SVAKODNEVNE HEROINE

Kristijan Ivelić
Autor 7.3.2018. u 10:14

Izdvajamo

  • Ali, zašto šutimo o liječnicama Vukovara i Sarajeva, dr. Vesni Bosanac i dr. Silvi Rizvanbegović ? Što bi nam sve bilo uskraćeno i prešućeno, eda nije bilo intelekta i srca, volje i snage Heni Erceg, Jasne Babić, Štefice Galić
  • sarajevskih ratnih novinarki Jadranke Milošević, Arijane Saračević, Sanele Prašović? Prve su žene dale svoje živote, usuprot mržnji i razdiobi: Sarajka Olga Sučić i Dubrovčanka Suada Dilberović. A sve one Beograđanke: Nataša Kandić, Sonja Biserko, Mirjana Miočinović, Latinka Perović, Borka Pavičević, Svetlana Slapšak,novinarke Danasa, e-novina,Insajdera, Peščanika, nepokolebljive Žene u crnom?

Povezani članci

SVAKODNEVNE HEROINE

Foto: Jordi Bernabeu Farrús/Flickr          

I još u Hrvatskoj i izvan nje: Vesna Teršelič, Sanja Sarnavka, B.a.B.e., Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Daša Drndić, Vedrana Rudan, Nadežda Čačinovič, Rada Borić, Mirjana Rakić, Urša Neda Raukar, Nina Violić, Mima Simić, Mira Furlan, žene portala H-alter, Libele, nezaobilazna, u Sarajevu, Zilka Spahić-Šiljak, banjolučka ženska Mreža mira. Ne žene za-jedan dan. Za 8.ožujak/8.mart, Valentinovo, Majčin dan. Već ove naše, zbiljske. Svakodnevne-heroine.

Tko je bila Clara Zetkin, njemačka socijalistkinja, i što nam danas sve znači i ne znači Dan žena, u trenu možete pronaći na majci svih mreža.

Ovdje ću samo pripomenuti: za mnoge današnje domaće i bjelosvjetske  ljevičare, uglavnom teatralne manekene neoliberalne agende, Clara Zetkin ostaje nedostižna heroina- pred kojom se ti ljevičarčići mogu zavući u omiljene im mišje rupe Facebooka, Twittera, Vibera, What’s up-a.

ŽENE PROTIV SMRTI

U defetističkoj zbilji 21. stoljeća, pritisnutoj pandemijom neofašizacije i  globalnog korporativizma, brojne  misli drugarice Zetkin  nadživljuju prethodno stoljeće te ih iščitavamo  kao aktualne i precizne dijagnoze našega ovdje i sada. Ovdašnjim ženama, kao i onima diljem svijeta – ali i svima nama – Clara Zetkin i danas može reći:

„Sve one koje su ugrožene i koje pate, koje traže svoje oslobođenje, pripadaju jedinstvenoj fronti borbe protiv  fašizma i njegovih pristaša.“

U ovodobnoj, lokalnoj i globalnoj, nesigurnosti i nezaposlenosti, bijedi i osiromašenosti, kad je prekarijat najveća izvjesnost u općoj neizvjesnosti, Clara Zetkin nam govori s obale minula vijeka:

„Tko dopušta da kapitalisti tlače radnike i radnice, dopušta muško tlačenje žena. One će ostati potlačene, sve dok ne budu ekonomski neovisne.“

Iza idiotizma općih mjesta i nepismenih, napamet naučenih frazetina političke korektnosti, uvijek se kriju iscerene njuške patrijarhalnog seksizma i fašistoidnog machizma. Premda, konačno, danas malo tko može zanijekati, u golemoj većini neupitnu žensku nadmoć u naobrazbi, učinkovitosti, osobnoj hrabrosti, koncilijantnosti, empatiji, liderstvu, kolegijalnosti i solidarnosti, nenasilnosti i vizionarstvu – žene i dalje žive u sjeni muške sile. Ta višemilenijska, sirova i surova, nemilosrdna sila, krije se iza krabulja i kostima rodnih prava, demokracije, libertarijanstva, pozitivne permisivnosti – kao dekorativnih funkcija vječnog patrijarhata koji bi mogao biti – ili jeste? – i istoznačnica/sinonim onoga što Umberto Eco zove vječnim fašizmom.

Unatoč tomu što su nadmoćnije u znanjima i umijećima, nadarenije i kvalificiranije od pripadnika tobožnjeg jačeg spola, žene su plaćene manje, rade više, napredovanje im je mnogostruko teže, a nezaštićenost i izloženost opresiji redovita i neizbježna. I opet, Clara Zetkin, njom samom:

„Interesi radnica kao ugnjetavane i potlačene klase, istovjetni su u svim državama.“

U ovoj regiji, gotovu smrtonosno pogođenoj ratom, a iznova joj se prijeti novim, na planetu koji je opet uvučen u hladnoratovsku psihozu, gdje su i što mogu žene? Zar ponovno ono o čemu je govorila Clara Zetkin:

„Kad muškarci ubijaju, na ženama je briga za očuvanje života.“?

SVE MOJE ŽENE

Možda bi svaki od nas, nadobudnih mužjaka, trebao – umjesto da ubijamo u ratovima ili posjećujemo psihologe, otpuštamo ventile agresije u teretanama ili izvanbračnim kompenzacijama – napisati knjigu Sve moje žene. Prisvojni oblik i pretenciozna sintagma, međutim, ne znače da bi to bila – a uvijek je 90% fikcionalna! – knjiga promiskuitetnih uspomena; u stvarnosti nikakvih, a u ukoričenoj maštariji svemoćnih Don Juan-Casanova-Valentino tipova.

Ne, naprotiv: takva bi knjiga razgolitila do kraja tragikomične, muške playboy mitove o muškosti i muževnosti. I ne samo onaj Groucho Marxa, impregniran dvoličnošću i pokroviteljskom muškom širokogrudnoću, znadete već: „iza svakog  uspješnog muškarca stoji žena…, uz duhoviti dodatak: „Iza nje je njegova supruga.“

Jer, uza sve cenzure maskuline moći današnjih, navodno slobodnih medija, teško je zanijekati  činjenicu da bi Grouchova rečenica, pravilno napisana, trebala biti: „Iza svake uspješne žene, stoji – neuspješan muškarac. Ili ne stoji nitko. “Ženska samostalnost, potisnuta u nevidljivost, nema šanse pored autokratske, nabildane muške samouvjerenosti, čije su naličje skrivena, infantilna muška ovisnost i svakovrsna, cjeloživotna ženska potpora.

Iznimke, i u ovom slučaju, samo potvrđuju pravilo: diskurs neokolonijalne moći danas jest androgeni jezik sile u kojemu nastavljamo živjeti i u 21. stoljeću i trećem mileniju.

A ispod njega je žena. Ona, njezin duh i  njezino tijelo, kao temeljno, ali eksploatirano, negirano i potisnuto žensko pismo; poput zatajena palimpsesta na  kojemu sve počiva. Tko u ovomu vidi moje lutanje u edipalnim katakombama, preporučam mu produženu analfabetsku nastavu, na kojoj će dobroćudna učiteljica njemu i svim nevježama razložiti na čemu počivaju patrijarhalne utvrde i zamkovi očinske figure gospon Freuda.

Pojašnjenje onima kojima je nejasno. Kad bi muškarci vratili sve što od rođenja do smrti duguju ženama, od muškog roda, i tu je nebitan Žižekov Lacan i cijeli taj can-can, ne bi ostalo – ništa.

USTAJTE, PREZRENE NA SVIJETU…

Uzmimo,  primjerice, „samo“  doživotni ženski kućni maraton svih neplaćenih kućanskih, danonoćnih poslova. Nisam ekonomist, ali netko je davno izračunao da bi, već s 15 godina toga kućnog robijanja,  žene trebale ostvarivati mirovine i beneficirani radni staž! A s 35 godina, nenaplaćeni računi kućnog robijanja ukupne ženske populacije, ako računamo od vremena Adama i Abrahama pa do danas, kad bi potraživanja žena bila aktivirana – označila bi krah ekonomije nekoliko desetaka puta veće od vrijednosti današnjega ukupnog, globalnog kapitala.

Preneseno u vrijeme, muški bi rod otplaćivao dugove ženama narednih nekoliko tisućljeća – živeći u dužničkom ropstvu. Naravno, kad bi žene razmišljale prema obrascu muškoga, kolonijalnog zaposjedanja ljudskih života od strane bankarskoga imperija.

Ili, obrnuto, taj scenarij naplaćivanja vječnih dugovanja ženama, možemo iščitati u ljevičarskom kodu, i uz nos tupavoj melankoliji današnje ljevice.

Naime, kad bi žene, jednom jedinom globalnom ovrhom naplatile svoja potraživanja, u roku odmah urušio bi se – Mordor svjetskoga kapitalizma.

Zbiljom bi postao san o uništenju kapitalističke zvijeri, koji se sanja od 1917. do danas; svijet bi bio probuđen u praskozorju novog doba, a na obzoru, gle, grije i sija  sunce – ostvarene Utopije!

Dakle, cijenjene dame, drugarice, frendice, kamaradice, kompice, prijateljice, što još čekate? Ustajte, prezrene na svijetu… 

ONE – NASUPROT MUŠKOM LUDILU 

O muškome junaštvu u ratu – koje se, uz rijetke iznimke, na koncu pokazuje i dokazuje kao – zločin bez kazne, besmisleno je bilo što kazati.

Ali, zašto šutimo o liječnicama Vukovara i Sarajeva – i tolikim neznanim liječnicama i medicinskim sestrama – dr.Vesni Bosanac i dr. Silvi Rizvanbegović? Što bi nam sve bilo uskraćeno, eda nije bilo intelekta i srca, volje i snage žena poput Heni Erceg, Jasne Babić, Štefice Galić, sarajevskih ratnih novinarki Jadranke Milošević, Arijane SaračevićSanele Prašović? Prve su žene dale svoje živote, usuprot mržnji i razdiobi:

Sarajka Olga Sučić i Dubrovčanka Suada Dilberović. A sve one Beograđanke: Nataša Kandić, Sonja Biserko, Mirjana Miočinović, Latinka Perović, Borka Pavičević, Svetlana Slapšak, novinarke Danasa, e-novina, Insajdera, Peščanika, nepokolebljive Žene u crnom?

I još, u Hrvatskoj i izvan nje,  Vesna Teršelič, Sanja Sarnavka, B.a.B.e., Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić, Daša Drndić,Vedrana Rudan, Nadežda Čačinović, Rada Borić, Mirjana Rakić, Urša Neda Raukar, Nina Violić, Mima Simić,  Mira Furlan, žene H-altera, Libele, nezaobilazna, u Sarajevu, Zilka Spahić-Šiljak,  banjolučka ženska Mreža mira.

I još tko zna koliko neznanih i znanih koje bi ovdje bilo prijeko potrebno, s dužnim  i  nehinjenim poštovanjem, makar poimence spomenuti…

Ali  barem nemojmo, sve njih, ponižavati i vrijeđati ispraznim gestama u kiču i ključu socijalno ispražnjenog i obesmišljenoga rituala 8.ožujka/ 8.marta. One su to što jesu i što, uz odricanja i nerijetko same, čine – svakoga dana. Nasuprot svemu onom što su militarizacija, fašizacija i destrukcija, kao ispunjene muške fantazije, učinile od postjugoslavenskih država i društava. Jer, također, svim tim znanim i neznanim ženama dugujemo i ono što im nikako i nikad do kraja nećemo moći vratiti.

Zahvalnost što danomice spašavaju  svijet od – nas samih. Od nasilnosti muškog ludila koje je ovaj planet, lokalno i globalno, učinilo nevrijednim življenja, napučenim strahom i lišenim nade. Usprkos nama, one ga oživljuju, oslobađaju od strahova, napajaju nadom. Ne žene za jedan dan – 8.ožujak, Valentinovo ili Majčin dan – već ove naše, zbiljske. Svakodnevne- heroine.

Kristijan Ivelić
Autor 7.3.2018. u 10:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija