Predrag Lucić: Jeremić Vuk i tri praseta

Predrag Lucić
Autor/ica 21.1.2013. u 14:09

Predrag Lucić: Jeremić Vuk i tri praseta

Razgovor na svetskom vrhu između Vuka Jeremića i Ban Ki-moona


– Tam-tarara-ram-tam, tam-tarara-ram-tam, tam-ram tara-rara-rara tam, tara-rara ram… O, dobro jutro, čika Bane!
– Dobro jutro, sine Vule, što si tako ratoboran najranije ujutro?
– Šta vam je, čika Bane, uopšte nisam ratoboran…
– Pa što onda, sine, pevaš tu pesmu?
– A što je ne bih pevo kad se vama toliko dopada?! Evo vidim da vrckate i đuskate ko na svadbi…
– Nemoj ti da pevaš, pa ni ja neću da đuskam.
– A što da ne đuskate, čika Bane, ako vam se đuska?
– Pusti, sine, nemoj… Nemoj da opet moram da se izvinjavam ko posle one tvoje priredbe.
– A što ste se uopšte izvinjavali?
– Pa zbog te ratoborne pesme. Trebo si da me na vreme upozoriš o čemu ona peva. Da peva o ratu i tako tim događanjima.
– Jao svašta, čika Bane! Pa o čemu da peva pesma koja se zove „Marš na Drinu“ već o ratu?
– Izvini, Vule, ta pesma uopšte nije bila najavljena u programu, pa otkud da znam i kako se zove i o čemu peva?!
– Pa to kod nas, čika Bane, znaju i mala deca…
– Ja, sine Vule, nisam malo dete već mator čovek i meni ne treba da se pod stare dane blamiram i da dovodim u pitanje svoju diplomatsku karijeru. Vidiš koliki je skandal ispo oko te pesme…
– Ali ja stvarno ne razumem čemu skandal…
– Ni ja, sine Vule, ne razumem čemu u sedištu Ujedinjenih nacija, koje se, ko što i ti znaš, bore za mir u svetu, pesma gde se kaže:
Pevao je stroj, vojevo se boj Kraj hladne vooodeeee, Krv je tekla, Krv se lila, joj…
Toliko krvi bi, sine, bilo previše i da si pravio parti u zavodu za transfuziju.
– Nemojte tako, čika Bane! Pa nije pesma kriva što je Prvi svetski rat bio krvav…
– Pusti sad Prvi svetski rat! Problem je, kako sam tek docnije obavešten, u tome što su srpski vojnici pevali tu pesmu i u ovom poslednjem ratu, i to dok su činili ratne zločine.
– Pa može zločin, čika Bane, da se desi uz svaku pesmu. Šta ako neko nekog ubije dok peva onu vašu lepu korejsku pesmu?
– Koju našu pesmu?
– Pa onu što je peva ceo svet. Oće li u tom slučaju da se zločincem proglasi svako ko zapeva:
Op-op-op-op oppa is Gangnam style, Op-op-op-op oppa is Gangnam style…
– Nije to isto, sine Vule…
– Nije isto, al je slično. Pesma je pesma. I ta bi vaša lepa korejska pesma bila svetski hit sve i kad bi onaj vaš Džej ili kako li se već zove, onaj sa tamnim cvikerima kad bi pevo:
Op-op-op-op oppa na Drinu marš, Op-op-op-op oppa na Drinu marš…
– Nemoj da se diraš u našu pesmu! To nije pesma o ratu!
– Pa ni „Marš na Drinu“ nije pesma o ratu već o miru.
– O kakvom crnom miru, sine Vule, kad pevate:
Krv je tekla, Krv se lila, joj…
– Jao, čika Bane, pa ne može mir da padne sa neba. Za mir treba da se prolije krv, ne ide drugačije…
– Sine Vule, upozoravam te da ti kao predsednik Generalne skupštine Ujedinjenih nacija treba da se zalažeš za mirna rešenja putem pregovora, a ne da zagovaraš krvoliptanje!
– Neverovatno, čika Bane, neverovatno… Koliko još puta treba da objasnim da je ta pesma bila jasna poruka pomirenja i za sadašnje i za buduće generacije?!
– Da se u pesmi pevalo o miru, onda ti ne bi trebo nikome ništa da objašnjavaš.
– Evo jel može ovako, prepevano na engleski, da svi razumeju i da nema zabune:
Give peace a chance, everybody dance, Happy Xmas, War is over, War is over, joj… Happy Xmas, war is over, Tara-rara-rara-ta-ta… Happy Xmas, war is over, Tara-rara-rara-ta-ta-ra-ta.
– Pa moglo bi, sine Vule, moglo bi… Samo da se još promeni naslov, da nema nikakvih konotacija…
– I naslov ćemo da promenimo, čika Bane. Evo, umesto „Marš na Drinu“ pesma za potrebe Ujedinjenih nacija može da se zove „Marš na binu“. Samo nek se peva!
– Da te pitam, sine Vule: a što ti toliko forsiraš tu binu? Pa nisi došo na Brodvej već na Ist River…
– Polako, čika Bane, polako. Ima da stignem i do Brodveja. Pa šta ste mislili: što sam ja utvitovo ono prasence, onako lepo nabijeno na kolac?
– Ne znam, sine, al znam da nije bila lepa slika. Mnogi su bili skandalizovani…
– Zato što ništa ne razumeju. Oni misle da sam ja to zbog alavosti, zato što mi zinulo dupe na pečeno prasence… A jedina istina je, evo vama ću da se poverim, jedina istina je da je to moj umetnički koncept.
– Kakav umetnički koncept?
– Genijalan, čika Bane, genijalan. Evo slušajte, samo će vam se kasti:
Tvitujem ja, tvituješ ti, Tvitujemo ko mutavi, Jer nikoga ne ljubim ja Ko prase sa Ist Rivera.
Otišo sam u dalek svet Da nađem lek za Donalds Mek, Osvojiću ceo Njujork Na ražnju kad zavrtim pork.
Tvituješ ti, tvitujem ja, Sledbenik sam Volt Diznija, Predsednik sam celog sveta – Jeremić Vuk s tri praseta.

Jeste ukapirali, čika Bane?
– Bogami, sine, nisam. Kakva tri praseta kad si sliko i tvitovo samo jedno? Kakav MekDonalds, kakav Volt Dizni?
– Jao, jao, jao, čika Bane… Zar je toliko teško da se ukapira da se u mojoj pesmi spaja srpska tradicija – ovaploćena u tradicionalnoj božićnoj ishrani, dakle, pečenom prasetu – sa svim potencijalima koje nudi tehnološki napredak – simbolizovan u Tviteru – na putu ka stvaranju globalizovane prehrambene paradigme, a koja nije oslonjena samo na srpsku tradiciju, već i na planetarnu popularnu kulturu koju simbolizuje Volt Dizni?
– A onaj, što si reko, lek za MekDonalds? Nemoj, molim te, da svađaš Ujedinjene nacije s MekDonaldsom…
– Naopako bilo, čika Bane. Pa ne mislim ja da je MekDonalds bolestan, već samo predlažem kako da obogati svoju ponudu, sa ciljem da se vaspostavi novi oblik saradnje između Starog i Novog sveta, i to baš ovde, u Njujorku, gde sam pozvan da svojim ugledom doprinesem toj sveopštoj svetskoj interakciji.
– Pa šta ćeš da radiš, sine Vule? Ne misliš valjda da u Generalnoj skupštini otvorimo raspravu o jelovniku MekDonaldsa?
– Ma jok, čika Bane. To ću da napravim na Brodveju. Nije Brodvej daleko… A ova pesma koju sam vam otpevo, ona je samo deo mog mjuzikla, koji tek što nije završen, a koji govori o mladom i perspektivnom čoveku, to jest meni, koji je došo iz Starog u Novi svet da spase ceo svet. Njega ispočetka ne razumeju, ismevaju ga ko varvarina zbog njegovih tvitova s prasencetom na ražnju, ali on, to jest ja, ne odustaje. I – da vam sad ne otkrivam celu priču – mic po mic, taj hrabri i vispreni čovek, to jest ja, svojom pesmom i svojim idejama osvoji Novi svet, a u slavu pečenog praseta, radi kojeg je naš junak, to jest ja, morao da izguta mnoge gorke pilule, čitav grad peva:
Pam-pam-pa-ra-ram, Pam-pam-pa-ra-ram… If I can make it there, I’ll make it anywhere, It’s up to you, New Pork, New Pooooork…
Šta kažete, čika Bane? Pevam ko Sinatra!
– Iskreno da kažem, bolje ti ide onaj marš… Ali, kaži ti meni, sine Vule, kakav Nju Pork, kakvi prasići, o čemu se tu radi?
– Pa ceo grad će, čika Bane, da se toliko raspameti od prasetine da će da zatraže referendum za promenu imena. Ko što se nekad zvao Nju Amsterdam, pa posle Njujork, naposletku će da se zove Nju Pork. Ali tu nije kraj. Hepiend tek sledi…
– Sine Vule, bojim se da je i ovo malo previše…
– Dajte, čika Bane, opustite se, resetujte se… Na kraju, dakle, dolazi do sveopšteg prosvetlenja i vrhunca zadovoljstva, kad građani sada već Nju Porka, dibidus omađijani prasetinom, shvataju da i na simboličkom nivou treba da se ispravi jedna greška, da grad treba da promeni ne samo ime već i onaj opštepoznati nadimak Big Epl…
– Kako da ga promeni? Pa ne zove se bez veze Velikom Jabukom…
– Ima da se zove Pig Epl. I da svi pevaju:
All we are saying is: Give pig a chance…
– Ali šta to znači, sine Vule? Praseća Jabuka, koji je to đavo?
– Jao, ne znate vi, čika Bane, naše običaje. Kad se pečenom prasiću stavi jabuka u njušku, tad se otkriva gastronomski smisao Vaseljene, tad se u sveopštoj harmoniji spoje jin i jang, ping i pong, flora i fauna, zrenje i pečenje…
– Sine Vule, dal’ smem nešto da te pitam?
– Pitajte, čika Bane, slobodno.
– Što si ti uopšte došo u Njujork?
– Kako: što? Pa pozvan sam da skupa sa vama budem predsednik sveta i da na toj časnoj dužnosti uradim sve što je u mojoj moći da se dese neophodne promene…
– Toga sam se i plašio, sine.
– Čega, čika Bane?
– Pa toga da do kraja tvoga mandata svet više neće znati ni kako se zove.

Tekst je prenet sa Radija Slobodna Evropa

Predrag Lucić
Autor/ica 21.1.2013. u 14:09