ENG
Vinko Grgurev: Komunizam – VI. dio
Autor/ica 👤vinko Grgurev
Izdvajamo
- Katolička i svaka druga crkva, u Hrvatskoj, i drugdje, trebala bi intenzivnije nastojati na ekumenizmu koji je naglašen na Drugom vatikanskom koncilu šezdesetih godina i na teologiji oslobođenja, odnosno revolucije, to jest okretanja od potvrđivanja klasnih razlika na potrebu njihova prevladavanja. Crkva bi intenzivnijim nastojanjem na tome bila bliže svojoj biti u primjerenijem odnosu prema svojoj slici i prilici na lijevom idejno-političkom spektru.
Povezani članci
Neki hrvatski publicisti žestoke antikomunističke impostacije u svojem ogorčenju tobožnjom natprosječnom prisutnošću lijevih ideja u hrvatskom duhovnom i političkom životu zamjeraju (katoličkoj) Crkvi što ne osniva stotine osnovnih i srednjih škola, kao temelj odgovarajuće sveučilišne nastave, pa da napokon radi afirmacije hrvatstva iščezne ljevičarski duh koji se (još uvijek) promiče u Zagrebu na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti. Ne bi li se time Crkvi pridala uloga suprotna njezinu izvornom poslanju i ne bi li se pritom nadovezala na svoje najgore historijske epizode? Ako bi Crkva izrijekom trebala biti protiv lijevih ideja, u svrhu potvrde hrvatstva, nije li ona institucija koja (nužno) promiče desne ideje?
Nepokušavanjem da se razmišlja i raspravlja o komunizmu u antitezama, to jest u mogućnostima ustanovljavanja istinitih sudova, uvriježilo se vjerovanje da je komunizam sam po sebi zlo i da je uloga Crkve jedna od najodlučnijih u pronalaženju prikladnoga načina borbe protiv njega.
Neki hrvatski publicisti žestoke antikomunističke impostacije u svojem ogorčenju tobožnjom natprosječnom prisutnošću lijevih ideja u hrvatskom duhovnom i političkom životu zamjeraju (katoličkoj) Crkvi što ne osniva stotine osnovnih i srednjih škola, kao temelj odgovarajuće sveučilišne nastave, pa da napokon radi afirmacije hrvatstva iščezne ljevičarski duh koji se (još uvijek) promiče u Zagrebu na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti. Ne bi li se time Crkvi pridala uloga suprotna njezinu izvornom poslanju i ne bi li se pritom nadovezala na svoje najgore historijske epizode?
Ako bi Crkva izrijekom trebala biti protiv lijevih ideja, u svrhu potvrde hrvatstva, nije li ona institucija koja (nužno) promiče desne ideje?
Po čemu bi, stoga, kako se predmnijeva, desne ideje bile summum bonum te po čemu bi lijeve ideje bile summum malum? Po čemu bi desne ideje bile najbliže autentičnom hrvatstvu te po čemu bi lijeve ideje bile destruktivne za afirmaciju hrvatskih nacionalnih interesa?
Po čemu lijeve ideje ne bi bile primjerenije (zacijelo povijesnoj) potvrdi hrvatstva kojem bi desne ideje bile uteg tome nastojanju? Ne bi li možda i lijeve i desne ideje bile – svaka na svoj način – konstruktivne u nacionalnoj opstojnosti?
Što su, uostalom, u tome sklopu lijeve, a što desne ideje? Niz pitanja pritom se nameće u promišljanju odnosa između lijevoga i desnoga spram hrvatstva (problema nacionalnog).
Alternantu u svojedobnoj raspravi o pristupu Europskoj uniji neki su vidjeli u mogućoj katoličkoj teokraciji. Razumljivo je što mnogi traže utočište pred neizvjesnim posljedicama povijesno-političke vjetrometine. Ako traže u Crkvi, kakva bi ona trebala biti?
Kamo bi vodile eventualna katolička “teokracija” i ona na bazi pravoslavnog ili kojeg drugog kršćanstva, jamačno, i islama? Kakvo bi društvo postulirala možebitnost da je svaka od tih “varijanti” apsolutna na svojem području (teritorijalnom i ideološkom)?
U čijoj bi funkciji pritom bila Crkva i s kakvom intencijom? Bi li ona bila placet za ustoličivanje (državne) elite ili u službi svakoga pojedinca radi njegove emancipacije?
Ne podrazumijeva li se također pritom mogućnost svođenja (pojedinih “varijanti”) kršćanstva na ideologiju nečijih političkih pretencioznosti? Nije li to instrumentaliziranje kršćanstva u svrhu koja je, dapače, protivna njegovoj biti?
To što je Crkva međunarodna institucija i što uz katolicizam opstoje i drugi oblici kršćanske vjeroispovijesti, kao posljedak raskola u davnim stoljećima, svjedoči o tome da Crkva, u biti, nije niti može biti homogena.
Crkva nije nužno desna, pa može biti i lijeva, nije nužno ni hrvatska, jer po nacionalnom atributu ima crkvi po mnogo brojnijim narodima nego li je hrvatski.
Crkva nije nužno ni katolička, jer ima drugih – komplementarnih – kršćanskih crkvi (pravoslavna, protestantska,…).
Nije konfesionalni krug ograničen samo na kršćanstvo, jer i ono pretpostavlja odnos prema svojem judaističkom podrijetlu i implementaciji u islamu (…).
Nacija se konstituira u ideji građanskog društvu kojega su bitni činitelji subjekt i svijet.
Subjekt je svaki čovjek, a svijet je produkt njegove autonomije. Konfesionalna obilježja su se pokazala kao jedan od elemenata nacionalnog specificiranja. Svijet je medij u kojem se otkriva i dolazi do primjerena izražaja svaka posebnost (nacionalna, konfesionalna,…).
Što pretpostavlja dvojbenost da Crkva nije nužno desna jer može biti i lijeva? Koje su konzekvencije oslanjanja na odgovarajuće idejno-političke segmente?
Podvrgnutost kritici i izuzetnost od nje načelni su u distinkciji lijevog i desnog.
Crkva bi izuzimanjem od kritike bila institucija neprijeporne hijerarhije.
Stabiliziranje i legitimiranje onoga što jest, naime, postojećih (klasnih) odnosa, bio bi razlog njezine neprijepornosti.
Podvrgnutošću Crkve kritici postavlja se pitanje o mogućnosti onoga što bi trebala biti i kakva bi ona pritom trebala biti. Crkva ne bi odstupila od identičnosti sa samom sobom u preispitivanju hijerarhijskih relacija, štoviše, bila bi bliže svojoj biti.
Ako bi Crkva bila dogmatska, to jest s onu stranu kritike, onda nacionalno ne bi bilo autonomno u podvrgnutosti crkvenoj strukturi i determinaciji njezinim zahtjevima.
Budući da se narod konstituira kao nacija u odgovoru na pitanje o mogućnosti vlastite autonomije, nacionalna (hrvatska) autonomija moguća je u kritičkoj sučeljenosti s Crkvom.
Kritikom se sekularizira (razlučuje) nacionalno i konfesionalno.
Konfesionalno i nacionalno se ne potire sekularizacijom nego se odgovara na pitanje o mogućnosti njihova odnosa u kojem je imanentno pitanje o tome što su oni sami po sebi.
Sekularizacija ne niječe ulogu Crkve, nego upućuje na to da ona nije sama po sebi ni iznad čega ni iznad koga, nego da je u načelno jednakoj blizini svačega i svakoga.
Zbog toga Crkvu ne treba poimati kao instituciju koja nužno opravdava ono što jest, nego kao zajednicu ljudi dobre volje koja pitanjem o smislu onoga što jest i njegovu dosegu otkriva to kakva bi Crkva trebala biti s obzirom na ono što vrijedi (moralno) za svakoga.
Neophodno je uspostavljanje mjere u crkvenoj raznorodnosti zbog nastanka “frakcija” u nekadašnjim raskolima, zbog multinacionalnosti, jamačno, i idejne raznosmjernosti. O problemu nacionalnog i konfesionalnog vrijedi ono što je u sklopu odnosa između čovjeka i svijeta (subjekta i iskazivanja njegove autonomije u vremenu i prostoru).
Premda istaknutoj udruzi pretežno laičkih intelektualaca pod biskupskim patronatom nisu, unatoč nominalnom pozivu na pravednost i mir, strane antikomunističke filipike, ipak, iz podsvijesti njezinim predvodnicima iskrsne, pod impetusom kršćanskog nadahnuća i učenja, eminentan zahtjev za komunističkom praksom.
Naime, zahtjev za promptnim obustavljanjem deložacija ljudi iz njihovih stambenih objekata odnosno za jamstvom prava na stanovanje usprkos neisplaćivanju (jer nisu ni u mogućnosti isplaćivanja) dugova bankama i drugi karitativni prijedlozi mogao bi im biti motiv da očitaju lekciju iz komunizma socijaldemokratima i da sagledaju gdje se sudaraju ili/i podudaraju komunizam i kršćanstvo.
Glas ljudi iz te udruge dragocjen je u tome što se naglašavanjem prioriteta legitimnosti (zakonitosti) oponira krutom legalizmu (samom zakonskom propisu).
Ali, nije malo eksponiranih svećenika i publicista koji unatoč pozivu na kršćanstvo do besvijesti ponavljaju tirade o komunizmu, komunizmu, komunizmu,… i njegovim zločinima zazivajući hrvatske političare da politički osude komunizam. Oni koji su uvjereni u nepomirljivost kršćanstva i komunizma trebali bi se priupitati o razlozima takva odnosa.
…
Imputiranjem komunistima da su s onu stranu nacionalnih interesa, dapače, i protiv njih, neki crkveni dostojnici produciraju sebe i Crkvu kao bitne činitelje zaštite nacionalnoga interesa i državnoga konstituiranja.
Sve što vrijedi za odnos katolicizma prema hrvatstvu, vrijedi također i za odnos pravoslavlja prema srpstvu, jer je očito kako su te “varijante” kršćanstva bile značajne u oblikovanju i očitovanju nacionalnih posebnosti.
Sukladno tome je i značenje islama u konstituiranju muslimanske (bošnjačke) nacije.
Kao njihov najbliži rodni pojam, slavenstvo (južno slavenstvo ® jugoslavenstvo) jest dimenzija mogućega sagledavanja njihova konstruktivnoga i destruktivnoga koreliranja.
Prihvaćanje “idola trga” (Francis Bacon) o dijaboličnosti komunizma koji poprima snagu “istine” u istupima od crkvenih institucija i političkih stranaka do mnogih medija, bilo bi, kao suđenje indukcijom jednostavnoga nabrajanja, protivno autonomiji mišljenja.
Masovno prihvaćanje određenoga suda ne jamči njegovu istinitost.
Po čemu bi (katoličko) kršćanstvo i Crkva, kao njegova institucija, bili najveća dobra te po čemu bi u historijskoj retrospektivi i povijesnoj perspektivi hrvatskog nacionalnog i državnog bivstvovanja komunizam bio najveće zlo koje treba zatrti ognjem i mačem?
Mnijenje da su (katoličko) kršćanstvo i Crkva najveća dobra, nasuprot komunizmu, kao tobožnjem najvećem zlu, ustupak je sudu da je komunizam najveće dobro, a da su, kakvih je motiva i mišljenja bilo i zacijelo ih još ima, kršćanstvo i Crkva najveće zlo.
Budući da je to međusobno optuživanje dovodilo i dovodi do najnižega stupnja ljudske komunikacije, to jest one koja obično završava u obostranoj destrukciji, prijeko je potrebno prodrijeti do točke potjecanja odbojnosti kršćanstva i komunizma (kršćana i komunista).
Zašto bi kršćanstvo bilo protivno komunizmu odnosno komunizam kršćanstvu ako je moguće postaviti pragmatično pitanje, naime, zašto kršćanstvo i komunizam ne bi bili spojivi, pa da se izbjegne začetak neprijateljstva između kršćana i komunista?
Nije li u odnosu između kršćana i komunista primjerenija tolerancija u međusobnom komuniciranju ili, bolje reći, kako je odnos između kršćanstva i komunizma problem čovjeka kao čovjeka, onda je zadatak svakoga čovjeka da taj prijepor razrješava u samome sebi?
…
Dvojbu ili/i kršćanstvo: komunizam moguće je razrješavati respektirajući njihovu bit.
Proturječe li kršćanstvo i komunizam jedno drugome ili se nadopunjuju?
Kristovo učenje o jednakosti svih ljudi u Bogu načelo je kršćanstva.
Senekina misao o tome da nijedan čovjek po prirodi nije rob načelo je stoicizma.
Prožimanje stoicizma i kršćanstva u osnovi je prirodnoga prava (ius naturale).
U stoičkoj ideji da je čovjek bitno slobodan sam u sebi unatoč neslobodi u odnosu na sve ono što je izvan njega riječ je o zahtjevu za vraćanjem samome sebi, vlastitoj savjesti, koja je, zapravo, uvjet vlastitoga izbavljenja.
Savjesno djelovanje podrazumijeva imanenciju ozbiljavanja slobode u samome sebi i prevladavanja granica koje je priječe da dođe do zbiljskoga izražaja.
Nije bitno tko je koje vjere: židovske, muslimanske, kršćanske, u njoj je li katolik, pravoslavac ili protestant,… nego – bitno jest tko je kakav kao čovjek.
Povlaštenost po vjerskoj, nacionalnoj ili kojoj drugoj posebnosti i diskriminacija po njima, stoga, gubi osnovu.
Nema razloga ni za “klasificiranje” ljudi po distinkciji ateizam/teizam.
Između tih dviju kategorija, ateizma i teizma, odnosno nebitka i bitka, čovjek producira elemente svoje opstojnosti.
Svaki čovjek je sam po sebi ateist po tome što ne može biti istovjetan apsolutnom biću.
Svaki čovjek je sam po sebi i teist po nadilaženju samog sebe u težnji prema općemu.
Međuuvjetovanost ateizma i teizma opovrgava uvriježeno suprotstavljanje pojmova ateista i kršćanina, pa kršćanin nije sam po sebi nužno teist. Bloch je istaknuo da je nastojanje na ateizmu produktivnije za kršćanstvo jer su pritom izražajnije njegove vrijednosti nasuprot dogmatskom okamenjivanju.
Objektivno je netko kršćanin po ukorijenjenosti u historijsko-kulturnom kontekstu.
Subjektivno je netko kršćanin – u odnosu prema sebi – po usklađivanju vlastita života sa svojom savješću, kao autorefleksijom vlastita čina,
Subjektivno je netko kršćanin – u odnosu prema drugome – po ljubavi, u međusobnom komuniciranju.
Nisu li savjest i ljubav bitna obilježja praktičkoga vjernika?
Legitimacija svakoga pojedinca i svakoga naroda u “prirodnom pravu” Kristova učenja o tome da je bitno to kakav čovjek jest sam po sebi i Senekina da je čovjek sam po sebi i u sebi slobodan, kao misao rimskoga proletarijata za izlaskom iz ropstva, nadahnuće je ideje komunizma!
…
Naslućivanje zajedničkog korijena i kontinuiteta kršćanstva i komunizma upućuje na razmjeran odnos između identifikacije kršćanstva i Crkve te komunizma i Partije.
U toj je analogiji postavljeno pitanje o mogućem odnosu ideje i organizacije te i o mogućnosti uspoređivanja na sukladnim razinama: ideja kršćanstva i ideja komunizma.
Za mobiliziranje i organiziranje ljudi radi promicanja ideje neophodna je institucija.
Korespondencija ideja i institucija podrazumijeva odgovornost.
Ali odgovornost nije sama po sebi ni u ideji ni u instituciji, nego u čovjekovoj svijesti i savjesti, u konstituiranju ideje i institucije.
Sveti Aurelije Augustin smatra da je čovjekova odgovornost pred Bogom – u savjesti i ljubavi prema drugome – to jest moralnost (moralni čin) legitimacija Crkve, kao institucije.
Ako bi Crkva sama po sebi bila legitimna, odnosno neprijeporna u svojim stajalištima i djelovanjima, onda bi se opravdavalo sve što se čini u njoj i pomoću nje, pa, izuzeta od kritike, potvrdila bi interese birokracije etablirane u njoj.
Ako bi Crkva sama po sebi bila nelegitimna, odnosno ako bi bila diskreditirana gledom onoga po čemu je i u čemu bila instrument nečijih privatnih interesa i diskriminacije drugih, bio bi to ustupak birokraciji “suprotnog” profila da odbaci povijesne vrijednosti promaknute u njezinu djelovanju.
Crkva nije sama po sebi, kao “apstrakcija”, ni legitimna ni nelegitimna.
Legitimna jest po čovjekovoj odgovornosti, prema drugima, u vlastitom činu.
Nelegitimna jest u bitnom otklonu od toga, kao motiva za vlastito preispitivanje i nadilaženje onoga što jest (da bude onakva kakva bi trebala biti).
Zahtijeva se savjesnost spram pojma, u njegovu plauzibilnom definiranju, i spram institucije, u realiziranju pojma.
Što se tiče kršćanstva, bitno je po čemu ono doista jest. A jest po bitnim obilježjima u svojem pojmu. Logična konzistencija podrazumijeva da to vrijedi i za komunizam.
U nastojanju da bude prisutan u području zbiljskoga, pojam komunizma, dospijeva u antinomije između biti i bitnih otklona od nje, naime, u odnos između istinitoga i neistinitoga.
Nesumnjivo bi bilo pogrešno pojam poistovjećivati s onim što se pokazuje u objektu njegova realiziranja zbog iskušenja da se prihvati kao neprijeporna istina ono što jest. Time bi se izbjegla mogućnost otkrivanja poticaja i načela prevladavanja postojećega.
…
Distinkcija transcendentnog i imanentnog u historijskom je podrijetlu mnogih dvojbi: ideja – institucija, kršćanstvo – komunizam,…
Kontinuitet između toga dvoga datira od početka modernoga doba.
Problem religije i crkvene institucije je u prijeporu između tih dviju konstrukcija.
Nije li to problem bilo koje ideologije i njezine institucije?
Ima li bitne razlike između svetog i svjetovnog ili se oni podudaraju u posljednjoj liniji?
Ako je bit opstojnosti s onu stranu čovjeka – transcendentna – onda on, kao transmisija, ispunjava i reproducira postavljene zahtjeve koji nisu izražaj njegove autonomne volje.
Ako je bit opstojnosti u samom čovjeku – imanentna – onda on producira svijet prema vlastitoj svijesti i savjesti, kao kategorijama autonomne volje.
Da Bog nije s onu stranu čovjeka (transcendentan), nego u njemu samom (imanentan), u učenju Martina Luthera i njegovoj crkvenoj reformi 1517. godine bio je izražaj građanskih nastojanja u Crkvi. Umjesto da to bude sveopći motiv za refleksiju, za preispitivanje kršćanskih pretpostavki, bio je motiv za vjerske, u biti, građanske ratove. Tu renesansnu misao zaokružio je Giordano Bruno u teoriji imanencije mikrokozmoza i makrokozmosa, to jest odnosa čovjeka, kao subjekta (homo faber) i svijeta. Ta koncepcija prisutna je u filozofiji Spinoze, Hegela,…
Prvi svjetski rat bio je presudan za sudbinu religije i Crkve u modernom svijetu.
Naime, s historijske pozornice nestala su četiri velika carstva. Ona su bila politička uporišta određenih religija koje su, stoga, vice versa, bile njihova ideološka potpora.
Oktobarskom revolucijom su u Rusiji i zemljama pod zajedničkom krunom pravoslavno kršćanstvo i njegova crkva izgubili svoj oslonac u carskoj vlasti. Francuska revolucija je bila po mnogo čemu inspiracija onoga što se nakon više od jednog stoljeća dogodilo u Rusiji.
To nije, kao rezultat tadašnje političke tektonike, zaobišlo ni katolicizam. Uostalom, raspad Austro-Ugarske bio je posebno iskušenje za utjecaj Katoličke crkve. Protestantizam je sam po sebi promovirao elemente sekularizacije, pa carska detronizacija u Njemačkoj nije imala onoliki utjecaj koliki su drugdje imali sukladni događaji u vezi s katolicizmom. U toj je liniji nakon kraha Otomanskog carstva i ukinuća sultanata reforma Mustafe Kemala Atatürka u kojoj su do izražaja došli elementi modernizacije i sekularizacije.
Crkva je radi otpora sekularizaciji, u nastupu građanskoga društva, kao svoje opozicije, nastojala održati tradicionalnu moć oslanjanjem na korporativističke ideologije i političke sisteme, naime, na one koji se zauzimaju za to da se svatko legitimira na zadanom mjestu u društvenoj hijerarhiji. Takvo stabiliziranje interesa povlaštene klase motiv je nacionalnog fundamentalizma.
Mnogi ni na lijevoj ni na desnoj ideološkoj (idejnoj) i političkoj poziciji nisu shvatili bitni domašaj sekularizacije. Valja ga istaknuti kao plaidoyer za razmišljanje.
Sekularizacija u biti ne odstranjuje kršćansko učenje i djelovanje crkvene institucije, nego, naprotiv, omogućuje da budu nezavisni (autonomni) u jednakoj blizini svakom čovjeku i narodu (ljudima dobre volje). Riječ je o pravu svakog čovjeka na svoju (bilo koju) religioznost, na vjeroispovijest, na očitovanje univerzalnih vrijednosti kršćanskih i drugih religija. To je jedan od bitnih elemenata u poimanju komunizma.
…
Misli da je kršćanstvo prototip komunizma i da se podudaraju u svojoj srži trebale bi biti okosnica njihova političkog odnosa u međusobnom približavanju i prožimanju. Zbog toga crkvena politika ne bi smjela biti usmjerena protiv komunizma, nego bi u njemu, kao ogledalu, trebala vidjeti samu sebe bilo u dobrim ili, pak, lošim očitovanjima.
Filozof Jean-Yves Calvez je naglasio blizinu iskonskog marksizma (komunizma) i kršćanstva te staljinizma i klerikalizma. Iskonski marksizam i staljinizam su oprečni razmjerno opreci iskonskog kršćanstva i klerikalizma.
Lustracija koju zahtijevaju stanoviti crkveni krugovi politički može biti vrlo opasna kao ideološki placet za obračun sa svojim tobožnjim protivnicima, odnosno ustupak snagama koje naslanjanjem na Crkvu legitimiraju vlastitu neprijepornost, ali, ako je opravdana, jest samo onda da i mnogi klerici shvate kako nije dovoljno posipati se pepelom po glavi samo (ako to čine i tada) na “čistu srijedu”, nego u svako doba, u neprestanom kritičkom preispitivanju.
Ako su svi ljudi “djeca Božja”, onda to nisu samo kršćani, nego i komunisti.
Uostalom, ima li kakve prepreke i zašto je ne bi bilo da se kršćanin legitimira kao komunist i komunist kao kršćanin? Samo je drugo ime za kršćansku sintagmu “djeca Božja” Marxov Gattungswesen, to jest rodna bit, u kojoj se svaki narod, bez sumnje, i svaki čovjek otkriva i potvrđuje po svojoj posebnoj razlici (differentia specifica).
Ako crkvena politika ne bi bila usmjerena na svaki narod, nego samo na određeni, vlastiti, onda bi se moglo dogoditi, kao što se događalo, da se ta zavodljiva tutelacija izvitoperi u nacionalističku homogenizaciju i vojno-političku mobilizaciju svojeg naroda za interese nacionalne birokracije.
Crkve u Hrvata i Srba – katolička i pravoslavna – više bi se trebale orijentirati na kršćanstvo, kao svoj rodni pojam, u kojem se otkrivaju i iskazuju nacionalne i konfesionalne specifičnosti. To bi bio motiv i način nadilaženja onoga u čemu je izvor obostrane destrukcije.
Istinska vjera u Krista nije neprijateljska komunizmu. Ona je motiv njegove inspiracije.
Uzoran je kršćanski angažman netom proglašene svetom humanitarne misionarke u Kolkati Anjezë Gonxhe Bojaxhiu – Majke Terezije.
Stoičke korake u raskrčivanju putova istinskoga kršćanskog poslanja i njegove crkvene institucije poduzima današnji poglavar Rimokatoličke crkve Sveti Otac Frano, nadbiskup iz Buenos Airesa Jorge Mario Bergoglio.
Katolička i svaka druga crkva, u Hrvatskoj, i drugdje, trebala bi intenzivnije nastojati na ekumenizmu koji je naglašen na Drugom vatikanskom koncilu šezdesetih godina i na teologiji oslobođenja, odnosno revolucije, to jest okretanja od potvrđivanja klasnih razlika na potrebu njihova prevladavanja. Crkva bi intenzivnijim nastojanjem na tome bila bliže svojoj biti u primjerenijem odnosu prema svojoj slici i prilici na lijevom idejno-političkom spektru.
Kraj
Vinko Grgurev: Komunizam – I dio
Vinko Grgurev: Komunizam – II dio
Vinko Grgurev: Komunizam – III dio
Autor/ica 👤vinko Grgurev
