Radovanov Povik iz tamnice: kad ubica kaže da Vas boli…

Goran Sarić
Autor 21.5.2017. u 15:30

Radovanov Povik iz tamnice: kad ubica kaže da Vas boli…

Foto: Valerie Kuypers / Reuters

Sa srcem, kao ni sa zločinom, se nije igrati. Zato vam je pametnije da zašutite, mladi “pravnici”. Možda vas šutnja, kad već nisu savjest, empatija i tvrdi fakti, dozove pameti. Inače se i vama, i nama (s vama), još tmurnije piše

Dugo već nisam pisao o srpskom šovinizmu. Jer, šta se o tome više ima reći? Iste stare tlapnje i planovi, mračne ideje, tašne-mašne-i-za-vlastiti-konto-zabrinuta-lica… Ništa novo pod kapom balkanskom!

Bolje nam je, mislim, s vremena na vrijeme svima malo zašutjeti. Možda se tako, u gluhoj tišini, poneko od tih vječitih podstrekača vatre i dozove pameti.

Ali zalud. Zaljubili se Srbi u sirotog Domanovića, koji onomad sigurno nije imao pojma u šta će se sve ovo izroditi, i ta ih strast nikako ne popušta. Jedino oni na pravom putu. Ne idu, nego lete.  Veći pravoslavci od patrijarha…

Iz sličnih razloga slabo pratim i zbivanja u Hrvatskoj, duboko zaglibljenoj u HDZ-ijaciji i kolindizaciji Lijepe njihove.

Ali Bosnu i Hercegovinu pratim. Njoj stalno “dahćem za vratom”. To je ipak uži zavičaj. Mada i tamo, uglavnom – ista meta, isto odstojanje. Zato mi se valjda i ne da da se latim pera i pišem o svim tim opskurnim tipovima, majstorima balkanske kvadrature kruga. Mnogi od njih, uz to, sa debelim zatvorskim dosjeima.

No, prošle me je sedmice nešto od tog mraka ipak jače barnulo, i primoralo da sjednem za laptop.

Prijatelj mi poslao vijest o jednom neobičnom akademskom-umjetničkom  “prelu” u Banja Luci. Tamo se, u velikom amfiteatru Pravnog fakulteta, okupila mlada intelektualna elita. Student do studenta, akademac do akademca, sve sa profama, da  odgledaju jedan neobičan film.

Radi se o dugometražnom dokumentarcu režisera Dragana Elčića „Radovan – povik iz tamnice“. Pretpremijera ovog “važnog” uratka bila je već prije mjesec dana, i to – a gdje bi drugo? – do na Nemanjinom Mećavniku, a svečana premijera nešto kasnije, u beogradskom Sava centru.

Film prikazan u amfiteatru banjolučkog Pravnog fakulteta, i to, pazite! u organizaciji Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.

Prema režiserovim riječima, “…osnova za film su Karadžićeve bilješke iz haškog zatvora i sudnice a film se bavi i njegovim višegodišnjim skrivanjem, nakon raspisivanja potjernice Međunarodnog suda pravde, koje je okončano hapšenjem 2008. u Beogradu. Radovana Karadžića u filmu igra glumac Ljubivoje Tadić. […] Režiser vjeruje da će njegov dokumentarni film […] biti “svjetska priča i da će gledaoci kroz njega moći na objektivan način (podvukao GS) da sagledaju  ličnost Karadžića, ali i vrijeme koje ga je istaklo u prvi plan.”

“Objektivna” osnova je, dakle, “iscurila” direktno iz pera hapšenika, dr. Karadžića! Iliti, ako vam je tako milije i draže, Raše Dabića, u kasnijoj karijeri poznatog budopsihoterapeuta, specijalizovanog u originalnoj tehnici “tihovanja”.

(Kad bi mrtva usta mogla govoriti… O njegovom “tihovanju” najbolje bi moglo posvjedočiti one hiljade Srebreničana, koje je, heroj poslije bitke, preko svojim izvođačima krvavih radova”, u julu 1995. godine zanavijek utišao. I time, tuđom krvlju, “naučno” dokazao da više ne možemo živjeti zajedno. Kad ubica kaže da vas boli…)

Skoro svi mediji u Srbiji, a, valjda, sve i jedan mainstream u Šumskoj su s pažnjom i oduševljenjem upratili banjolučku premijeru ovog “velikog kulturnog događaja”.

Ne, ni traga kritičkom odmaku, niti nezgodnim pitanjima. Ona su rezervisana za manje, nezavisne sajtove. A njih, zna se, “niko ne čita”.

Ali zato čitaju – doduše, sasvim druge stvari – mladi pravnici. I, eto, gledaju. Istoriju. I to u verziji Velikog, bezbeli, nepravedno osuđenog Vođe. Pa, nakon frenetičnog aplauza, bez zadrške poručuju vaskolikom “nepravednom svijetu”: “Jesmo, takvi smo. I još smo gori!”

Skandalozno? Možda. Ali ne i iznenađujuće, pošto znamo atmosferu u Republici Šumskoj, pa i među studentima. Ali ovo je ipak malo previše. Što bi rekao pokojni Mladen Delić: “Pa ljudi, je li to moguće?!” Pazite, ovdje se radi o studentima pravnog fakulteta! Oni ovdje, javno i otvoreno, brane pred Međunarodnim sudom pravde suđenog i osuđenog ratnog zločinca! Da su u pitanju neki budući akademci, neke druge, ma bilo koje struke i usmerenja, ni po jada. Ali, ovdje se radi o budućim sudijama, advokatima, tužiocima… Najmanje što možete očekivati od njih je da poštuju, i ne komentarišu odluke suda. Ako to nisu u stanju, koga će oni sami, kad se dočepaju diploma, ikada moći vjerodostojno zastupati?

To bi vam, kad ih vidite ovako zajapurene u odbrani neodbranjivog,  bilo kao kad bi mesaru dali da na vama izvrši tešku operaciju srca.

A sa srcem, kao ni sa zločinom, se nije igrati. Zato vam je pametnije da zašutite, mladi “pravnici”. Možda vas šutnja, kad već nisu savjest, empatija i tvrdi fakti, dozove pameti. Inače se i vama, i nama (s vama), još tmurnije piše.

A ako to baš nikako niste u stanju, preporučujem vam jednosmjernu kartu do zatvora u Ševeningenu. Do Radovana, na jednu “porciju” tihovanja.

Goran Sarić
Autor 21.5.2017. u 15:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija