Dug je popis mogućih događaja: krah tržišta obveznica, klimatska kriza…

Autor 28.8.2012. u 16:05

Dug je popis mogućih događaja: krah tržišta obveznica, klimatska kriza…

Kroz povijest mnogo se velikih političkih i gospodarskih potresa događalo upravo u kolovozu, kada su se svjetski vođe zaputili na odmor uvjereni kako je stanje u svijetu u najboljem redu. Sjetimo se izbijanja Prvog svjetskog rata 1914., nacističko-sovjetskoga pakta iz 1939., lansiranja Sputnika 1957., Berlinskoga zida 1961. te neuspjela udara na vlast u Moskvi 1991. Tu je i Nixonov šok iz 1971. (kada je taj američki predsjednik izvukao dolar iz zlatnoga standarda i nametnuo kontrolu plaća, cijena i trgovanja), potom međunarodna dužnička kriza Meksika iz 1982., kriza Europskoga mehanizma valutnih tečajeva iz 1992., kao i hipotekarna kriza u Sjedinjenim Američkim Državama iz 2007. Mnogi od tih prevrata bili su prethodno nezamislivi događaji. Nitko ih nije očekivao. Takva se zbivanja nazivaju “crni labudovi”, a odnose se na događaje za koje je vjerojatnost minimalna. No, moje je mišljenje da bi se “crni labudovi” trebali odnositi na nešto drugo, na događaje koji se smatraju gotovo nemogućima, a takvima ih drže oni čije je poimanje ograničeno vremenom i geografskim područjem, ali ne i oni koji proučavaju ili uzimaju u obzir druge zemlje i razdoblja.

Grčka nije trebala iznenaditi 

Metafora o crnom labudu potječe iz uvjerenja kako su svi labudovi bijeli, a koje bi bilo koji Englez koji je živio u 19. stoljeću donio na temelju cjeloživotnog proučavanja, kao i principa indukcije Davida Humea. Ornitolozi su, međutim, već tada znali da crni labudovi postoje u Australiji jer su ondje otkriveni još 1697. Dakle, nije ih se trebalo smatrati “nezamislivima”.I prije događaja od 11. rujna 2001. neki su stručnjaci upozoravali na to da bi inozemni teroristi mogli pokušati dići u zrak američke uredske građevine. Ljudi na vlasti ta upozorenja nisu shvaćali ozbiljno. Konačno, takvo što “nikada se prije nije dogodilo”. A mnogi Amerikanci nisu bili upoznati s poviješću terorističkih napada u drugim zemljama i drugim razdobljima. Slično tome, sve do 2006. Amerikanci su svoje gospodarsko ponašanje temeljili uglavnom na pretpostavci da nominalne cijene stambenih nekretnina, čak i ako uspore rast, neće pasti jer se to nikada prije nije dogodilo, barem ne koliko se oni sjećaju. Nisu, međutim, bili svjesni toga da su u drugim zemljama cijene stambenih nekretnina nerijetko znale pasti te da se to dogodilo i u SAD-u prije 40-ih. Podrazumijeva se da bi mnogi zaduženi kućevlasnici i bankari koji su rizično poslovali zasigurno bili donijeli potpuno suprotne odluke da su samo pomislili da postoji čak i najmanja mogućnost pada cijena.Od 2004. do 2006. financijska tržišta obilježavala su tržišne rizike kao vrlo niske. Najočitije se to izražavalo u implicitnim rizicima vezanima uz određivanje cijena opcijama. No, isto je bilo vidljivo i u bilancama špekulativnih dionica te državnih obveznica, kao i mnogim drugim financijskim cijenama. Jedan od razloga zašto se dogodila neviđena pogrešna procjena rizika jest to što su mešetarski modeli zagledali tek nekoliko godina u prošlost, u najboljem slučaju nekoliko desetljeća (u tzv. razdoblje velike umjerenosti), a trebali su uzeti u obzir i puno dalju prošlost, ili još bolje, zaključke temeljiti na opsežnijoj procijeni rizika koji prijete svjetskom gospodarstvu.

Od kolovoza 2007. “crni labudovi” počeli su se ubrzano množiti. “Velike banke ne mogu propasti.” Bez komentara. “Vlade razvijenih zemalja ne mogu bankrotirati.” O tome se sve zna.Osobito dužnički problemi Grčke nisu trebali nikoga iznenaditi, a najmanje Europljane. No, čak i kada je grčka kriza već bila eksplodirala, čelnici u Bruxellesu i Frankfurtu nisu u njoj prepoznali sličnosti s argentinskom krizom iz 2001. i 2002., meksičkom krizom iz 1994. te brojnim drugim krizama iz povijesti, uključujući i neke europskih zemalja. U posljednje vrijeme prevrat o kojemu se najviše raspravlja postao je mogući raspad eurozone. Iako je to donedavna bilo nezamislivo, danas vjerojatnost da će jedna ili više zemalja napustiti eurozonu iznosi više od 50 posto. A grubo buđenje Kine i ostalih gospodarstava u usponu također postaje sve izglednije. Naftna kriza na Bliskom istoku predstavlja klasični događaj koji bismo mogli nazvati “crnim labudom”. No, nas svaka od njih iznenadi, kao što se već dogodilo 1956., 1973., 1979. i 1990. Cijene nafte rastu iz brojnih razloga, kao što smo primijetili i posljednjih godina. No, trenutačno najvjerojatniji krizni scenarij potječe ili iz vojnoga sukoba s Iranom ili iz nestabilnosti u nekoj od arapskih zemalja. A zbog prijetnje manjka na području nabave obično dođe do nagle potražnje s ciljem stvaranja zaliha nafte, pa stoga i do poskupljenja. Financijska prijetnja koja bi nas trebala ponajviše zabrinjavati jest što će trenutačno precijenjena tržišta obveznica nužno krahirati. Teoretski, inflacija (osobito ona koju su prouzrokovale cijene robe, kao 1973. ili 1979.) bi mogla potaknuti kolaps. No, to nije vrlo izgledno. Vjerojatniji okidač takve krize bit će bankrot neke europske zemlje ili politička disfunkcionalnost u SAD-u.

Američke disfunkcionalnosti 

Dokazi krajnje disfunkcionalnosti u američkoj politici odavna su svima vidljivi, a na najniže grane ta je disfunkcionalnost pala tijekom okršaja o maksimalnom iznosu duga iz 2011. (koji je vrhunac dosegnuo također u kolovozu), a koji je stajao Ameriku njezina trostrukog A kreditnog rejtinga koji mu je dodijelila agencija Standard&Poor’s. Teoretski, kako se približavamo “fiskalnoj litici” određenoj za 1. siječnja 2013., strašljivi investitori uskoro će se početi rješavati obveznica. No, ulagači i dalje vjeruju da će političari, svjesni ozbiljnih posljedica prekoračenja, ponovno u posljednjem trenutku pronaći rješenje kojim će se to izbjeći. Možda poznavatelji prilika vjeruju da će jasna pobjeda jedne ili druge strane na izborima u studenome pridonijeti smirivanju situacije. Crni labud u punom smislu te riječi (za koji je vjerojatnost iznimno niska, ali svejedno dovoljno visoka da opravda razmišljanje o takvom scenariju) dogodio bi se kada bi se ponovili sporni predsjednički izbori iz 2000. godine. Naime, otad nije provedena reforma glasovanja kojom bi se zajamčilo da će svi glasovi biti prebrojani ili da sporni ishod neće rješavati politički imenovani dužnosnici. Najstrašniji “crni labud” bio bi teroristički napad oružjima masovnog uništenja. Naime, postoji dugogodišnji jaz između percepcije stručnjaka za terorizam o vjerojatnosti nuklearnog napada i percepcije javnosti o tome. (Priznajem, taj rizik puno je niži od smrti Osame bin Ladena.)Posljednja na popisu “crnih labudova” neviđena je klimatska kriza. Ekolozi katkad podcjenjuju koristi tehnološkoga i gospodarskog napretka kada tvrde da se ograničena količina resursa kad-tad mora iscrpiti. Pogrešno je, međutim, uvjerenje da do velike klimatske katastrofe neće doći samo zato što se tako što još nije dogodilo. Uživajte u odmoru. 

© Project Syndicate, 2012. 

Jeffrey Frankel, profesor je formacije i rasta kapitala na sveučilištu Harvard

poslovni.hr

Autor 28.8.2012. u 16:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija