Vinko Grgurev: Legalno i legitimno

Vinko Grgurev
Autor 15.8.2018. u 09:12

Izdvajamo

  • Isključiva borba za samoga sebe izokreće se u (nacionalni) egocentrizam koji vodi dotle da se drugoga gleda kao svoje sredstvo i svoj objekt. Zato se principijelnost antifašizma, pri čemu je riječ o njegovoj internacionalnosti, ogleda u tome da je odnos prema daljnjemu refleksija odnosa prema sebi i bližnjima. Da se zaglibljivanjem u postojeće nepovoljnosti ne bi ostalo, u najboljem slučaju, samo pri elementima povijesne perspektive, nego da bi se iskazivanjem moralnosti i intelektualnosti svakoga čovjeka, u nadilaženju historijskih prepreka, primaknulo povijesnoj zbilji, zadatak je svakoga pojedinca, bilo gdje, jamačno, i u Hrvatskoj.

Povezani članci

Vinko Grgurev: Legalno i legitimno

Foto: pinterest

Dokrajčivanje nacifašističkog holokaustičnog imperijalizma i reafirmiranje ljudskih i nacionalnih prava koja su potvrđena u međunarodnim deklaracijama, rezultat je pobjede Saveznika među kojima je – zahvaljujući Narodnooslobodilačkom pokretu – bila i Hrvatska. ZAVNOH je promoviranjem hrvatske državne legitimnosti i legalnosti omogućio državno institucionaliziranje Hrvatske, u ono vrijeme, u sklopu jugoslavenske državne zajednice (koja je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a iz monarhije transformirana u mogućnost republike).

Historijskim epizodama, osobito nacionalnima, najprihvatljivije je pristupiti – u svrhu nadilaženja njihove tragičnosti – prema zahtjevima racionalne akribije. Postojanje Nezavisne Države Hrvatske, odnosno sveukupna situacija Hrvata i drugih naroda u Hrvatskoj, u Drugom svjetskom ratu, jedna je od tih epizoda.

Je li Nezavisna Država Hrvatska (NDH) bila odnosno mogla biti legalna i legitimna?

Ima li osnove to što hrvatska krajnja desnica optužuje čelnike Narodnooslobodilačkog pokreta da su destruiranjem njezine opstojnosti bili upravljeni protiv (ideje) hrvatske države?

Što je legalnost? Što je legitimnost?

Legalnost i legitimnost kategorije su svake (suverene) države.

Legalnost se temelji u odnosu prema drugome.

Legitimnost se temelji u odnosu prema sebi.

Legalnost je juridička, pa, stoga, i politička kategorija.

Legitimnost je etička kategorija.

Odnos legitimnog i legalnog govori o međusobnoj uvjetovanosti etičkog i juridičkog.

Legitimnost (sfera etičkog) je ono na čemu je moguća legalnost (sfera političkog).

Legalnost iznosi odnosno treba iznijeti na vidjelo legitimaciju pojedinca i naroda.

Pod legalnošću podrazumijeva se ozakonjenje opstojnosti države u komuniciranju s komplementarnim državnim subjektima.

Pod legitimnošću podrazumijeva se zakonitost onoga ozakonjenog, naime, kad je riječ o državi, Hrvatskoj, ili bilo kojoj drugoj, onda nije riječ o njoj kao “metafizičkoj” kategoriji, nego o načelima njezina funkcioniranja, o njezinoj supstanciji i svrsi.

Pravaška ideja o povijesnom pravu naroda (hrvatskog) na državu legitimna je u odgovoru na pitanje kakva bi država trebala biti, pa nije riječ samo o “državi kao državi”.

Spinozina misao da je jamčenje slobode i sigurnosti svakoga građanina legitimacija moderne građanske države impregnira europski duh modernoga vremena.

Riječ je o pregnantnoj tezi modernih građanskih deklaracija – američkoj i francuskoj – da su osobna i politička prava svakoga čovjeka temelj moderne politike.

Dostojan opstanak svakoga pojedinca bitan je zahtjev osobnih prava.

Sudjelovanje u funkcioniranju zajednice razmjerno individualnim mogućnostima i sposobnostima bitan je zahtjev političkih prava.

Time se dekonstruira nacionalističko poimanje naroda, njegova homogenost, da se potvrdi ono što jest, u čemu se, zapravo, zamagljuju i opravdavaju sve njegove prijepornosti.

Time se također razgrađuje i instrumentalna uloga države kojom vladajuća klasa nastoji očuvati status quo odnosno vlastite privilegije.

Sve u svemu, kada je riječ o državi, nije realno sagledavati je u jednoj dimenziji, nego u svim vidovima, osobito u tome polazi li se načelno od svačijih bitnih ljudskih zahtjeva, u narodu, ili samo od interesa povlaštenog sloja.

Konstituiranje nacije ogleda se u svijesti naroda o samom sebi kao povijesnom subjektu. Zato se razrješavanje problema nacionalnog očituje u mogućnosti korelacije svijesti i savjesti svakoga građanina (moralni zahtjev) i njegove svijesti o specifičnim povijesnim vrijednostima narodâ kao motiva i temelja državnoga organiziranja.

Konferencija savezničkih vođa u Teheranu i Drugo zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu ključni su događaji u otkrivanju i promicanju hrvatske državne legalnosti i legitimnosti.

Vremenski se podudaraju: zbili su se zadnjih dana mjeseca studenoga 1943. godine.

Nedugo prije toga, nakon invazije zapadnih saveznika na jug Italije, svrgnut je Benito Mussolini. Malo kasnije je kapitulirala fašistička vlast. Italija je izišla iz rata unatoč Socijalnoj Republici (Republici Salo), na sjeveru, pod dominacijom nacista (do totalne kapitulacije).

To je bilo vrijeme savezničkih uspjeha na afričkom bojištu i na zapadnoj fronti. Imalo se u vidu iskrcavanje američkih vojnika na zapadnoeuropsku obalu.

To je također bilo vrijeme početka protunapada sovjetske vojske na istočnoj fronti, nakon pobjede u bitkama kod Kurska kojima je prepriječen put nacistima do blizine Moskve i bitkama kod Staljingrada kojima su nacisti izgubili poziciju na jugu euroazijskog područja (da se, između ostalog, domognu naftonosnog Kavkaza).

U tom je sklopu moguće razumjeti doseg partizanskih bitaka na Neretvi i Sutjesci: pospješivanje kapitulacije talijanskih fašista i njihovih kolaboracionista na balkanskom području činjenicom što nije uništen Narodnooslobodilački pokret koji je i nadalje ostao brana povezivanju nacističke vojske od europskog jugoistoka do azijskog jugozapada.

Sve ono što je bilo u Jugoslaviji svjedoči da je to bila refleksija i akcija europskog (svjetskog) antifašističkog pokreta. Zato odnos između skupa u Teheranu i skupa u Jajcu jest, u biti, odnos između globalnog i lokalnog (općeg i posebnog).

Čelnici Antihitlerovske koalicije Winston Spencer Churchill, Josif Visaronovič Džugašvili Staljin i Franklin Delano Roosevelt odlučili su na Konferenciji u Teheranu:

Svi ugovori nastali pod patronatom nacifašističkih sila se poništavaju.

Determinanta tadašnje europske povijesno-političke situacije jest u činjenici:

Saveznici su na Teheranskoj konferenciji ukinuli Njemačkoj pravo na legalnost koja se temeljila na nacističkoj ideologiji i politici.

Gdje je bilo (trebalo biti) mjesto hrvatskog naroda u koncentričnim krugovima: hrvatsko – jugoslavensko – europsko – svjetsko?

Ono što se tiče nacističke Njemačke, tiče se također i njezinih saveznika (jer ono što je univerzalno odnosi se na svaki dio cjeline).

Ako je ikako bila legalna, bila je Nezavisna Država Hrvatska Ante Pavelića legalna samo među silama Trojnoga pakta (i bliskih njemu) koje su potvrdile njezinu opstojnost.

Nezavisna Država Hrvatska među Saveznicima nije bila legalna. 

Razlog je njezin nastanak u kontekstu nacifašističkog “novog poretka” protiv kojeg su – u ratu – bili Saveznici. Mjesto NDH otkriva silogizam:

Saveznici su stavili izvan političko-pravne snage sve ono što je nastalo pod egidom nacifašističkih sila, to jest sila Osovine. NDH je nastala i funkcionirala u tome sklopu. Dakle, Nezavisna Država Hrvatska nije ni mogla biti legalna u sklopu savezničke jurisdikcije.

Na Konferenciji u Teheranu temeljna je riječ bila o nužnom slamanju nacističke Njemačke (i NDH u njezinu političkom sklopu).

Kraljevini Jugoslaviji, odnosno njezinoj izbjegličkoj vlasti u Londonu, i nadalje je bila priznata državna legitimacija bez obzira na Srbiju kakvu je vodio nacistički podložnik Milan Nedić na kojeg se također, u biti, odnose odluke donijete u Teheranu.

Bez obzira na to što se logično moglo očekivati da bi Saveznici detaširali Nedića, ipak – Kraljevina Jugoslavija ostaje državni subjekt.

Plauzibilni argument je taj što je AVNOJ morao pregovarati s Vladom Kraljevine Jugoslavije o modalitetima nove jugoslavenske države i s njome sklopiti svojevrsnu koaliciju?

Bi li i kako bi Hrvati i Hrvatska mogli imati bilo kakvo mjesto u međunarodno zajamčenoj restauraciji Jugoslavije s obzirom na ulogu i sudbinu NDH da nije bilo onih – Hrvata – koji su pokrenuli ustanak protiv nacifašističkog zavojevača?

Budući da su Saveznici u Teheranu poništili validnost Nezavisne Države Hrvatske, pokušaj puča određenih ministara protiv Pavelićeve vlasti i nastojanja njezinih emisara da se NDH preorijentira na stranu Saveznika bili su bez političkog temelja.

Ako su Saveznici, uz to što je Kraljevini Jugoslaviji i nadalje bila priznata državno-politička legitimacija, priznali AVNOJ, onda po kojoj bi logici prihvatili prijelaz u svoj krug pučističku NDH kojoj su – zbog bitnog oslanjanja na politiku nacifašističkih sila – potkraj 1943. godine u Teheranu otkazali mogućnost političke legalnosti?

Legalnost i legitimnost Nezavisne Države Hrvatske bila je upitna i u kontekstu politike njezinih nacifašističkih zaštitnika.

Po čemu bi i kako bi Hrvatima mogla biti zajamčena nacionalna prava i pravo na državu budući da je nacistička Njemačka u putanji Münchenskog sporazuma okupacijom poništila Češkoj pravo na državnost i državu (legitimnost i legalnost). Više nije bilo Čehoslovačke, jer je Slovačka uspostavljena kao kvislinška država, a Češka je svedena, u sklopu Trećeg Rajha, na Češko-moravski protektorat, u kojem su Česi bili lišeni nacionalnih i državnih prava. Nije ni Slovencima priznato pravo na državnost i državu osim na kolaboracionističku pripomoć.

Načelnost i sukladnost su političke kategorije i kategorije međunarodnoga prava.

Nezavisna Država Hrvatska je dospjela u legalističku proturječnost jer je unatoč nominalnoj proklamaciji imanentno ukinula pravo i na svoju državnost i državu podržavanjem kao svojeg “zaštitnika” onoga koji je to pravo uskratio Hrvatskoj sličnoj Češkoj, Sloveniji,…

Ako je Češkoj, Sloveniji,… oduzeto ono što je Hrvatima, odnosno Hrvatskoj, dano – legalizacija države, po kojoj logici im jamči državnost i državu (legitimnost i legalnost) onaj koji je to poništio Česima, Slovencima,… odnosno Češkoj, Sloveniji,…?

Na vlasti u NDH bila je nacionalna kompradorska birokracija u službi onih koji su joj “jamčili” vazalni status, dakle, ako je bilo riječi o ikakvoj legalnosti, dapače, nezavisnosti, onda je to doista bio prikaz njezine formalnosti (privida).

Kakve logike ima u tome što je Hrvate povlastio pretendent na Češku, Sloveniju,…? Osporavanjem Češkoj i Sloveniji pravo na državnu legitimnost i legalnost, nacisti su ga načelno time osporili i Hrvatskoj. Ali, kako osporavanje praktično nije izvršeno, naprotiv, nego joj je priznata državnost u stanovitom smislu, onda pritom nije riječ o Hrvatskoj kao političkom subjektu, nego državnom provizoriju, u funkciji ekspanzije nacifašističkog imperijalizma na europski jugoistok.

Ako bi NDH bila legalna država, makar onako kako danas zamišljaju neki pojedinci s krajnje desnice, naime, da je trebalo promijeniti režim, ali sačuvati državu, ne bi li onda bio legalan Rimski ugovor između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije kojoj je Pavelićeva vlast u svibnju 1941. godine prepustila znatan dio Dalmacije i drugih hrvatskih područja? Nije li Rimski ugovor osebujna ratifikacija Londonskoga i Rapallskoga ugovora?

Iz toga što je NDH pripisala u svoj opseg Istru i druga područja koja su bila pod ingerencijom fašističke Italije neposredno nakon njezina pada, proizlazi groteskni sud, naime, da je, zahvaljujući partizanskoj antifašističkoj borbi, opovrgnula ono što je sama potpisala. Pazinskim odlukama je Narodnooslobodilački pokret potvrdio svoju povijesnu ulogu u priključenju (hrvatskih) otuđenih područja.

Omalovažavanja da NOP nije bio značajan u potvrdi hrvatstva Istre, nego da su bitnu ulogu odigrali istarski svećenici i politička svemoć savezničkih zemalja, pretenciozna je konstrukcija. Nije li očito da su u domoljubnom nastojanju bili kompatibilni istarsko svećenstvo i NOP? Nije li dolazak partizanske vojske u Trst prije Saveznika bio strateški cilj kako bi se zadobila čvršća pozicija u pregovorima o državnom razgraničenju?

Nezavisna Država Hrvatska je podčinjavanjem državi koja je promovirala holokaust dovela u pitanje hrvatsku nacionalnu legitimnost.

Kako se legitimnost temelji na moralu, onda kakvu moralnost može imati pozivanje na narodnu povijest “od stoljeća sedmog” u zasnivanju vlastite države pod tutelacijom onoga koji je Židovima, Romima,… oduzeo pravo, štoviše, na puki fizički opstanak?

Nacifašistička politika je i u srpskoj vojnopolitičkoj birokraciji, u četničkom pokretu, našla svoje uporište. S obzirom na svoje specifičnosti, četništvo je bilo, naročito u odnosu prema vlastitim zaštitnicima, u čijoj su funkciji bili, podudarno ustaštvu.

Politički pečat ustaškog i četničkog pokreta bio je nacionalni fundamentalizam u čijem je temelju ideologija vlasničkog i na vlasti etabliranja malograđanske klase.

Promocija nacionalnoga kao političkog principa medvjeđa je usluga vlastitom narodu.

Da bi svi u društvu, bez obzira na svoj položaj, bili u funkciji opstanka postojećih klasnih odnosa i proširivanja vlastite ekonomsko-političke dominacije obično se producira animozitet prema drugim nacijama koje se optužuju za sve svoje nedaće.

Protuhrvatstvo, među Srbima, inducira, među Hrvatima, protusrpstvo.

Promocija protusrpstva, svakako, i protuhrvatstva, osobito pravnim propisima, zatvara logičkom greškom idem per idem začarani krug tobožnjeg razrješavanja problema.

Antisemitizam kao tragična činjenica u hrvatskoj historiji rezultat su proširivanja kruga onih prema kojima se iskazuje odbojnost koja se nerijetko čini zbog udvornosti prema svojim patronima. Logičan posljedak protusrpstva, antisemitizma,… jest i antikroatizam, jer, odnos spram drugoga reflektira se u odnosu prema samome sebi. U ime najvišega dobra, vlastiti narod je pritom dvostruko ugrožen – od onih izvan sebe i, stoga, od onih u samome sebi: u izazivanju napada protiv sebe i slanjem svojih ljudi u osvajačku pogibelj. Za koga? Za što?

Pravo na obranu samoga sebe opravdano je u imanentnom nastojanju da se politički problemi razrješavaju u dopiranju do onog općeg, to jest do onog u čemu se djelotvorno može savladavati mogućnost svake diluvijalnosti. Čemu komunikacija na osnovi zloga, na štetu svih, ako je svjesnom – racionalnom – intervencijom moguća na osnovi sveopće dobrobiti?

Konstruktivno razrješavanje konflikata u produktivnoj sintezi nacionalnih vrijednosti radi otkrivanja i potvrde nacionalnih specifičnosti u međusobnom odsjaju bitan je uvjet povijesne promocije.

Zbog nacionalne isključivosti koja je dovela do koherencije pomasovljenja vlastita naroda, težnje za eksterminacijom “nepoćudnih” naroda i ljudi drugih opredjeljenja koji se protive takvoj političkoj orijentaciji te pokornosti svojim patronima može se zaključiti da su – ustaški i četnički pokret bili historijski retrogradni.

Narodnooslobodilački pokret, naprotiv, promaknuo je elemente povijesne perspektive.

On nije bio povijesna perspektiva sam po sebi, jer bi to dovelo do “metafizike”, do toga da je neprijeporno sve što je bilo u njegovu kontekstu.

Međutim, kako NOP nije bio niti je mogao biti neprijeporan, naglašavanjem da je promaknuo elemente povijesne perspektive omogućuje se kritika radi razlučivanja onoga što je bit NOP-a, a što je bitan otklon od njega.

Narodnooslobodilački pokret je osnivanjem antifašističkih vijeća počeo uspostavljati oblike vlasti po nacionalnom (u perspektivi republičkom/državnom) kriteriju.

Logičan posljedak osnivanja antifašističkih vijeća pojedinih naroda (Hrvatske u Otočcu) jest njihov savez. Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ-a) bilo je u Bihaću 1942. godine; drugo, u Jajcu 29. i 30. studenoga 1943. godine.

Zaključci AVNOJ-a i nacionalnih antifašističkih vijeća elementi su povijesne perspektive koje je promovirao Narodnooslobodilački pokret.

Da je obnova jugoslavenske države pod krunom dinastije Karađorđevića na budućoj europskoj političkoj karti Saveznicima bila egzistentna činjenica dokazuje njihov zahtjev da se povedu pregovori i sklopi sporazum između izbjegličke vlade i AVNOJ-a koje su vodili i potpisali Ivan Šubašić i Josip Broz Tito.

Bi li, sudeći prema objektivnoj povijesno-političkoj situaciji, bez NOP-a i ZAVNOH-a uopće moglo biti Hrvatske budući da je njezinu državnost dezavuirala politika NDH podvrgavanjem nacističkoj Njemačkoj?

Sudjelovanje Hrvata u Narodnooslobodilačkom pokretu i uspostavljanje ZAVNOH-a svjedočenje je kako su se Hrvati potvrdili kao konstitutivni činitelji u europskom, odnosno svjetskom antifašizmu postavivši time osnovu državnosti nove Hrvatske nasuprot NDH koja je nestala propašću nacizma.

Denunciranje hrvatskih partizana da se nisu borili za Hrvatsku, nego za Jugoslaviju, nije logično, jer je borba mogla biti antifašistička, svakako, i za Hrvatsku, ako je, odnosno kako je, bila i za druge narode, ne samo u najužem, nego i europskom i svjetskom krugu.

Nasuprot diskreditiranju hrvatske legalnosti i legitimnosti pronacističkom politikom NDH i možebitnošću da Hrvatska izgubi povijesno-politički temelj, zahvaljujući sudjelovanju većine Hrvata u Narodnooslobodilačkom (antifašističkom) pokretu te zauzimanju čelnih ljudi AVNOJ-a Tita i Ivana Ribara, konstituirana je i legalizirana, u sklopu Jugoslavije, kao republika/država – Hrvatska.

Sve u svemu, po čemu se mogla afirmirati ideja hrvatske državnosti koju je Nezavisna Država Hrvatska diskreditirala oslanjanjem na nacifašističke sile, to jest sile koje su Hrvatskoj sličnoj i bliskoj Češkoj, kao i Sloveniji, oduzele pravo na državnost i državu?

Kako je NDH mogla polagati pravo na legitimnost budući da je bila u savezništvu sa silom koja je pojedinim narodima kratila pravo na puki fizički opstanak?

Kako je NDH mogla polagati pravo na legalnost ako je, kao funkcija svojih patrona, imanentno priznala uskratu prava na legalnost ne samo sebi etnički sličnih i bliskih zemalja?

Kako je NDH lišenjem same sebe legitimnosti i legalnosti dovela u pitanje ideju hrvatske državnosti, bi li uopće moglo biti Hrvatske u bilo kojem obliku prilikom neupitne restauracije međunarodno priznate Kraljevine Jugoslavije?

Ne bi li gubitak legitimnosti i legalnosti koje su Saveznici odlukom u Teheranu imanentno oduzeli Nezavisnoj Državi Hrvatskoj suđenjem pars pro toto bila hipoteka i anatema koje se hrvatski narod gotovo ni po kojoj osnovi ne bi mogao osloboditi?

Saveznici nisu bili anđeoski čisti ni prije rata ni kad su izišli iz njega. Bile su to kolonijalističke sile koje su grčevito stezale svoje dominione, poticanjem i vođenjem lokalnih ratova, štoviše, saveznička je bila i zemlja čija je vrhuška iznevjeravala socijalistička načela i ona zemlja koja je izišla iz poslovičnog izolacionizma da bi njezin vojnoindustrijski kompleks, u ime demokracije, u globalnim razmjerima rasprostirao svoju ekonomsku i političku svemoć. Zbog toga bi pozitivnost svjetskog antifašističkog pokreta trebala svakome biti motiv permanentnog kritičkog preispitivanja vlastite političke upravljenosti jer

– dokrajčivanje nacifašističkog holokaustičnog imperijalizma i reafirmiranje ljudskih i nacionalnih prava koja su potvrđena u međunarodnim deklaracijama, rezultat je pobjede Saveznika među kojima je – zahvaljujući Narodnooslobodilačkom pokretu – bila i Hrvatska. ZAVNOH je promoviranjem hrvatske državne legitimnosti i legalnosti omogućio državno institucionaliziranje Hrvatske, u ono vrijeme, u sklopu jugoslavenske državne zajednice (koja je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a iz monarhije transformirana u mogućnost republike).

Isključiva borba za samoga sebe izokreće se u (nacionalni) egocentrizam koji vodi dotle da se drugoga gleda kao svoje sredstvo i svoj objekt. Zato se principijelnost antifašizma, pri čemu je riječ o njegovoj internacionalnosti, ogleda u tome da je odnos prema daljnjemu refleksija odnosa prema sebi i bližnjima.

Da se zaglibljivanjem u postojeće nepovoljnosti ne bi ostalo, u najboljem slučaju, samo pri elementima povijesne perspektive, nego da bi se iskazivanjem moralnosti i intelektualnosti svakoga čovjeka, u nadilaženju historijskih prepreka, primaknulo povijesnoj zbilji, zadatak je svakoga pojedinca, bilo gdje, jamačno, i u Hrvatskoj.

Vinko Grgurev
Autor 15.8.2018. u 09:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija