Srbenka konačno međ’ Srbima

Dejan Kožul
Autor 12.11.2018. u 17:06

Srbenka konačno međ’ Srbima

I konačno. Ovo je moj finalni obračun sa “Srbenkom” u sebi, sa traumama koje mi je jedna djevojčica od 12 godina probudila. Jer bijah i sam nekad 12-godišnji dječak iz Rijeke koji se isto pitao: “Mama, da li sam ja Srbenka?“.

Dugo se Nebojša Slijepčević dvoumio da li sa “Srbenkom” dolaziti u Srbiju i prikazati ga. Dugo jer se sa apsolutnim pravom bojao zloupotrebe filma. Oliver Frljić, autor predstave o Aleksandri Zeci, što je u stvari i tema filma, na pitanje kada će on uraditi film o ubijenoj hrvatskoj djeci odgovara otprilike ovako: “Uradiću, ali ne ovdje nego tamo gdje su oni koji su ih ubijali”.

I tako to i treba biti.

O Srbenki se u medijima, bilo hrvatskim, bilo srpskim dugo pričalo. Pričalo se a film se još nije ni pogledao. Osuđivalo se.

U Srbiji su se otkrivali šokantni detalji o ubistvu porodice Zec, o tome kako hrvatska država u suštini podstiče ubice, što je istina, ali nije to problem. Barem ne u ovom sagledavanju. Problem je kad to ističu oni koji se nad takvim ubistvima posebno naslađuju i koji slična ubistva u svom dvorištu ne vide, a još manje ih osuđuju. Naprotiv. A u filmu ima jedan zanimljiv detalj. Izgovara ga Igor Kovač, glumac koji glumi u predstavi. Na nekom od desničarskih portala pročitao je, parafraziramo opet: “Da Srbi nisu počeli rat Aleksandra Zec i njena porodica bi danas bili živi”.

Koliko god on usko sagledavao stvari, u ovome ima i istine.

“Srbenka” je počeka igrati u Beogradu. Led je probila na “Slobodnoj zoni”, a od 14. 11. u Kulturnom centru Beograda biće i na redovnom repertoaru.

Pitanje za vas je: “Koji je vaš motiv da idete gledati Srbenku?” Postoje samo dva odgovora i ništa između.

Poistovjećivanje sa “Srbenkom”, sa 12-godišnjom djevojčicom, odnosno sa Srpkinjom i svim ostalim Srbima i Srpkinjama koje su “ustaše” ubijale?

Poistovjećivanje sa većinom koja je i dovela Ninu u situaciju da se boji za sebe jer je, igrom slučaja, bila Srpkinja u Hrvatskoj.

Biti Srpkinja u Hrvatskoj jednako je biti Albankom u Srbiji. Biti Romkinjom. Biti pripadnicom LGBT populacije. Biti izbjeglicom sa Bliskog istoka. U Srbiji, da. Biti Srpkinja iz Hrvatske u Srbiji. Biti “ostali” u Bosni i Hercegovini.

Nina je sve to u ovom filmu. Na stranu što dolazi iz Rijeke, Hrvatske. Nina je ta koja bi trebala da vam otvori oči. I ne naslađujte se sopstvenom moralnom i etičkom superiornošću nad zlim Hrvatima. Ne naslađujte se i ne zavaravajte se da je Srbija uvijek učestvovala samo u odbrambenim ratovima. Znate da to nije istina. Vukovar, Sarajevo, Srebrenica…

Kroz oči 12-godišnje djevojčice, ako zaista priđete ovom filmu otvorena srca, možete vidjeti bol i patnju svih tih ljudi. Bol i patnju ljudi koji su tokom “Oluje” morali napustiti svoje domove, a koje su u Srbiji dočekivali poput izdajnika. Protivotrov za našu zatrovanost i zatvorenost možemo naći samo u Nininim očima, u suzama djeteta.

Nina danas nema problema sa svojim identitetom. Problem imaju oni oko nje. Ne budite Vi baš Ti.

Dejan Kožul
Autor 12.11.2018. u 17:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija