Vjekoslav Perica: EMIGRACIJA IZ DRUGE GALAKSIJE

Vjekoslav Perica
Autor 18.8.2020. u 12:13

Izdvajamo

  • Osamdesetih godina prošlog stoljeća, država se raspadala ali je njezin akumulirani ljudski kapital tražio šansu. Neki su potpisali ugovor s đavolom, naime, i mnogi antijugoslaveni, najveći etnički nacionalisti koji su rušili Jugoslaviju, stekli su u njoj besplatno obrazovanje. Mnogo ih je otišlo daleko do razuzdanih balkanskih gomila. Trideset godina kasnije, taj je ljudski kapital generirao tisuće u vodećim zemljama svijeta afirmiranih i cijenjenih znanstvenika, stručnjaka, intelektualaca, umjetnika povezanih s institucijama svjetskog ugleda i prestiža. Nije se dakle uopće ispunilo jedno od najzavodljivijih predizbornih obećanja etničkih nacionalista: da će svi iseljenici hrliti u nove etničke države, da će dijaspore praktički nestati jer nema više nenarodnih multietničkih država da se iz njih bježi. Dogodilo se suprotno, malo je tko bio impresioniran tim novim narodnim i vjerskim državama na čelu s popovima i lopovima. Otišli su milijuni ljudi, skoro svi najbolji su vani, a najviše loših i prosječnih može se naći na domaćem terenu, baš u tim državama u strukturama vlasti, državnih religijskih monopola i među nacionalističkom inteligencijom. Neki se kite bezvrijednim doktoratima iz kućne radinosti bez završenog postdiplomskog studija i međunarodne verifikacije ali im se doktorske titule obavezno uklešu na spomenike i koriste u patriotskim diskursima.

Povezani članci

Vjekoslav Perica: EMIGRACIJA IZ DRUGE GALAKSIJE

Foto: balkan history

Ova je sofisticirana postjugoslavenska dijaspora važnija kao historijska činjenica nego da joj se važnost mjeri po onom što ona misli o sebi i svijetu, ma kako to suptilno bilo. Uostalom, neprikladno je ovaj fenomen nazivati dijasporom – radi se o ljudskom kapitalu. Možda je ovaj produkt socijalističke modernizacije najvrijednije njeno postignuće  iako ga zanemaruju neke utjecajne studije koje su povodom stote godišnjice pokušavale historizirati i rekapitulirati Jugoslaviju. „Ljudi su naše najveće bogatstvo“, opet će onaj bravar. 

Sve ono najbolje s takozvanog zapadnog Balkana, danas je ili u prošlosti ili u inozemstvu. Iz ovog drugog je segmenta na ovim prostorima još uvijek slabo poznati fenomen postjugoslavenske akademske dijaspore. Nastao je devedesetih i poslije u nekoliko emigrantskih valova, predstavio se regionalnoj akademskoj javnosti prvi put 2003. u jednom regionalnom književnom časopisu. Sedamnaest godina kasnije nastupio je globalno i virtualno. Ovdje ćemo ga predstaviti pod kodnim imenom „jugoanaliza“ ili u originalu – yugosplaining.

Da se od devedesetih dogodio egzodus, da su milijuni napustili nove države ponikle na ruševinama SFRJ, da je demografska katastrofa budućnost, to se zna. Manje je poznato da je ono najvrjednije s ovih prostora, a to je ljudski kapital s impresivnim talentom, znanjem i vrijednostima modernog sekularnog multietničkog društva, uglavnom produkt bivše države i kontinuiteta njenih modernizacijskih pothvata. To se prije svega odnosi na ljudski kapital proizišao iz socijalističke modernizacije u titoizmu kad su nastali i sustavi i programi društvenog razvoja ili „škole“ koje još i danas daju vrhunske svjetski priznate produkte.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, država se raspadala ali je njezin akumulirani ljudski kapital tražio šansu. Neki su potpisali ugovor s đavolom, naime, i mnogi antijugoslaveni, najveći etnički nacionalisti koji su rušili Jugoslaviju, stekli su u njoj besplatno obrazovanje. Mnogo ih je otišlo daleko do razuzdanih balkanskih gomila. Trideset godina kasnije, taj je ljudski kapital generirao tisuće u vodećim zemljama svijeta afirmiranih i cijenjenih znanstvenika, stručnjaka, intelektualaca, umjetnika povezanih s institucijama svjetskog ugleda i prestiža. Nije se dakle uopće ispunilo jedno od najzavodljivijih predizbornih obećanja etničkih nacionalista: da će svi iseljenici hrliti u nove etničke države, da će dijaspore praktički nestati jer nema više nenarodnih multietničkih država da se iz njih bježi. Dogodilo se suprotno, malo je tko bio impresioniran tim novim narodnim i vjerskim državama na čelu s popovima i lopovima. Otišli su milijuni ljudi, skoro svi najbolji su vani, a najviše loših i prosječnih može se naći na domaćem terenu, baš u tim državama u strukturama vlasti, državnih religijskih monopola i među nacionalističkom inteligencijom. Neki se kite bezvrijednim doktoratima iz kućne radinosti bez završenog postdiplomskog studija i međunarodne verifikacije ali im se doktorske titule obavezno uklešu na spomenike i koriste u patriotskim diskursima.

Egzodus najboljih je za vladajuće režime još neugodnija istina od one da je prošlost koja se najviše nastoji revidirati i simbolički izbrisati bila u mnogim aspektima bolja od sadašnjosti. Međutim, za razliku od ranijih dijaspora, posebno hladnoratovske političke emigracije koja se povremeno služila terorizmom a etnokonfesionalna mržnja joj bila glavno pogonsko gorivo, kod takozvane postjugoslavenske akademske dijaspore, sačuvane su vrednote multietničke zajednice i društva utemeljenog na solidarnosti i ravnopravnosti. Ovi se sofisticirani emigranti međutim rijetko odlučuju za akciju prema nekadašnjoj domovini odnosno onom što je na njenom prostoru nastalo. Kad se to dogodi, radi se o filozofskim reinterpretacijama bez ambicija da se pokreću nove (kontra)revolucije i ruše neke države da bi na tim ruševnima uz ogromne troškove i žrtve nastala neke još gore. Stoga kontraobavještajne službe s ovih prostora mogu slobodno ignorirati ove benigne pametnjakoviće. Njima ne pada na pamet obnoviti Jugoslaviju. Ovi pametni i knjiški ljudi, da ih nazovem Štulićevim pomalo antiintelektualnim terminom, nisu nikom na vlasti prijetnja, napose u današnjem trenutku dominacije populizma. Kao i u Đonijevoj pjesmi, ljudi koji pokušavaju „kužiti svijet“, često su svima i svakome stranci (kao što to i Morrison reče), usamljeni marginalci…“ Ova akademska elita osposobljena teoretski za dizajniranje nacije da traje tisuću godina, neće pokušavati redizajnirati balkanske etnokonfesinalne tvorevine. Sve i da hoće ne mogu. Nove su nacije uglavnom dovršene, cementirane i u savezu s religijama pretvorene u mitske nebeske tvorevine imune na zemaljske historijske testove i padove. Popraviti ih radikalno moglo bi se samo ukidanjem, čak i nova imena bi im trebala a ne samo ritualna pomirenja zavađenih nekoć bratskih naroda. 

Balkanski Dekameron

Kao oni Boccaciovi pripovjedači u samoizolaciji za vrijeme epidemije kuge u Firenci, sastao se vjekovima poslije, ljeta 2020. za vrijeme pandemije koronavirusa, jedan intelektualni kružok da ispriča nove priče o balkanskoj tragediji u globalnom kontekstu. Ova grupa većinom cura i nešto momaka porijeklom iz bivše Jugoslavije na stalnom radu u SAD i Kanadi, iskoristila je zamrzavanje života na univerzitetskim kampusima i rad kod kuće, da promisli novu globalnu situaciju, da vidi koliko su krize koje su proživjeli i ova sadašnja slične. Rezultat je jedan balkanski Dekameron, kolekcija eseja stopljena u „jugoanalizu“ današnjeg svijeta, da tako prevedem Yugosplaining, termin koji je skovao Srđan Vučetić, profesor međunarodne politike u glavnom gradu Kanade. „Ironičnost naziva simpozija,“ ističe jedan domaći prikaz, „koji obuhvata engleski pojam “splaining” negativne konotacije, neformalnu skraćenicu riječi explaining” (objašnjavanje i objašnjavati), odnosi se na potrebu autora da se suprotstave “westernsplainingu”, kojem su, kako kažu, dugo bili izloženi, odnosno objašnjavanju drugih o tome šta oni jesu, šta je njihov identitet te šta je bila država u kojoj su nekada živjeli. Sada je vrijeme, ironična je poruka simpozija, da se svijet “objasni” iz ugla ljudi iz bivše Jugoslavije, međutim, u ovom slučaju takav proces je konstruktivan i nudi korisne lekcije…“ (Vedrana Maglajlija, ‘Yugosplaining’ – globalna kriza i jugoslovensko iskustvo, 25. juli 2020.

Izraz je u svakom slučaju nes(p)retan čim sadrži prefiks kao „yugo“ što u engleskom jeziku i kulturi upućuje na nešto ružno, propalo i nefunkcionalno poput najgoreg automobila na svijetu ili nesretne multietničke države s dva genocidna etnička rata u šezdeset godina. Nemoguće je pod tim diskreditiranim brandom na svjetskom tržištu ideja prodati filozofsku perspektivu. Nešto će značiti samo „nama“ ili nekima od nas.

Bilo kako bilo, Vučetić je pod tim kodom, zajedno s kolegicama politolozima Aidom Hozić sa Sveučilišta Florida i Jelenom Subotić s Georgia State University, inicirao virtualni simpozij “Yugosplaining the World”. Sudionici su razmatrali teme kao što su rat, raseljavanje i egzil ali i neke druge koje su u međuvremenu postale globalno relevantne. Sofisticirana balkanska emigracija, izdanci ljudskog kapitala socijalističke revolucije jugoslavenskih naroda, naoružani znanjem koje su stekli vani, promišljaju u svijetlu iskustva jugo katastrofe kojoj su svjedočili ili im je utjecala na sudbine, nacionalizam i globalizaciju, balkanski konflikt u komparativnoj perspektivi, pandemijski globalizirajući svijet i raštimanu trumpovsku Ameriku koja nas, koji to iskustvo dijelimo, u mnogočemu podsjeća na Jugoslaviju iz osamdesetih. Hoće li se raspasti kao SFRJ, pitaju se mnogi. Neće, ili neće tako, nisu to komparabilni slučajevi. Naime, svjetski utjecajne su studije o krizi i zalazu Zapada na čelu s trulom Angloamerikom već napisane.

Među ostalima, utjecajni su autori na ove teme Niall Ferguson, Paul Kennedy i Samuel P. Huntington pri čemu se ovaj zadnji na Balkan devedesetih i referirao. Pokopala ga je tada još živog zapadna liberalna inteligencija a mi tadašnji postdiplomci s Balkana na zapadnim sveučilištima imali smo slijediti taj trend (mi inače nismo ništa dobro o Huntingtonu pisali ne iz straha od tih lijevih i liberalnih profesora nego jer su ga tada hvalili etnički nacionalisti kao Franjo Tuđman i Radovan Karadžić). Na kraju se pokazalo da Huntington nije baš promašio ceo fudbal, kako bi se to sportskim žargonom reklo. Nego je zapadna liberalna inteligencija (koja ga je napadala) možda najodgovornija što svijet danas izgleda kao da je poludio, kako bi kazao filozof Slavoj Žižek. Koji je inače svih ovih desetljeća u zapadnim intelektualnim krugovima postao akademski superstar popularizirajući otprilike to iskustvo i perspektivu koje želi afirmirati i ovaj Yugosplaining simpozij. Neki od njegovih perspektiva i teza slični su, uz to zanimljivije prezentirani, s manje akademskog žargona, začinjeni vicevima iz JNA i komunističke ere, koji su već postali dio recentne povijesti zapadne pop kulture.

Prema tome, Yugosplaining u suštini nije baš toliko svježa perspektiva. Upitno je koliko je i slučaj ex-SFRJ uopće danas aktualan i što ima ikog novo naučiti. Već sam pisao da je i za Zapad i za nas na ovim prostorima danas važnija lekcija recimo Ruande, koja je prošla teški etnički genocid devedesetih ali i u svijetlu uspješnog pomirenja i postkonfliktnog oporavaka o kome državice i etnosi zapadnog Balkan mogu samo sanjati i prve značajnije korake poduzimaju tek prošle i ove godine. Osim toga, Ameriku za menadžment njezine sadašnje krize ne zanimaju tuđa iskustva. Balkanski je slučaj osim toga prilično overrated. O katastrofalnim rascjepima, etničkim, rasnim i sektaškim sukobima mogu joj ponuditi lekcije mnogi njezini imigranti jer većina su uvijek u Ameriku dolazili iz nestabilnih zemalja (npr. Sjeverni Irci, Pakistanci, Indijci, Vijetnamci, Palestinci, Somalijci, Libanci, Kurdi, Iračani, itd). Uz to joj imunitet čuva imperijalna svijest i identitetski formativni mit zvani American exceptionalism. Zato se na primjer u svakodnevnom životu mojim paralelama između današnje američke krize i nekadašnje jugoslavenske, moja djeca kao mladi visokoobrazovani Amerikanci smiju. A naši emigranti intelektualci klase optimist iz simpozija Yugosplaining misle da svijet i Ameriku mogu nešto iz jugo-iskustva poučiti. Da su bar uključili Žižeka s njegovim vicevima iz JNA i ponekad brutalnim kritikama zapadnih liberala, možda bi ih netko od tih američkih intelektualnih elita uzeo zaozbiljno.

Ipak, exjugoperspektive i iskustva pomažu misliti globalno i komparativno. Korisno je to za vježbanje vijuga i osvježenje znanstvenih analitičkih modela i diskursa. Čitati materijal onlajn simpozija Yugosplaining the World, zanimljivo je iako u nekim prilozima preopterećeno akademskim žargonom. Donosi nam ih julsko izdanje internetskog portala The Disorder of Things. Priloge je dalo dvadesetak autora, među kojima su profesori svjetske reputacije na prestižnim sveučilištima. Spomenuti ću autore i njihove teme pod naslovima koje ostavljam u originalu. Eseji Aide Hozić (Florida), “Looking outside in and inside out: the kill-joy speaks”, Mitje Velikonje (Yale) “The Balkans: Tragic Avant-Garde of Europe”, i Aleksandra Hemona (Princeton) “Speaking Trumpese”, nalaze iskustvo balkanskog konflikta relevantnim za razumijevanje procesa na Zapadu tridesetak godina poslije, makar se zapadni intelektualci još uvijek bolje osjećali zamišljajući da je Balkan daleka periferija i s njihovim društvima neusporedivi case study. Mila Dragojević (Sewanee, Tenessee), predstavila je u eseju “Immigration, Identities, and the State of Exception”, komparativni model pripreme i eskalacije nasilja na početku rata u Hrvatskoj 1991-1995 u usporedbi s konfliktima u Ugandi i Gvatemali. Još ambiciozniju komparativno-politološku temu nudi Jelena Subotić (Georgia State), pod naslovom “Moral accountability and implicated subjects from Yugoslavia to Trump”. Slično i Jana Bačević (Durham University), u radu “On (not) knowing the future: prediction, legitimation, and the Yugoslav crisis.“ Antrolog i feminist Saida Hodžić (Cornell University), autor je eseja „On The Armoire/Against Purity“ u kome se bavi s identitetskim i memorijskim temama a njezin će esej biti napose zanimljiv onima koji su govorili i pisali o tragediji Mostara. Slijedi jedna serija eseja o identitetskim, kulturološkim i globalizacijskim temama, iskustvom egzila, izbjeglištva, problema komunikacije i diskursa. Amila Buturović (Religious Studies, York University, Toronto) piše “The Power of Speaking Macaronic”; antropolog Azra Hromadžić (Syracuse University), „Closings and Openings: On (Im)Possibility of Translation“; Danijela Majstorović, nakon studija u Americi predaje lingvistiku i kulturalne studije na Univerzitetu u Banja Luci, piše „On autonomies and anatomies of post-2015 migration to and from post-Yugoslavia,“ a Mirna Šolić (Glasgow), “The Pandemic and Images from the Bygone World”.

Povjesničarsku struku i perspektivu predstavio je Edin Hajdarpašić (Loyola, Chicago) s temom “Antifascism is not a monument”. Nadalje, jedini iz Yugosplaining projekta koje je sudjelovao i u „Post-YU akademskoj dijaspori“ iz 2003. je Siniša Malešević, profesor sociologije na University College Dublin. On je odavno za Balkan otkrio obećanu zemlju Irsku gdje su sada u pečalbi tisuće iseljenih iz država Zapadnog Balkana. Maleševićev prilog nosi naslov „Nationalist conspiracies“. Zatim, ovaj je simpozij predstavio i multimedijski izraz kroz radove grupe mlađih umjetnika iz Kanade uglavnom na temu rata, egzila i tranzicije (Una di Gallo, Žana Kozomora, Saša Rajšić, Bojana Videkanić, Tamara Vukov, Sonja Zlatanova ), njihov zajednički tekstualni prilog nosi naslov “Thinking and doing in-between.“

Seriju eseja zaključuju Srdjan Vučetić i Larisa Kurtović oboje s univerziteta u Otawi, s temom “The geopolitical unmoored: from exemplarity to deprovincialization”. Konačno, u kraćem rezimeu, koordinatori simpozija Vučetić, Subotić i Hozić ističu između ostaloga, da je tema bivše Jugoslavije i dalje otvorena rana ali i lekcija koja može u nekim slučajevima poslužiti za rano otkrivanje sličnih poremećaja koji su doveli do jugoslavenske katastrofe. Ali da „ovaj projekt nije bio preispitivanje povijesti i teme Jugoslavije, niti vježbanje jugonostalgije, niti pokušaj neke mitske multikulturalne, antikolonijalne prošlosti da se uspoređuje s našom nativističkom i ksenofobičnom prisutnošću. Nije bilo namjere rehabilitirati probleme i nedostatke Jugoslavije ili preoblikovati njezinu povijest. Bio je to projekt nastao iz zajedničke spoznaje da smo, pojedinačno i kolektivno, prije toga proživjeli neke turbulencije i da današnjim problemima možemo dati neka korisna iskustva i znanja.“ (Aida Hozić, Jelena Subotić, & Srđan Vučetić, „What Have We Learned“, July, 22, 2020.).

Dijaspora ili ljudski kapital?

Ovaj značajni projekt ima i presedan koji ukazuje na progres i ove iseljeničke skupine i njene intelektualne misije. Ta se prethodnica predstavila kao „Nova generacija: postjugoslavenska akademska dijaspora“, u beogradskom literarnom magazinu Reč, no. 70/16, jun 2003., str. 25-323. Gostujući urednik bio je politolog Dejan Jović, tada na univerzitetu Stirling u Škotskoj. Autori eseja porijeklom su iz bivše SFRJ, dakako u multietničkom reprezentativnom sastavu. Devedesetih su otišli na postdiplomske studije i ostali u inozemstvu pri akademskim i istraživačkim institucijama u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi. To su: Dejan Djokić (Birkbeck College, Lonodon, UK); Siniša Malešević (National University of Ireland, Galway); Denisa Kosanović (London School of Economics and Political Science), Veljko Vujačić (Oberlin College), Vjekoslav Perica (University of Utah); Albert Pretreshi (School of Slavonic and East Europan Studies, London, UK); Gordana Uzelac (London Metropolitan University); Nebojša Vlaisavljević (London School of Economics and Political Science), Nebojša Bjelaković (International Peackeeping Operations, Kanada) i Maja Brkljačić (Central European University).

Ni ovaj projekt nije imao ambicija za bilo kakve revolucije. Bila je to akademska debata, perspektiva i relevantno iskustvo za artikuliranje određenih lekcija, možda u najboljem slučaju ohrabrenje nemalom broju domaćih boraca za ljudska prava, slobodu i normalizaciju koji su ostali „na terenu“ i unatoč svim neugodama egzila, teže im je nego nama elitnim migrantima. U predgovoru, ovako je tada pisao urednik Dejan Jović:

„Raspad socijalističke Jugoslavije, kao i ratovi koji su se dogodili u devedesetima, mnoge su njene stanovnike pomaknuli iz njihovih domova na neku drugu, privremenu ili trajnu adresu. Razlozi, okolnosti i modeli tih migracija bili su vrlo različiti. Neki su otišli pred izravnom fizičkom prijetnjom ili čak direktnim nasiljem. Drugi jer više nisu htjeli ili mogli izdržati svakodnevne napetosti koje su se velikom brzinom proširile s vrha društvene i političke piramide prema njenom dnu. Treći, iako možda nisu bili izravno ugroženi fizičkim ili drugim nasiljem, jednostavno više nisu vidjeli profesionalnu ili osobnu perspektivu u okolnostima u kojima je raspad države poremetio mnoge privatne i društvene odnose – od emocionalnih i prijateljskih, do radno-profesionalnih i susjedskih. Četvrti su iskoristili priliku da u okolnostima rata poboljšaju svoj socijalni status, pa da se iz sela presele u gradove, ili iz zemlje u inozemstvo… Za mnoge od nas…studiranje je u ratnim godinama ponudilo neki novi identitet i smisao. Novi izazov i/ili utjehu. Duboko pesimistični, nemoćni da zaustave nasilje i kaos, mnogi su potražili neki drugi identitet. Akademski je svijet ponudio sklonište, a često i utjehu i nadu. Na drugoj strani, ta je nova generacija mladih Jugoslavena i post Jugoslavena u načelu odbijala da se potpuno „utopi“ u zemlje u koje su došli, dijelom i zbog toga što su odbili takvo „utapanje“ u novo u zemljama iz kojih su otišli. Gotovu u pravilu (bar kad se radi o onima koji su studirali društvene i humanističke znanosti) njihov je interes ostao vezan za Jugoslaviju, njenu povijest, kulturu, politiku, ekonomiju, identitet, njene ljude i prostore…“ (Dejan Jović, „Nova generacija: postjugoslavenska akademska dijaspora“, Reč, no. 70/16, jun 2003., str. 25-26).

Većina sudionika ovih simpozija, kao dosljednih antinacionalista, prihvatila bi pojam dijaspore samo kao tehnički termin. Diskursi o dijasporama i imaginarnim domovinama su nacionalističke konstrukcije i mitologizacije, realnost traži konkretne programe promjena („Ne idite u Jeruzalem, idite u tvornice da bolje razumijete radnike, što će vam Jeruzalem da tamo umrete kao nacija, radije živite za svjetsku revoluciju“, pjevali su nekoć židovski socijalisti rugajući se cionistima). Ipak, toliko je malo objektivnih i stručnih radova o migracijama, iseljeništvu i dijasporama iz jugoistočne Evrope u dugom trajanju od onih s kraja 19. i početka 20. vijeka pa do ovih iz devedesetih i poslije, da bi vrijedilo ostati zabilježen kao nekakva „dijaspora“, barem da se ne preskače kao historijska činjenica u tim analizama koje će doći.

Usporedne analize ovih kategorija i valova iseljeništva sa Zapadnog Balkana otkrile bi nevjerojatne kontraste. Onu najraniju emigraciju u SAD s početka dvadesetog vijeka pa do tamo tridesetih godina simboliziraju u pop kulturi likovi poput strip junaka Joe Magarca, radnika-Supermana iz čeličana Pittsburga. Ili junaka Rupčić-Štulićeve monodrame/songa, „Pit i to je Amerika“ („u buci u larmi, u rudniku, na farmi, Pitove ruke više nisu mlade, šezdeset godina za dolar rade…“). Ali samo još otprilike tih šest desetljeća godina kasnije, krajem 20 i početkom 21 stoljeća, u Ameriku stižu migranti s Balkana koji osvajaju profesorske katedre na elitnim univerzitetima ne samo u prirodnim znanostima nego i natječući se s govornicima engleskog kao materijalnijeg jezika, u društvenim i humanističkim znanostima i kulturološkim studijima. Što se to u međuvremenu dogodilo da ovim nekadašnjim neobrazovanim agrarnim narodima koji su odlazili dirinčiti u čikaške klaonice, rudnike Pennsylvanije i pitsburške čeličane, omogući kvalitetnu odskočnu dasku na svjetski najprestižnijem akademskom tržištu kao što je američko? Odgovor je – urbanizacija, besplatno obrazovanje i zdravstvena zaštita i drugi aspekti modernizacije Jugoslavije iz socijalističke Titove ere. To je ono veliko i značajno što je genijalni bravar sagradio (a ovi poslije njega ne bi mogli ni okrečiti).

Sličan šokirajući kontrast otkriva se komparacijama hladnoratovske političke emigracije s Balkana i ove sofisticirane post-jugoslavenske. Emigrantski ustaški, četnički i klerikalni mitovi i kultovi danas su važne naracije novih patriotizama i nacionalnih identiteta. I Blajburški mit i Stepinčev kult konstruirani su u krugovima hrvatske političke emigracije za Hladnog rata kao i njihovi srpski pandani koje su među ostalima inicirali današnje ikone srpstva poput emigranata Jovana Dučića i Nikolaja Velimirovića čije su mošti prenesene u domovinu da mržnja ne presuši. Nasuprot ovima, imamo tu veselu multietničku i multikulturnu zbratimljenu i jedinstvenu post-jugoslavensku akademsku dijasporu. Njihova bi ljubav i ideje mogli penetrirati balkanske sekte koje se održavaju mržnjom i mitovima. Na sreću najgorih s Balkana, svjetske i historijske okolnosti nisu povoljne za povratak otpisanih. Tu su danas Trump, Putin, Erdogan, i ostali utjecajni svjetski populisti koji garantiraju da ništa pametno i dobro neće utjecati na svijest ljudi. Na kraju, mogli bi usporediti i ovu elegantnu, pametnu i dostojanstvenu dijasporu koja s balkanskim režimima održava trajnu pandemijsku distancu da se njihovim virusima ne zarazi, s etničkim dijasporama koje pomažu vladajućim nacionalistima varati na izborima. Bilo kako bilo, u usporedbi s ranijim valovima iseljeništva iz jugoistočne Evrope ove recentne post-YU akademske dijaspore izgledaju kao emigracija iz druge galaksije.

Ova je sofisticirana postjugoslavenska dijaspora važnija kao historijska činjenica nego da joj se važnost mjeri po onom što ona misli o sebi i svijetu, ma kako to suptilno bilo. Uostalom, neprikladno je ovaj fenomen nazivati dijasporom – radi se o ljudskom kapitalu. Možda je ovaj produkt socijalističke modernizacije najvrijednije njeno postignuće  iako ga zanemaruju neke utjecajne studije koje su povodom stote godišnjice pokušavale historizirati i rekapitulirati Jugoslaviju. „Ljudi su naše najveće bogatstvo“, opet će onaj bravar.

Kad se uzme koliko je u svijetu danas priznat i afirmiran ovaj ljudski kapital, što pokazuju prestižni zapadni univerziteti koji su im dali katedre i titule – a ova grupa samo je dio tisuća „naših“ koji su se u elitnim strukturama znanosti i kulture afirmirali vani – radi se o bogatstvu, resursu i rezultatu jednog eksperimenta razvoja koji ne može biti historiziran kao propali projekt. Ne treba zaboraviti ni sport kao simbol modernizacije koji je danas agresivno etniciziran. Naime, nisu samo Mate Parlov, zlatni košarkaši, vaterpolisti reprezentacije SFRJ i svi oni koji su se borili za medalje pod zastavom te države i slušali njenu panslavensku himnu, nego i oni koji nastupaju danas pod etničkim zastavama poput Novaka Đokovića, Luke Dončića, Luke Modrića i drugih (pa i Šveđanin Zlatan Ibrahimović), ponikli su iz iste škole i sistema razvoja sporta u okviru projekta jugoslavenske socijalističke modernizacije.

Konačno, kad se govori o ljudskom kapitalu i kad se prizna da je onaj stvoren u SFRJ relevantan, nameće se hipotetsko ali odsudno pitanje da li je, pod uvjetom da je taj kapital mogao preuzeti odgovornost i kontrolu državnog razvoja, SFRJ ipak bila održiva? Usporedbe radi, švedski ekonomski povjesničar Lars Goeran Sandberg, u poznatom radu iz 1979. pod naslovom „Slučaj sofisticiranih siromaha“, smatra da je Švedska sredinom 19. vijeka na startu modernizacije bila siromašna zemlja ali bogata ljudskim kapitalom produktom kršćanske Reformacije i važne uloge Švedske u svjetskoj politici i da je taj ljudski kapital mogao i znao razvijati Švedsku i učiniti je bogatom i važnom zemljom (Sandberg, Lars G., 1979. “The Case of the Impoverished Sophisticate: Human Capital and Swedish Economic Growth before World War I,” The Journal of Economic History, Cambridge University Press, vol. 39(1), pages 225-241, March). Ako se nekom čini pretjeranim spekulirati da li je SFRJ mogla postati neka varijanta Švedske, dobro se podsjetiti da se u najvišem državnim i partijskom vodstvu Jugoslavije „švedski put“ razmatrao kao opcija već u godini Staljinove smrti i da je ta debata dala prvog velikog disidenta titoizma Milovana Đilasa. Moguće je stoga barem zamisliti da se švedskim putem pošlo. I da su umjesto idiota i popova na vlasti u današnjim balkanskim državicama kao lideri ili savjetnici svi ovi najsposobniji s prestižnih svjetskih univerziteta. Pa i da Ibrahimović i Modrić, Đoković i Čilić, Dončić, Jokić, Nurkić, Šarić i Vučević, igraju pod istom zastavom u reprezentacijama jedne države na Olimpijadama i svjetskim prvenstvima. Da li bi politički i ekonomski nadmašili Švedsku, teško je nagađati (fali nam Protestanata u ljudskom kapitalu) ali bi sportski mogli čak i Ameriku. Izgleda kao puka fantazija ali ima uporište u povijesti tako da je moguće zamisliti takvu imagined community jer nacija je upravo to, imaginacija (sankcionirana državom ali može živjeti i bez toga). U nekim slučajevima i hipotetska, counterfactual history, može obogatiti znanje, smatra jedan od vodećih svjetskih suvremenih historičara Niall Ferguson. Zamislite onda jednu sofisticiranu, pobjedničku balkansku Švedsku, it’s easy if you try.

Vjekoslav Perica
Autor 18.8.2020. u 12:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija