  zdravom ritmu. A naokolo, blizu a daleko, (slutim takav osjećaj), bijeda novopridošlog stanovništva. Koje nadire, nadire – eldorado nakon nacionalnog zanosa, strah me, nema milosti za pionire.

O prijateljima koje sretoh, one koje sam znao i ove koje stičem, ne trošim riječi hvale. Jer, od kad ih znam, a bogami ih znam odvajkada, uvijek su se isticali srdačnošću i dobrom voljom. Veseo je to i blagorodan narod, vaspitan i nježan. Ne priznajem nijedan iskonstruisani stereotip o njima kao primitivcima, prevejanim i mrgodnim ljudima, bićima iz nigdine i tmine. Martirstvo je njihovo mitsko, a i zablude o tom narodu zlokobne su i bez realnog pokrića. Sve vrijeme u patnji, oskudici, trpeći ignorisanje i prezir od nadmenih, stajali su predugo izvan naše volje. Danas se naša volja njima treba da vrati. Jer su postali nama ravni.

Naši su grijehovi, njihova je potreba da nepravdu koja im je činjena prevaziđu. Rastao sam sa njima, dijelio zajedničke oskudice i onostranu  tugu, znam o čemu govorim. Oni će pružiti ruku daleko brže i lakše nego se smatra, samo da se ugasi naše razmaženo nepovjerenje i nedoumica, još živa nadmenost sveslavenska, velikoslavenska.

Kosovska prestonica: Prishtina by night

Izvor: www.skyscrapercity.com

Usred mog hvalospjeva (kakvim će ga okarakterisati mnogi nedobronamjernik) živa je još činjenica koju sam sve vrijeme zapažao, a i osjećao, kao životnu istinu o Albancima. Dok su, recimo, moji Crnogorci u posljednjih pola vijeka, kod svojih ne čestih ličnih pregnuća, češući se o tuđe jasle i kusajući tuđe večere,  najčešće negodovali rečenicom: ’pušti posa’, kumim te kapicom, završiće se s’utra’, Albanci su redovito ponavljali: ’ mora da se radi, nema ničega bez rada’ (’pa pune fati nuke egziston’).

Otuda ona kriva predodžba o njima kao nepovjerljivim i ćutljivim primitivcima: šegačima drva, utovarivačima uglja, čistačima beogradskih ulica, pekarima i slastičarima diljem bivše domovine, pored naših oficirskih koračnica i činovničkog zijevanja, vječnih beogradskih studenata i dječurlije nekultivisanih političara. Kojima je to naša borba pod jorgan-planinom dala. Albancima je preostalo znojenje i trpljenje uvreda.

I zato ja tebi, bez zle namjere, ali, priznajem, sa malo crmničkog cinizma, pismu htedoh dati naslov: Šteta, nepovratno šteta! Ne mislim zbog toga što su Albanci na Kosovu dobili nezavisnost (Pavarsia) – oni su je pravedno stekli znojem i krvlju, već zato što mi je žao da su Srbi toliko dugo, toliko tvrdoglavo, toliko osiono iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, gubili onda realna rješenja, dok se do njih moglo doći: da se s Albancima dogovore pod evropskom zastavom na kojoj bi pisalo „U našim sličnostima umrijeće naše razlike“.

Sve ostalo bi došlo na svoje. Zato je šteta, nepovratno šteta mnogih propuštenih mogućnosti. Sve se, nažalost, završilo silnim žrtvama i omrazom. Albanci su svoju republiku stekli temeljitim svenarodnim zalaganjem da postanu slobodni. Srbocrnogorci su ostali gubitnici vapeći za onim što je bilo nemoguće da se desi – da im se žito pokloni, a i tada da bude okrunjeno, bez oklasine.

E-novine

tačno.net
Autor 8.10.2014. u 21:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija