Tirana forever (2): Balkan gaji fantastiku i u umjetnosti i u životu

tačno.net
Autor 10.12.2014. u 11:36

Tirana forever (2): Balkan gaji fantastiku i u umjetnosti i u životu

Albanci, kao narod epske kulture, vole razgovor, besjeda im je duši milovanje. Narod su humora i lijepe pjesme. Ne treba im puno da zasjednu i razvezu, od Pelazga do Skender-beg, i od Envera Hodže do Edi Rame. Znaju i ono što se u Carigradu dešava. Ako i ne znaju, to izmisle, i to je lijepo čuti. Tajanstveno, i ono u životu nemoguće, lako pretvore u istinu, bar onu koja im treba da im razgovor protekne u ljepoti, slasti. Odlični su pripovjedači, ne znam jesu li mudriji od starocrnogoraca (ko od takvih može biti mudriji i ljepši!), ali od njih, sigurno, tačnije i ljepše pjevuše…

Piše: Jovan Nikolaidis

Već po navici, družim se sa uglednicima iz albanske kulture jednako kao i sa ‘običnim’ svijetom s periferije Tirane, za me su jednako važni promišljeni stavovi velikog albanskog pisca, sabrata mog, o želji i nastojanju, njegovom i mom, da se koliko-sjutra objedine kulture svih balkanskih naroda, koliko i bojažljivi utisak trgovca iz minijaturnog marketa. Kako je lijepo kaže mi on, kad ima priliku da vidi mirne ljude koji kod njega kupuju potrepštine, da razgovara sa piscima-gostima iz tiranskog rizorta Kuća za pisce. Bio je, veli, skoro jedan mladi gospodin iz Srbije, toliko otmjen, lijepo smo na engleskom razgovarali.  I mene starac kojiput zadrži duže nego mi se hoće, ali ostajem jer je i uljudan i interesantan. Pa se on predame raspriča, sjeća se, veli, da je u doba monizma sve što se učilo i koristilo iz kulture bilo temeljitije pripremano, punije se uživalo nego danas. Nismo znali za instalacije i performanse, izuzev onih političkih cirkusa Partije, ali pjevač je bio pjevač a ne suludi urlator, muziku starih majstora izvodili su na instrumentu, ne na mašini koja zavija i tutnji, a književnost je bila najveća strast naših zarobljenih života (upravo mi tako veli: zarobljenih života). Okreće se i sa police uzima kesicu surogat kafe, pa me pita: ima li u ovome ploda kafe?; poseže sa paketom viršle: koliko je ovdje pilećeg mesa a koliko soje i aditiva?; stavlja ruku na prsa: jesam li ja danas čovjek ili android? A ja njega pitam: koje je škole završio? „Nižu zanatsku, trgovačku“…

Popodne na terasi TAIWANA.  Moj prijatelj pisac, direktor Internacionalnog festivala poezije POETEKA, zatim poznati i priznati prevodilac (Andrić, Crnjanski, Krleža, Stanesku, Arsenijević, Emir Imamović Pirke, Andrej Nikolaidis – svi su oni pronikli sa svojih na albanski jezik u njegovoj radionici), te otmjena i blaga novinarka sa ABCnews-a. I ovaj multikulturalista, sletio sa visova Montenegra u dolinu podno masiva Dajti. Zasijedamo kao da smo iz Ministarstava kultura balkanskih zemalja, modelujemo oblike saradnje koje smo snili, ljutimo se zbog evropskog površnog insistiranja na standardima kojih se, jer im se kod nas tako može, ne drže ni oni sami. Svi za stolom pominjemo naše balkanske sličnosti kao dobar put ka evropskom ujedinjenju. Ali i razjedinjenost našu pominjemo, koja se čini vječnom preprekom da jednom budemo bliski i na istom putu. Gradimo recepte kako da suzbijemo narastajuće animozitete među našim narodima, tragamo za modelima, a znamo da nas predstavnici politika balkanskih zemalja niti čuju niti će nas poslušati, kad bi nas i čuli. Zaludu pisma, prijedlozi, protokoli o saradnji, mi smo uvijek alternativa koju neće uzeti u obzir. Jer, ko smo danas mi, nepartijci, slobodne ptice jednog neba, ispod koga vri sujeta, nedefinisane strategije, mahnite projekcije o velikodržavljima.  Pa, iako se kadšto i meni učini da sanjamo san, ta volja zanesenjaka kojom sam nagrađen u Tirani, osnaži moje biće da odmakle godine skrijem, zanese se moje okoštalo iskustvo te ga obogatim još jednom idejom, makar bila i tlapnja. A nije ona uvijek to.

Dama završava svoj kratki monolog, drago joj je što pred sobom vidi tako žustre zanesenjake. I odlazi, čekaju je dječica kod kuće. Ona, razumije se, o starosti ne misli, neće je ona snaći ako uvijek ovakvo društvo kraj sebe bude imala. Tako nam kaže.

Ah! te osobite dame, rijetke ptice vremena oskudnog gospodstvom.

Albanci, kao narod epske kulture, vole razgovor, besjeda im je duši milovanje. Narod su humora i lijepe pjesme. Ne treba im puno da zasjednu i razvezu, od Pelazga do Skender-beg, i od Envera Hodže do Edi Rame. Znaju i ono što se u Carigradu dešava. Ako i ne znaju, to izmisle, i to je lijepo čuti. Tajanstveno, i ono u životu nemoguće, lako pretvore u istinu, bar onu koja im treba da im razgovor protekne u ljepoti, slasti.  Odlični su pripovjedači, ne znam jesu li mudriji od starocrnogoraca (ko od takvih može biti mudriji i ljepši!), ali od njih, sigurno, tačnije i ljepše pjevuše…

Od njihovog humora (u Skadru sam ga slušao: osebujne rugalice a da se niko ne uvrijedi, sa bezbroj varijacija gega i  jezičkih kalambura) i sada mi se usne razvlače u smiješak, potom se tiho kikoćem, jer sam, potom, sam u sobi a noć je odmakla.

Vole dert, rakija im je milija od vina, a mezete jednako kao što čine na Baščaršiji. (“Idi, bolan Mujo, kupi u čaršiju devet dinara rakije i dinar ‘ljeba.” ”Što će ti, jarane, tol’ki ‘ljebac, dina ti?”) Očas ćeš ih nagovoriti da utiho zapjevaju polifono u narječju Toske, ili da, stavivši kažiprst u uho, a šaku naslone na sljepoočnicu, dozovu ojkanje iz Malesije. Isto takvo pjevanje čuo sam na zapadu Hercegovine.

Ta njihova pjesma! U kojoj će i laik naći od svega pomalo što se pjeva i svira u Grčkoj, Bugarskoj, Makedoniji, Bosni i Dalmaciji. Ritmovi i instrumenti – svaki ih balkanski narod ima u svom naslijeđu, i zar je važno što se svako od tih naroda gradi kao da su njihovi, a ja sam ih u mnogih gradovima Albanije slušao. Skadarska gradska pjesma. Ma nije, očiju mi, nego je banatska, a lijepo je i u Zagorju izvode. Mandoline i šoto voće u tri glasa krijepili su me prije neko veče u tijesnoj kafani na periferiji Drača, a Dalmatinci  bi se svadili da se to samo u šibenskim kalama pjeva i svira. Ko će reći da albanska tužbalica iz Elbasana nije žalopojka koju Ohrid pjeva! Kad čujem polifono pjevanje i klarinet ispod Đirokastra, neka me ako mogu ubijede da nisam isto to čuo i na Kritu. I sve tako na licu mjesta, a ustvari unaokolo Balkana, naše i njihovo…

Prije neko veče započesmo fantazmagoriju, željni da se igramo mudraca i žonglera. Sve u jednom hipu sanjari.

–   Što bi to bilo potrebno da se sretnu Albanac, Crnogorac, Srbin, Bošnjak, Hrvat, hajde neka je tu i Makedonac uz Bugarina, pa da zamole, zahtijevaju od onih u kojih su novci i odluke političke, da se njihove najbolje knjige prevedu na sve jezike svih naroda Balkana, i da se na nekom zajedničkom sajmu, festivalu balkanske zajednice pisaca predstave? Da se na srpskom čita albanska mistika u minieseju, a na crnogorskom hrvatska mediteranska kantilena, bošnjački dert ulije u crnogorsko junaštvo novelete, makedonsku epiku da recituje srpski glumac, na ekavici, dakako, a srpskog prvaka u lirici na hrvatskom da šapće bošnjački recitator, makar i ne razlikovao č ć. Neka na slovenačkom neko čita muslimansku liriku Bošnjaka.

–  Sve što je za to potrebno jeste da konstatujemo da ti sanjaš, a i mi sa tobom. Fantaziramo. Balkan inače fantastiku gaji i u umjetnosti i u životu. Gdje to sve da smjestimo u pragmatizam i evropske integracije, reci mi, molim te? Mi ne možemo ni dva kamena ostaviti na miru da budu jedan kraj drugoga, kamoli spajati narode koji se, po tradiciji, a i po ukorijenjenoj navici svađalica – ne vole. A ne vole se ponajprije – jer sliče jedni drugima. Svoje mane traže kod drugoga, a ovaj drugi, zbog svojih mana kudi trećega, da bi četvrti bio jadom obuzet što mu i prvi i drugi i treći, manama svojim,  diraju u savjest i taštinu njega samog.

–  Svemu može doći kraj, pa i našem balkanskom antagonizmu, ako mi, i prije nego u Evropu uđemo, grupno ili pojedinačno, kako nam emisari narede, nađemo snage da u oči jedni druge pogledamo. Potrebno je dosta volje da se smanje naši etnoapetiti i željezne granice među nama omekšaju, to jest: da ih više ne bude, da etničko izgubi zamah i volju da se očitava u konfliktu, već sažme u shvatanju da smo u prihvaćenim različitostima bogatiji, svak za se i grupno. Kao u folkoru koga su folklorna društva nekoć upražnjavala: pomiješaj nošnje, ne zna se ko čiju nosi a zna se koja je čija, pa zapletimo sva naša kola uz sve naše pjesme. Evropski performans balkanske raznolikosti.

–  Nemoguće! urla u nama realnost.

–  Šteta – šapuće u nama iskrena želja.

–  Ima nade – govori iz daljine budućnost.

e-novine.com

tačno.net
Autor 10.12.2014. u 11:36

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija