ENG
Zakloniću se iza vaktile izreke da je ponavljanje majka nauke i još jednom reći stvari koje su poznate svim dobronamjernim građanima Crne Gore.
Prva je da su umijeće da se prepozna i spremnost da se ispravi sopstvena greška glavne osobine inteligentne i moralne osobe. Druga je, sviđalo se to nama ili ne, da građanska opcija u Crnoj Gori nije adekvatno politički organizovana i brojčano moćna.
(NE)MOĆ GRAĐANA
Čak i da je predstavljala inicijalnu kapislu promjena, kako neki danas tvrde, nije korisno i pristojno uveličavati ulogu tih protesta u ukupnim dešavanjima. Naravno, na jačanju i organizacionoj stabilnosti građanske opcije treba raditi i ne treba gubiti nadu u uspjeh ovog projekta.
Ove dvije stvari su veoma važne za savremenu Crnu Goru – zemlju u kojoj se prepoznavanje sopstvene greške smatra slabošću, a ne znakom inteligencije, odgovornosti i moralnosti, i u kojoj se sa svake strane i punim plućima naduvava providni balon od političke sapunice, poznat kao ,,građanska Crna Gora“.
Dosadašnji nastupi građanski deklarisanih aktivista su pokazali značajne strukturne nedostatke. Istini za volju, postalo je kristalno jasno i kolika je upotrebna vrijednost ,,građanskog“ za etablirane vjersko-političke aktere i oligarhe. Oni već tri decenije traže način da značajnu snagu svojeg buđelara i veliki omet svoje kletve pretoče u političku moć. Nedavni izbori su bili još jedna potvrda da je građansku nejač lako privesti na poslovično solilo, jer ona tu pričest i zauzdavanje vidi kao šansu da zauzme makar kakvu startnu poziciju na crnogorskom političkom hipodromu.
Partije koje su se zametnule kao politički izraz antibirokratskih oligarha se danas javnosti predstavljaju kao samonikli izrazi građanskog diskursa. Pokazalo se, međutim, u kojoj mjeri i na koji način su te partije poslužile za dovođenje na vlast ideološki nazadnih snaga koje ne kriju svoju nakanu da teokratizuju Crnu Goru.
PRINCIPI
Iako je bio spreman da snagom vjere pomjera brda i rearanžira doline i klance po Crnoj Gori, mandatar nove reformske/ svjetovno-crkvene vlade Zdravko Krivokapić je potvrdio da mu je Dritan Abazović, de facto, olakšao posao. Kao zahvalnicu, Abazović je dobio mjesto potpredsjednika zato što je, po Krivokapiću, to vrlo moralno, iako možda neprincipijelno. Volio bih da nam ,,ova sablja“ jednog dana objasni suštinu neprincipijelne moralnosti.
Znam, principi su zaista đavolja rabota koja zagorčava život svakome rabu božijem, a trostruko pokornom hrišćaninu kakav je Krivokapić. U principe se čeljade mora javno zaklinjati, dok uz apostolski blažen izraz lica, ,,kroz rukav od kaputa“ pravi neprincipijelne i nemoralne dogovore. Pa kako da se nakon ovoga ne složim sa Nušićem, kojemu je ,,učeći hrišćansku nauku, neobično omilela neznabožačka vera“!
Ono što ovih nedjelja gledamo i slušamo jeste druga faza davnošnjeg identitetskog i ideološkog sukoba u Crnoj Gori. Ovu fazu obilježava snažno buđenje (sa svim svojim atavističkim karakteristikama) navodno pacifikovanog srpskog nacionalizma. Odjeven u mantiju i sklupčan pod kamilavku, ovaj nacionalizam je iznova iskoračio na javnu scenu. Taj iskorak je dugo pripreman dotjerivanjem narativa o takozvanom unutar-crnogorskom, odnosno, srpsko-crnogorskom pomirenju (pomirenju pravoslavnog stanovništva).
Priča o pomirenju je samo taktika za osvajanje što većeg broja glasova i pokušaj delegitimizacije DPS-a kao državotvorne partije koja, po sopstvenom tvrđenju, teži da smiri dva sukobljena nacionalizma – srpski i crnogorski.
Narativ o pomirenju je najnovija manifestacija hegemonog impulsa srpskog nacionalizma, jer se bazira na neosnovanoj tvrdnji da su Srbi u Crnoj Gori bili diskriminisani tokom posljednjih sedam decenija, i da su crnogorski identitet i nacija Đilasove izmišljotine koje su nametnute od strane pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Uprkos tome, ovaj narativ unutar-crnogorskog pomirenja se prezentira na način koji u svoju orbitu uvlači tzv. građansko, jer sebe lažno predstavlja kao ne-ideološki, ili čak nad-ideološki diskurs. Nije teško previdjeti da se, kada su u pitanju Srbi u Crnoj Gori, ovaj narativ oslanja na činjeničnu prazninu i na ideološki motivisanu konstrukciju mentaliteta žrtve (komunističke; DPS-ovske; NATO-vske, američke…).
Ipak, ova lokalna naracija o žrtvi se odlično uklapa u širi interpretativni okvir istorije Srba kao žrtve nesretnih okolnosti i krvožednih nagona svih susjeda. Ta ,,žrtva“ sada zahtijeva apsolutnu vlast.
ODGOVORNOST
Nadam se da nema dileme oko toga gdje i na kome leži odgovornost za ono što slijedi. Onu grešku s početka teksta ne može pokriti ni jedna mantija. Ona je jasno vidljiva, ali nedostaje umijeća da se prepozna i spremnosti da se ispravi. Pokušaji da se na projektovanim mogućim problemima, kakav je priča o uvođenju vjeronauke u škole, zarade nekakvi politički poeni i pokaže odlučnost građanski orijentisanih mobenika na poslu sređivanja crkvenog imanja, zvuče kao vrhunski primjeri hipokrizije.
Poslanica Jelušić je u pravu kada kaže da je vjera intimno pitanje, i da bi uvođenje vjeronauke kao nastavnog predmeta u školama bio veoma loš potez nove reformske/svjetovno-crkvene vlade. Ipak, ne mogu da ne primijetim da je upravo politička struktura kojoj pripada poslanica Jelušić radila sve što je bilo u njenoj moći da na vlast dovede nesvršene popovske učenike i jednoumne vjerske fanatike, te da ih sada snažno i entuzijastično brani i legitimizuje.
DANTEOVA OPASKA
To čini i nakon više javnih blamaža koje je sebi priredila buduća ministarka nauke, prosvjete, kulture i sporta, koja je takođe poznata i kao ponosni nacionalista, ekspert za identitet, i entuzijastična narikača koja kune i ,,u kamen zatuca“. Pošto sam ateista, izvinjavam se što moja poruka budućoj ministarki ima kvazivjerski karakter: Bog joj dao snagu i priliku da pročita koju knjigu o stvarima o kojima naglas priča.
Ne znam ni sam zašto sam se nadao (nada umire posljednja) da bi uvažena poslanica (ili neko od njenih kolega i koalicionih partnera naglašene građanske provenijencije) ipak mogla pokazati potrebni nivo kritičke samorefleksije prema ulozi koju je u procesu teokratizacije Crne Gore odigrala Ura. Pretvarati se sada da su bili neobaviješteni o tome kakvi su im politički saveznici, i da su bili iznenađeni (i ,,uvređeni“, što bi rekao Srećko Šojić) nivoom njihovog radikalizma, nacionalizma i vjerske isključivosti, govori mnogo više o uvaženoj poslanici i o Uri, nego o popovskim pripravnicima koji kroje kapu vlasti u Crnoj Gori.
I jedni i drugi se, na našu nesreću, punim ustima pozivaju na reforme, otvorenost, tolerantnost i širokogrudost, a od nas zahtijevaju da vjerujemo njima, a ne sopstvenim očima.
Takozvani ,,vjesnik“ promjena i ,,apostol“ građanskog buđenja i njegove koalicione kolege će morati da traže način kako da se nose s ovim teškim i neugodnim bremenom odgovornosti za učinjeno. Oni moraju smisliti kako da sebi olakšaju neizbježno političko ,,vađenje mazije“ koje ih kad-tad sljeduje.
One koji sve ovo seire s bezbjedne distance, podsjetiću na Danteovu opasku da su najužarenija mjesta u paklu rezervisana za one koji u vrijeme velike moralne krize ostaju neutralni.
Ovo kažem kao neko ko se decenijama protivi četnikovanju, srbovanju, crnogorčenju, komitovanju, čojkanju, svetosavskom metanisanju, mitologizaciji prošlosti, kapo-ima, revidircima, ratnim i antiratnim profiterima, profesionalnim patriotama, oportunistima, preletačima, i oblačenju Crne Gore u mantiju ili u tajkunsku ludačku košulju, pod izgovorom da su to dvoje lažigaća, u stvari, svitna roba građanskog modnog manira.
