Tirana forever (1): Bliži se kraj razmirica među susjedima

tačno.net
Autor 2.12.2014. u 13:32

Tirana forever (1): Bliži se kraj razmirica među susjedima

Foto: EPA

Najviše vjerujem albanskom premijeru Ediju Rami koji je, boraveći na tlu Srbije izgovorio samu suštinu mogućeg ishoda ove puzajuće opasnosti po region. Rekao je da ne razmišlja o Velikoj Albaniji (ipak razmišlja), da teži opštoj regionalizaciji Balkana (nesumnjivo) i da se bori za Veliku Evropu (apsolutno). Gotovo idealno! U politici prvenstveno.

Piše: Jovan Nikolaidis, E-novine

„U svako doba godine na konju sam obilazio unutrašnjost zemlje, u pratnji dva učitelja, s vršnjacima i brojnom pratnjom. U selima sam bio gost ugledne vlastele, uz svakovrsno slavlje i izvođenje narodnih igara, što je bilo i dio obrazovanja mladih… U lovu jahao sam u pratnji lovačkih pasa; u to je vrijeme svaki bogatiji čovjek držao čopor pasa. Lovili smo zečeve, a to je smatrano kao dobra obuka za sticanje vještine jahanja. No glavna zabava s puškom bilo je gađanje šljuka i divljih pataka. U maju mjesecu zabavljali smo se loveći u planinama s mrežom prepelice… Pratili su me mladići iz kućne posluge i lovci od zanata. Mladiće iz uglednijih porodica davali su na službovanje glavnoj porodici u zemlji kao znak počasti, a momci su se ujedno obučavali lijepom ponašanju. Učestvujući u dnevnim zbivanjima upoznavali su se s javnim poslovima i sticali odgoj… Svi oni bili su odjeveni  u narodnu nošnju bogato izvezenu. Naoružani pištoljima i jataganima okovanim srebrom, koje bi zadijevali za ukrašene kožne pojaseve. Većina je imala sopstvene konje, a begovi su im, kad stignu praznici, a i u drugim prikladnim prilikama, darivali oružje i slične predmete.“ (The memoris of Ismail Kemal Bey, ed. By Somerville Story, London, 1920.)

„U strahu je seljak da zalihe, prost kruh od kukuruza, miješan pšenicom i sa raži, neće doteći novoj sjetvi. Ječam je čuvan za konje i mazge. U dobrim vremenima na  pladnju se moglo naći zeleno povrće, pasulj ili pirinač. Hrišćani su jeli meso i ribu, ali samo o praznicima. Čuvano je maslo i sir kad zastudi, a mlijeko je bilo luksuz. Prljavština i neuhranjenost izazivale su veliku smrtnost. Bjesnile su malarija, bolesti kostiju i tuberkuloza. U jednoj prostoriji živjelo je nekoliko familija. Uglavnom prizemne kuće od blata i pruća ili na jedan sprat, građene netesanim kamenom, sa sobama za bračne parove i goste, i kuhinja i dnevna soba najedno za nevjenčane u porodici. Ognjište, jedini izvor toplote, gdje se kuvalo i grijalo, štiteći od memle koja se probijala kroz pod. Nezastakljeni  prozori zatvarani starim krpama, slamom ili daskama, da štite od naleta vjetra. Nije se znalo za kanalizaciju. Neka je od kuća imala bunar, seljaci su vodu nosili u testijama s potoka, ili je zahvatali iz buradi s kišnicom. Pokoja testija i bakrač, nekoliko kašika i bakarnih tanjira. Baun uz zid kazivao je da domaćica čuva nešto odjeće od domaćih tkanina i bižuteriju iz vremena udaje. Postelju nije imao niko. Spavalo se na vunenim ili slamnatim prostirkama. Za dana to se sklanjalo na gomilu u uglu prostorije. A sve puno vaši. Pred spavanje svak je svoj guber tresao nad ognjištem tresući gamad s tkanine. Muslimani, siromašniji od hrišćana, bili su manji čistunci, veći plijen vaški i buva. Uz kuću su bile štale. Kod boljih kuća. U siromašnijim samo je tanka pregrada dijelila jedinu prostoriju od kuće i štale.

(The Albanian Struggle in the Old World and New. Kompiled and Written by Members of the Federal Writer’s Project of the Works Progress Administration of Massachusetts, Boston, 1939)

Ako je istina da boljeg učitelja od vremena koje  je proteklo naći ne možemo, a da većeg dušmanina nema od umišljene budućnosti, onda sam i ja, putujući današnjom Albanijom, od svijetlih centara do zapuštenih varošica, u dva gore prenesena odlomka pronašao pouzdanog vodiča, mudraca najedno; jer onaj kome ste dali da vas vodi, i mudar i pouzdan treba da bude. Da, samo se preselimo jedan vijek unaprijed, uzmimo pod ruku svetu komparaciju, dajmo sebi naramak mašte i gutljaj volje, promijenimo objekte, pejsaž i okolnosti istorijske i društvene i – eto nas u ubjeđenju da u današnjoj Albaniji oživljava zlokobna klasna i socijalna raslojenost, ne mnogo različita od ovih koje nude gornji opisi: slična je klasna razlika, a nepravda gotovo ista. Srednje klase, dakako, ni na vidiku. Ona koja bi bila izlaz u svemu društvenom. Siromašni hodaju ovim tlom u nadi, a među njima se motaju bogati u novcu, još više u osionosti. Vidim prije neki dan luksuzni automobil, ko zna koliko hiljada eura vrijedan, i mrgodnog vozača u njemu, kako se truckaju preko rupetina na izrovanom asfaltu na periferiji Tirane. Iza njega karoca iz doba Envera Hodže: sklepani pod nad dvjema starim autogumama vuku dva šugava konja, vozač, ‘za volanom’ sitni bradati starac – pjeva. Veselo i nezaboravno!

I kao da se džinovskom gumicom izbrisala sa ove zemlje i ovih ljudi ona siva, zapravo đavolski crna koprena apsolutističke vladavine Envera Hodže i totalitarna vlast svevideće Partije, a narod Albanije ostao u nedoumici, skinut sa lanca ideologije, obuzdan bičevima anarhije, zbunjen pred novom katastrofom koja mu se prikrada. Dolaze varvari koji srca i duše nemaju. Globalizacija na balkanski način. U Albaniji danas – ogledni primjerak. Današnji jurišnici ka monopolima kapitala uspostavljaju još veće presije i konstruišu opšte nepravde, giba se ova namučena zemlja između stravičnog iskustva i velikih obećanja o slobodi i obilju. Slike prošlosti koje ponudih na početku teksta, poučne u svojim kontrastima, ostaju na snazi. Pisca ovih redova je strah da se neće ostvariti poduka iz jedne albanske pučke poslovice: ‘Kur soset e keqja, del e mira’ – Kad nestane loše, izaći će dobro, te da će svemoguća pesnica bankarstva, sa svojevrsnom a bezobaznom estetikom manipulisanja novcem, ovom marljivom i mirnom narodu donijeti nevolje. Moguće ne posve nalik onima koje su preživljene, ali jednako opasne, nove; temelji tog narastajućeg ekonomskopolitičkog ustrojstva već su postavljeni i u svim zemljama Zapadnog Balkana. Da, Evropa i put u nju, pa tjeter, nema druge! Ali, kakva evropska budućnost zemljama koji je tako željno čekaju? Zar onakva kakvu nam spremaju ovlašćeni politički predstavnici balkanskih naroda pred emisarima evropskim? Ili svijet umirenog-pomirenog Balkana, egzotične postaje koje je sva Evropa željna, i teritorije demokratiziranih regija, među se prepletenih čovjekojubljem? Naša osjećajnost, strast i slast životna Evropi su potrebni kao infuzija, kao što nama treba evropska urednost i samopoštovanje. I planetarna pravednost, ako takvo apstraktno biće još gdje postoji, ili je igda postojalo. Albanski narod željan je pravde. Da li će se što od nje ostvariti u budućnosti? Ovo što sada vidim nije ružičasto.

Krenimo najprije od kraja debljega. Moj boravak među Albancima u Albaniji i razgovor sa prijateljima nije mogao proći a da ne pomenemo fenomen ‘velike, prirodne, etničke Albanije’. Pitaju me, kazuju što oni misle, neko je realan ali skeptičan, rijetki je se odriču, drugi su oprezni, trećima je razgovor o tome ‘duši drugovanje’, djetinje poneseni željama. Ja im kažem da su želje jedno, a ostvarenja drugo nešto. Pa se razveze razgovor kao, što bi u Bosni rekli – teravija, do duboko u noć. Vino nas kuraži, ali se sve završi mirom božjim u razgovoru ugodnom.

Sigurno jeste, riječ je o još jednoj neuralgičnoj temi na Balkanu kojoj će vrijeme dati zamaha da postane i nešto više od romantičnih aspiracija albanskog naroda koji bi da se, jel’ te, malo proširi, a nauštrb susjeda. Onaj koji hoće da istoriji posve ne vjeruje, ali je uzeti mora za namjerodavnijeg  svjedoka, svjestan je da su razmirice među susjedima počele davno, a da se vrijeme razrješenja približava. Kako, dokle i sa čime, to će znati ‘veličanstveni Treći’, kapo di makina ovog balkanskog čvora.

Ne idimo do Boja kosovskog: tamo je počela paradigma srpske zablude, ali još nije došlo vrijeme da taj događaj postane i paradigma srpske kalvarije. Sadašnja svijest srpskog naroda sporo ide ka ozdravljenju, još se ne da kleoronacionalistička i fašistička Srbija. Ne idimo dalje ni od Skender-bega i nacionalne zastave. Nacionalno dostojanstvo – OK, ali ogrnuti zastavom mi se nećemo ugrijati kad puhne sjeverac.

U balkanskim ratovima združene zemlje sa dominantno pravoslavnim stanovništvom, oko teritorije gdje živi albanski narod, ustaju protiv Otomanske imperije koja je na koljenima. Formiran je Albanski vilajet, ali je on brzo pao pod združenim snagama Srbije, Bugarske, Grčke i Crne Gore. Te zemlje, brže- bolje podijele gotovo sve evropskootomanske teritorije, dakako i prostor koga naseljavaju Albanci. Srpska kraljevina dobije mastan zalogaj: veći dio kopnene Albanije i dio jadranske obale, gdje formiraju Drački okrug. Srbija sa Crnom Gorom osvaja i dijeli teritoriju gdje žive Albanci. Odvajkada. Potom dolazi tuga i pjesma “Tamo daleko”.

O tome piše D. Tucović u knjizi „Srbija i Albanija“. Ergo, Srbija i Crna Gora su okupatori. Nastankom države Kosovo Srbija gubi ono što je nekoć otela, Crna Gora, pak, i dalje, unutar svog teritorija ima prostor koga današnji Albanci potražuju kao dijela ‘etničke Albanije’. Ukoliko Montenegro ne bude temeljito razvijao prava i obaveze albanskog naroda u njemu, jednako kao što će ih razvijati i braniti kod drugih svojih naroda, manjih ili većih, svejedno, u građanskom i demokratskom ustrojstvu, veće su šanse da se jednog dana, doslovno rečeno: njena teritorija smanji. Crna Gora će tada biti jednako kriva kao što je nekoć bila impotentnim i glupavim nasrtajima na Skadar.

Htio bih da vjerujem izjavama političara iz albanskih stranaka u Crnoj Gori: ne postavljamo pitanja o Velikoj Albaniji, postavljamo sve više pitanja o našim pravima u Crnoj Gori.

Još više me se dojme pametni potezi crnogorskog premijera, koji, kad su Albanci u Crnoj Gori u pitanju, te razvoj odnosa dvije zemlje, Albanije i Crne Gore, redovito u svojim izjavama ide bar godinu unaprijed. On puteve ne zatire već širi.

Najviše vjerujem albanskom premijeru Ediju Rami koji je, boraveći na tlu Srbije izgovorio samu suštinu mogućeg ishoda ove puzajuće opasnosti po region. Rekao je da ne razmišlja o Velikoj Albaniji (ipak razmišlja), da teži opštoj regionalizaciji Balkana (nesumnjivo) i da se bori za Veliku Evropu (apsolutno). Gotovo idealno! U politici prvenstveno.

tačno.net
Autor 2.12.2014. u 13:32