Prijetnjama, mržnjom i uvredama doći do povjerenja!

Alija Redžepovac
Autor 6.11.2021. u 16:15

Prijetnjama, mržnjom i uvredama doći do povjerenja!

foto: narodnaskupstinars.net

Ovih dana od kako je na sceni realizacija projekta “Srpski svet” na prostoru BiH, Milorad Dodik uz podršku Rusije i Srbije ubrzava aneksiju dijela BiH i najavljuje nasilne akcije ako mu se neko na tom putu suprotstavi. Naglašava kako će u tom slučaju za pomoć u nasilju pozvati strane prijatelje. Toliko je siguran u podršku Rusije, da je u više navrata zaprijetio NATO-u, a Njemačku zbog njenog Cristijana Šmita i samog Šmita brutalno omalovažava i vrijeđa. Ništa bolje ne prolaze ni američke diplomate

Piše: Alija Redžepovac

Međutim, svaki bosanski političar, bilo da je “agresivni” ili anemični, ako progovori o njegovim prijetnjama i uvredama, po uobičajenoj srpsko-propagandnoj metodologiji ,biva optužen za “zveckanje” oružjem i optužbom da žele rat,progon Srba i stvaranje” muslimanske” države. Slična stvar bila je i devedesetih godina. Tada je izmišljena jedna glupa i bezobrazna propaganda, koja se i danas primjenjuje, a to je ona čuvena Miloševićeva ” zamjena teza”. Eto, tu zamjenu teza (sada tu glupost koristim) realizatori “Srpskog sveta” ponovo uspješno koriste.

Bivši predsjednik Srbije, Boris Tadić ovih dana govorio je veoma “zabrinut” zbog blizanačke politike koja se vodi unutar BiH. On kaže da Dodik među bošnjačkim političarima ima svoje blizance. Tu svoju tvrdnju opravdava navodnom činjenicom da bošnjački političari izazivaju Dodika. On navodi kako neki bošnjački političari, kao reakciju na Dodikovu secesiju, govore kako bi oni u tom slučaju priznali nezavisnost Kosova, a ne razumiju da time prave korak ka nezavisnosti Republike Srpske i daju Dodiku opravdanje za njegove reakcije. Međutim, Tadić ne govori o tome, otkud pravo Dodiku da uništava Dejtonski mirovni sporazum, da tako bahato vrijeđa, prijeti i svakog sata radi na uništenju države BiH. Ovakve Dodikove aktivnosti Tadić ne vidi kao prijetnju za Bosnu i njen narod, jer to je u srpskoj politici “normalno” i opravdano.

Govoreći o nepovjerenju jednih prema drugima, misleći na plemena Srba, Hrvata i Bošnjaka, navodi da se lično uvjerio, kako u BiH i Hrvatskoj, sa ogromnim predrasudama i nepovjerenjem gledaju na politiku Srbije. On nadalje ne propušta da kaže kako Srbija ima obavezu da komunicira i surađuje sa Republikom Srpskom. “Toga moraju biti svjesni bošnjački i hrvatski političari”, navodi Boris Tadić. Ali, on govori da tu negdje moramo naći okvir saradnje i razvijati međusobno povjerenje. Dakle, prema Tadiću i srpskoj politici uopšte, morate prihvatiti ono što mi radimo, a radimo tihu aneksiju dijela BiH.

Tadićevo obmanjivanje filozofski umotano nije dugo moglo ostati a da se ne raspakuje. Zato se vrlo brzo pobrinuo predsjednik Vučić i njegov lični izaslanik, ministar unutrašnjih poslova Srbije, Aleksandar Vulin. Naime, početkom ovoga mjeseca Srbija izvodi veliku vježbu Civilne zaštite a tom prilikom ministar Vulin našao se na posmatranju vježbe u Zvorniku, u državi Bosni i Hercegovini. U svojoj aneksionoj ushićenosti, lični izaslanik predsjednika Srbije, Aleksandar Vulin, promatrajući vježbu “Sistem 2021.” izjavljuje: “Pokazali smo da između Srba ne može biti granica, tu smo jedni za druge kad god zatreba”. Slažem se, ne treba granica između naroda a treba granica između država!? Tu je ključni problem kojeg znaju svi , i oni što otimaju i oni što brane da im se otme. Kada Bosanci traže da im se više ne otima njihova zemlja i da se poštuje Ustav i međunarodni ugovor, proglasi ih se islamistima i optuže se da vrijeđaju Srbe.

Imaju li pravo bosanski političari da bilo šta progovore o svojoj suverenosti a da ih se ne dočeka sa uvredama, prijetnjama i pogrdnim imenima. Imaju li pravo da oni, onih stotine hiljada protjeranih iz Podrinja, hiljade ubijenih na najsuroviji način, imaju li pravo ovi preživjeli da progovore i da kažu: to je ljudi naša zemlja. Nemaju pravo jer je sila, nekultura i anticivilizacija jača od prava. To je, nažalost, ona ne poželjna Srbija, nije to ona stara Srbija koja je odisala ljubaznošću, povjerenjem i prijateljstvom.

Kada su Vulina nakon te odgledane vježbe pitali, da li je ovo priprema za rat, Vulin lakrdijaški odgovara: “Ko ga želi, u kući mu bio”. Da bi se Vulinov odgovor sveo na lažnu frazu potvrdio je Dodikov savjetnik, onaj što su ga potkivali ili je sam sebe potkivao. Na svom Twitter nalogu povlači paralelu između njemu željenog raspada Jugoslavije i njihovih aktivnosti na raspadu BiH, na sljedeći način: “Pronađi sličnost: 21.06.1991. godine državni sekretar SAD Džejms Bejker posjetio je Beograd. Nakon razgovora sa tadašnjim liderima, Bejker je naglasio dvije stvari: američku podršku teritorijalnom integritetu i suverenitetu Jugoslavije i protivljenje jednostranom otcjepljenju”. Poruka potpuno jasna i na ovu poruku bosanski političari nemaju pravo reagovati jer bi oni uvrijedili srpski narod i još više izazvali tenzije. Jednostranim otcjepljenjem Slovenija i Hrvatska nisu odnijeli ličnu imovinu ,zemljišni posjed, vjerske i sakralne objekte Srba. Ko će Bosancima vratiti ili nadoknaditi otetu imovinu?

Prevazilaziti predrasude i nepovjerenje o čemu je govorio Boris Tadić, jedan od hiljada primjera je izjava premijera Vlade Republike Srpske Radovana Viškovića upućena Ramizu Salkiću, potpredsjedniku entiteta RS. Naime, Ramiz Salkić je 04.11.2021. godine uputio pismo premijeru Radovanu Viškoviću, podsjećajući ga (kao da to on ne zna) da se “u entitetu čiji je on predsjednik Vlade, provodi sveopšta sistemska diskriminacija Bošnjaka sa elementima aparthejda radi novog progona onih koji su se vratili da žive na svojim ognjištima”. Na Salkićevo upozorenje Višković optužuje Salkića za lažno predstavljanje ( uobičajena srpska politika isključivanja i omalovažavanja) te da zbog toga ne vidi razlog zašto bi Salkiću odgovorio na pismo. Međutim, Višković nije mogao a da Salkića ne nauči lekciji iz aparthejda sa omalovažavanjem, uvredama i stavljanje na znanje da Salkić pripada nižoj rasi.

Višković kaže Salkiću “da treba da nauči druge titulare institucija RS i da se pravilno predstavlja kad se obraća”. Višković nije propustio priliku da Salkića ukori što “prima platu u RS, što ima sve privilegije koje mu RS obezbjeđuje, ali kad zatreba u političke svrhe i za sitnu političku promociju iskazuje netrpeljivost i poziva na ukidanje Republike Srpske”. Nigdje veze sa onim o čemu Salkić piše Viškoviću. Višković se nije udostojio (on toga nema) da kaže ko sve plaća poreze i punu budžet RS, nije rekao koliko se novca iz FBiH preliva u budžet RS koje raspoređuje Fiskalno vijeće!? Višković nije kazao kako srpski političari u državnim institucijama, koji nikada ništa dobra nisu učinili, a naročito zadnjih godinu dana kada vrše sistemsku blokadu države, redovno primaju veliki novac koji nije obezbijeđen ” iz srpskih džepova”. Ova pamet Radovana Viškovića nije nova i nije njegova. Ovo je dio stalne politike Srbije prema BiH a naročito prema bosanskim muslimanima. To je ona politika po kojoj Bošnjaci mogu biti robovi, mogu biti vjerska zajednica ili da nestanu.

Francuski pisac Philippe Claudel u svome djelu ” Njemačka fantazija” opisuje kako je odrastao slušajući priče o Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, o Nijemcima i tome što su činili. Claudel, između ostalog nastoji da objasni o nedosljednosti povijesti i života, o krivnji za počinjena nedjela koja se u krhotinama raznose desetljećima, o tome kakav osjećaj sa sobom nose počinitelji.

“Poslije 1945. godine Nijemci su ispred sebe imali vrijeme za razmišljanje o odgovornosti, krivnji. Desetljećima. U nekim je obiteljima bilo nemoguće imati kritički odmak. No, sinovi i kćeri počinitelja osjećali su duboku krivnju. Od rane mladosti sam svjestan koliko je meni lakše biti Francuz negoli njima biti Nijemac, rastao sam kao sin onih koji su se našli na pravoj strani povijest, onih onih koji su odabrali drugačiji put. Otac je bio član pokreta otpora, na mojim leđima ne stoji krivnja predaka “.

I pored toga što “Njemačka kultura imponira velikim imenima filozofije, muzike, poezije, proze, dvanaest godina, od 1933. do 1945. godine ova nacija izabrala je ubiti humanost”. Razmišljati o tome, pokušati naći pravi odgovor, skoro da je ne moguće. Međutim, postavlja se pitanje kako je moguće opstati zadržati ili povratiti zdrav razum, povratiti sposobnost realnog rasuđivanja nakon jednog takvog kolapsa. Gospodine Viškoviću, tvoja vlada već trideset godina nastavlja sa ubijanjem humanosti!

Ovih dana u srbijanskim medijima pojavila se informacija da će u Beogradu konačno biti uklonjen gigantski mural osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. Jučerašnje vijest (05.11.2021.) govore da je ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin zabranio uklanjanje pomenutog murala. Ovu vijest saopštila je Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR) da je zabrana skupa mladih kada je bilo predviđeno uklanjanje murala ratnom zločincu obračun “policije sa ostacima antifašističke tradicije Srbije, dok se umjesto zaštite slobode i prava građana štiti lik i krivična djela Ratka Mladića, koji je osuđen za ratne zločine”. Optimističnu želju Inicijative mladih za ljudska prava, da u Srbiji treba polako da sazrijeva svijest sinova i kćeri podstrekača ili počinitelja ratnih zločina tokom devedesetih godina, svojom naci odlukom sprječava počinitelj, podstrekač i negator zločina i genocida. Ovo se čini sasvim normalnim, jer nakon što je Srbija ubila premijera Vlade Zorana Đinđića, vratila se na stare Miloševićeve staze iz devedesetih. Na vlast su se vratili počinitelji, podstrekači i negatori koji na leđa svoje djece tovare zločine svojih predaka.

Zato gospodine Borise Tadiću, kada si bio predsjednik Srbije trebao si, ako si mogao i ako si želio, da započneš razvijati osjeća krivnje svih koji su na bilo koji način podržavali zločine. Znao si gospodine bivši predsjedniče, da onaj momenat ispraćaja gardijskih brigada i posipanje cvijećem stotina tenkova u pravcu Vukovara, moralo je rezultirati zločinom. Znaš i sada, da opravdavati i veličati zločine, ne može rezultirati povjerenjem i prevazilaženjem predrasuda prema Srbiji.

Alija Redžepovac
Autor 6.11.2021. u 16:15