SPOMENIK GUBITNIKU

Vjekoslav Perica
Autor 12.1.2021. u 08:31

Izdvajamo

  • Na toj lokaciji bi naš feldmaršal Sveto mogao u jednom skromnom ali dostojanstvenom panteonu podno onog Meštrovićevog trijumfalističkog bildera, dobiti srodno gubitničko društvo. Na primjer, Kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića i Maršala Josipa Broza Tita. Kralj, maršal i feldmaršal zajedno a nad njima mačo bilder. Da potaknu ljude na razmišljanje zbog čega su im države propale, i kako to osobni talent, karizma, moć i ideali, što su sve ova trojica imala, nisu dostatni za trajni i održivi historijski uspjeh. Nego su se eto, našli tu, na kalemegdanskoj tvrđavi, pod spomenikom Pobjedniku, koji bi, prema svemu onom što se na ovim prostorima u zadnjih stotinu i nešto godina dogodilo, trebalo adekvatno preimenovati u Spomenik Gubitniku. I svi ostali glavni gradovi naroda u susjedstvu trebali bi imati svaki svog Gubitnika kao ono pred kraj Velikog rata, Neznanog junaka.

Povezani članci

SPOMENIK GUBITNIKU

Stock 

Javili mi čitatelji da postoje ulice posvećene feldmaršalu Svetozaru Borojeviću u Zemunu i Bjelovaru te noviji spomenik u Sloveniji. Članak „Trg Feldmaršala Borojevića“ objavljen na Peščanikovu sajtu 6. januara 2021, bio je u tom smislu neprecizan. On sugerira da jedan od najpoznatijih vojskovođa u Prvom svjetskom ratu, austrougarski feldmaršal Svetozar Borojević, rodom s Banije, koji je dobio sve bitke na Soškoj fronti, ali je izgubio rat i penziju, nema spomenika u rodnom kraju. Banija je razrušena nedavnim potresima i kad se bude obnavljala, veliki ratnik da dobije spomenik. Također sam pledirao i za druge lokacije u susjednim zemljama jer ličnost je svjetska a ne lokalna. Obično se poznate ličnosti s ovih prostora koje su se afirmirale u svijetu svojata i etnicizira da se dio njihove svjetske slave prenese na marginalne i nepopularne balkanske narode koji tako liječe kompleks inferiornosti. Prezreni smo s pravom kao kolektivi, naročito kao države, ali smo pojedinačno svjetski priznati supertalenti koji se najbolje afirmiraju vani, u drugim državama. Tako je od Ruđera, Tesle i Pupina do današnjih superzvijezda globalne masovne kulture poput Ibrahimovića, Đokovića, Modrića, Dončića i Jokića.

Bez obzira što feldmaršal Borojević nije dobio rat, radi se vojskovođi svjetske reputacije porijeklom iz južnoslavenskih naroda. Dostigao je najviši vojni rang i to u jednom od najpoznatijih carstava u povijesti. Svjetski je priznat kao vrhunski strateg obrane što se danas poslije ratova devedesetih na Balkanu mora posebno cijeniti. Jer sve zaraćene strane tvrde da su se branili. Agresora navodno nije bilo: balkanski barbarogenij izmislio je koncept genocida u samoobrani. Ukratko, odbio je feldmaršal Sveto jedanaest talijanskih ofanziva, a u dvanaestoj skupa s njemačkim armijama razbio talijansku vojsku. Branio je Austriju, ali i Sloveniju, Hrvatsku Bosnu i Hercegovinu, de fakto, ono što će kasnije biti Jugoslavija. Najmotiviranije regimente njegove vojske sastojale su se od vojaka Slovenaca, dalmatinskih Hrvata i Bošnjaka a sigurno je bilo i Srba iz Hrvatske i BiH, koji su znali da na Soči brane svoja rodna ognjišta. Tko zna kako bi izgledala teritorija te nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, da su Talijani probili Sošku frontu i sve što su mogli okupirali kao zalog za poratne teritorijalne trgovine na međunarodnim konferencijama. Borojevićeva je vojska pridonijela da Slovenija bude u novoj južnoslavenskoj državi (iz koje je izišla kao jedna uspješna samostalna država) ali i središnja Hrvatska i dio Jadranske obale. Jer Talijanima smo teškom mukom, uz pomoć Amerike koja je tada bila mladi imperij i imala psihički uravnotežene predsjednike, jedva dio Jadrana iščupali.

Svetozar Borojević bio je srpskoga porijekla, rođen u pravoslavnoj vjeri i nije se borio protiv Srba i Srbije. Srbija ga ipak ne cijeni naročito, osim kad se zahuktaju međuetnička svojatanja i isključivanja. Etnički nacionalisti ne znaju za predah jer etnicitet kao ključni koncept u životu pretpostavlja onog negativnog Drugog s kojim se treba ćerati do Sudnjega dana. Ljudski identiteti uzimaju se kao ekskluzivne kategorije: imaš pravo na jedan i odluči se, ili si naš ili njihov. Tako traju natezanja oko Tesle, Ruđera Boškovića, Ive Andrića, i mnogih drugih velikana. Borojevića su otkrili relativno nedavno. Tesli, koji je prije svega genij čovječanstva, resurs zapadne civilizacije, simbol moderne ere, znanstvenik, inovator, filozof, a onda i Amerikanac, Njujorčanin, Austrijanac, Europljanin, Jugoslaven, Srbin, Hrvat, pravoslavac, Ličanin, a neki teoretičari urota danas ozbiljno misle da je bio i vanzemaljac, ne daju da sve to bude. Nego ima da je ili Srbin ili Hrvat, čak više nema opcije da bude Jugoslaven. Takvu civilizacijsku veličinu balkanski etnonacionalisti svode na člana jednog plemena s euroazijske periferije. Genija pri tome nitko ništa ne konzultira, da mu barem prigodno pročitaju memoarske zabilješke. Ljudi, međutim, pogotovo velikani koji su nešto postigli u svjetskim razmjerima, imaju više identiteta a etničke i vjerske često ne smatraju najvažnijima. A i kod toga su uobičajene kombinacije etnosa, konfesija, profesija, pripadnosti lokalnih, regionalnih i nacionalnih, državljanstva, etnički i vjerski mješovitih obitelji, i tako dalje. Jedino identiteti ratnih zločinaca nisu kontroverze, oni imaju jedan jasan identitet u ime kojeg kolju i etnički čiste sve živo iz onog omraženog drukčijeg identiteta.

Dakle, ispravci i dopune stoje, postoje neki spomenici i ulice na ovim prostorima koje komemoriraju feldmaršala Svetozara pl. Borojevića od Bojne. Čudno da ih nema na rodnoj mu Baniji. Tamo, kao i u plodnoj Slavoniji i drugdje na ovim prirodnim resursima bogatim prostorima, gdje bi pametnije države stvorile centre razvoja i populacijskog rasta, više nema ništa i nikoga. Spomenik jednom velikom poznatom gubitniku tamo bi dobro pristajao jer to su opustošeni gubitnički krajevi poraženih naroda. A i Zagreb bi mu morao odati počast jer današnja Hrvatska ga svojata i zove Hrvatom a hrvatski se nacionalisti kao i oko Tesle natežu oko Borojevićeva identiteta sa srpskim nacionalistima. Najviše ga naravno, cijene najpametniji od naših naroda, naime Slovenci. Iz Slovenije mi pišu da je od prošle godine povodom stogodišnjice Borojevićeve smrti, otvoren memorijalni spomenik „Lavu od Soče“, „našem dragom Sveti“ kako su ga zvali njegovi vojaci, Slovenci, Hrvati, Bošnjaci i Srbi iz Hrvatske. I to baš tamo iznad Nove Gorice, gdje su se vodile najteže bitke. Memorijal je podignut u suradnji grada Nove Gorice i Društva Soška fronta 1915-1917. Čak je prigodno proizvedeno i vino „cuvee Boroević“ koje se u bocama oblika topovske granate nudi turistima kad dolaze u taj prekrasni kraj. Grad Ljubljana vratio je 2008 titulu počasnog građanina Svetozaru Borojeviću koja mu je oduzeta 1919 ali hrvatski gradovi nisu. Feldmaršal Borojević ušao je tako u kulturu sjećanja Slovenaca ali ne i Hrvata. Hrvatskim je nacionalistima Borojević (kao i Tesla) zanimljiv jedino kao objekt natezanja sa srpskim nacionalistima, a inače bi oni obojicu velikana svedene na negativni etnos najradije izbrisali iz povijesti.

Kao što smo vidjeli po rušenju vjerskih i kulturnih simbola u ratovima devedesetih i zatiranju baštine antifašizma, spomenici na ovim prostorima služe ne da bi se vodio demokratski dijalog među generacijama, učile povijesne lekcije i kultivirala povijesna iskustva, nego kao instrumenti nacionalističkih trvenja. U tom sam kontekstu u članku opisao feldmaršala Borojevića kao paradigmatskog gubitnika, odnosno ikonu poraženih snaga i propalih država. Ironično sam sugerirao da bi se kao takav mogao uklopiti u valove povijesnog revizionizma i mitove poraženih koji poraze pretvaraju u naknadne pobjede. Citiram: „Borojević je doduše historijski gubitnik ali poražene snage su historijski resurs iz kojeg se u zadnjih trideset godina u Hrvatskoj vade imena pogodna za ulice i trgove moralno dezorijentiranih država. Na ovim prostorima, teško je naći pogodniju historijsku ličnost koja bi simbolizirala poraze i propasti država od austrougarskog feldmaršala Svetozara Borojevića… Poraze, zna se, obožavaju ne samo Srbi nego i Hrvati, jer se, kako nam kosovski i blajburški mitovi pokazuju, od izgubljenih bitaka, ratova i propalih historijskih pothvata pravi materijal za nacionalističke mitove i crkvene kultove koji nam krase nacionalne identitete…“

Umjesto tribalnog trijumfalizma kojeg preferiraju balkanski nacionalisti kad grade monumentalne spomenike nacionalnim junacima koji su trenutačno u modi (da bi ih možda sutra porušili), memorijali poput znamenitog gubitnika Borojevića, podsjećali bi nas prvo na ono vječno zlatno pravilo sic transit gloria mundi – eto tako prolazi slava ovoga svijeta. Ko bi gori, sad je doli, kazao bi Gundulić (čiji je on?). Spomenici slavnim gubitnicima liječili bi buduće generacije od tribalnog trijumfalizma i ponosa bez pokrića, učili ih poniznosti, stabilnosti i dostojanstvu. Zatim konkretno, čuvali bi povijesne lekcije o propasti država, nedovršenim nacijama, skupim historijskim promašajima i propuštenim šansama. Bili bi otporni i na rušilačke pohode. „Pusti tog gubitnika“, rekli bi primitivci, čuvaj eksploziv za one što se prave važni. Iz takve kulture sjećanja izlazili bi razumniji i bolji ljudi. Kvalitetniji od onih koji „uče“ povijest iz trijumfalističkih parada i nacionalističkih iživljavanja utemeljenih na mitovima i ponosu bez pokrića. U tom smislu glavni spomenici feldmaršalu Borojeviću trebali bi biti u Zagrebu i Beogradu. U Zagrebu, Svetozar Borojević od Bojne bio bi u memorijalnom panteonu posvećenom Srbima iz Hrvatske, autohtonom narodu koji fizički nestaje pred našim očima a za to su znatnim dijelom odgovorni i relativno većinski ali i sami mali narod Hrvati (koji također izumiru kao i ostali narodi ovih prostora a za to im je ovaj put odgovorna država u kojoj su ostvarili tisućljetne snove). U Zagrebu bi trebao biti spomenik narodima koji su istrijebljeni i protjerani iako su vjekovima živjeli uz Hrvate i stvarali tu mitsku tisućljetnu kulturu. Radi se prije svega o hrvatskim Srbima, zatim Židovima i jadranskim Talijanima. Za utjehu, umjesto njih došli su za ratova devedesetih u sklopu „humanih preseljenja“ i „etničkih čišćenja“ mnogi Hrvati katolici iz Bosne i Hercegovine. Najpoznatiji su po doprinosu Hrvatskoj u nogometu i društvenoj korupciji. Njima bi spomenik zahvalnosti trebao biti u Sarajevu s natpisom: „Hvala Bogu da smo ih se riješili.“

A u Beogradu već postoji idealna, vrlo poznata lokacija pogodna za spomenik slavnim gubitnicima s ovih prostora a tih ima veliki broj. Njezinom bi prenamjenom Beograd dao doprinos procesu pomirenja naroda i vjera ovih prostora koji je pokrenut prošle godine u Kninu i Vukovaru. Time bi se ugledali na Amerikance koji su podigli spomenike generalu Leeju i drugim junacima poražene južnjačke konfederacije u građanskom ratu. Danas vidimo koliko to doprinosi stabilnosti te države. Tako im i treba kad priznaju da su imali građanske ratove. Na toj lokaciji bi naš feldmaršal Sveto mogao u jednom skromnom ali dostojanstvenom panteonu podno onog Meštrovićevog trijumfalističkog bildera, dobiti srodno gubitničko društvo. Na primjer, Kralja Aleksandra Prvog Karađorđevića i Maršala Josipa Broza Tita. Kralj, maršal i feldmaršal zajedno a nad njima mačo bilder. Da potaknu ljude na razmišljanje zbog čega su im države propale, i kako to osobni talent, karizma, moć i ideali, što su sve ova trojica imala, nisu dostatni za trajni i održivi historijski uspjeh. Nego su se eto, našli tu, na kalemegdanskoj tvrđavi, pod spomenikom Pobjedniku, koji bi, prema svemu onom što se na ovim prostorima u zadnjih stotinu i nešto godina dogodilo, trebalo adekvatno preimenovati u Spomenik Gubitniku. I svi ostali glavni gradovi naroda u susjedstvu trebali bi imati svaki svog Gubitnika kao ono pred kraj Velikog rata, Neznanog junaka.

Vjekoslav Perica
Autor 12.1.2021. u 08:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija