Opasni ljudi

Nerzuk Ćurak
Autor 12.7.2022. u 08:28

Izdvajamo

  • Kritika, slobodna misao, preispitivanje. To je ustvari život, onako kako ga definira veliki Hauard Zin: "Živjeti sada onako kako mislimo da čovjek treba da živi, uprkos svemu što je loše oko nas, sama je po sebi čudesna pobjeda." Ta pobjeda nužno uključuje i nemirenje sa okamenjenim ideologijama koje se mogu poraziti na izborima masovnim izlaskom birača i odgovornim kažnjavanjem onih koji su srasli s foteljama od silnih godina vladanja
  • Ta pobjeda uključuje i građansku neposlušnost za koju, već pomenuti genijalni američki mislilac Historije, profesor Zin kaže: "Građanska neposlušnost nije nešto van domena demokratije. Demokratija zahtijeva građansku neposlušnost. Bez građanske neposlušnosti demokratija ne postoji." Postoji samo fundamentalizam. I uvjerenje fundamentalista (od Amerike do Bosne) da je njihova slika svijeta božanski zakon. Kakva oholost braćo i sestre! Kakva oholost ljudi prema ljudima! Je li distopija već počela?

Povezani članci

Opasni ljudi

O stanju duha u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, o izabranim i imenovanim političarima koji kažu da su za njih Božji zakoni i Božje pravo iznad svih drugih zakona i prava

Piše: Nerzuk Ćurak

Globalni trijumf konzervativne revolucije nije mimoišao ni Bosnu i Hercegovinu. Eho trampističkog poniženja američkih žena u izvedbi Vrhovnog suda SAD-a, odjekuje našim krajevima kao silna potvrda mnogim desničarskim vedetama u političkoj i kulturnoj sferi da je došao njihov čas premrežavanja Sarajeva i Bosne i Hercegovine „pravim vrijednostima“ koje će nadmoćno trijumfirati u novom dobu budućnosti, u totalitarnoj distopiji čije nam je obrise suvereno ocrtala Margaret Atwood, anticipirajući kroz Sluškinjinu priču Republiku Gilead, teokratsku državu u kojoj je izvršena potpuna dehumanizacija, degradacija i desubjektivizacija žene.

Ova izmišljena država na teritoriju SAD-a, oživljava u vremenu, gruhnula je u naš svijet mizoginom odlukom američkih „svetih krava“, odlukom koja je osokolila razne lokalne patrijarhe, na svim meridijanima i paralelama, da krenu u rat protiv svake drugosti koja neće da prihvati „božanski naum“: patrijarhat je „stvar u svijetu“, čovjek dospijeva u svijet sa imenom muškarčine na usnama te je svaka relativizacija te primarne istine izdaja božanskog naloga da je Eva drugost, kao što su to i svi drugi biološki entiteti, svi ti bolesnici utrpani u neki sklepani pojam LGBTQI, svi ti transrodni entiteti koji nerviraju našu desnicu (nažalost i kukavičku, snishodljivu socijaldemokratsku ljevicu), sve bi to naš right i altright po kratkom postupku, ali znaš, EU, ljudska prava, nediskriminacija, moramo izmusti puno para od Brisela, pa ćemo objekte našeg gađenja lažno tretirati kao vrlinu; Doduše, ogradit ćemo tu “vrlinu” jakim sigurnosnim snagama kako pravo na različitost, pravo na ljudska prava svih božjih bića ne bi prodrlo u našu divnu, neporočnu zajednicu, u kojoj sve melek do meleka pita a gdje sam tu ja, gdje je mojih pet, deset, dvadeset posto…

Ideolozi mraka vjerovatno nisu čuli za peruanskog nobelovca Llosu a kamoli pročitali bilo šta od tog postojanog kritičara svakog totalitarizma, recimo, Don Rigobertove bilježnice, roman u kojemu, parafraziram po sjećanju, sjaji misao: u svijetu je 600 hiljada transvestita, ko je taj ko ima pravo 600000 ljudi proglasiti nakazama? Kom moralu pripadaju milioni nemoralnih? Gulagu, Treblinki, Tijananmenu, Golom otoku, moralu zatvorenih i zatučenih ljudskih duša?

Nažalost, postoje ljudi, očito ih ne manjka ni u našoj Bosni, koji svoju interpretaciju svijeta proglašavaju jedinom istinom, konačnim uvidom, božanskim nalogom, pa ih toliko ponese to opasno uvjerenje da imaju misiju, da tačno znaju šta je to javni moral, a budući da su pomazani svekolikim znanjem, pa tako i znanjem o umjetnosti (jer su “redovne mušterije” npr. Narodnog pozorišta) primjenjuju samoproizvedeno pravo političkog agitpropa da upadaju u prostore umjetničke slobode, prekidaju performanse, pa naravno: Šta misli ta umjetnička gamad, da bez dozvole (a gdje je pečat?) pravi Sodomu i Gomoru od našeg grada, e neće moći, mi, čuvari revolucije, mi pasdarani nećemo dozvoliti kvarenje naše omladine, mi ćemo intervenisati, mi ćemo lukavstvom uma promijeniti meritum debate, mi ćemo od prvaka slovenačkog glumišta – ko mu je kriv – napraviti žrtvenog jarca, nećemo valjda na naše ugledne optuženike za korupciju i lopovluk usmjeriti bijes gomile, moramo potisnutu agresivnost naroda kanalisati prema nevinima, daleko, daleko od SDA; Šta misli taj Forto da – socijalni liberali, pored nas živih čuvara tradicionalne Vatre, vladaju gradom i to u koaliciji s našim odmetnicima, dimom i lugom našeg Plamena, recimo to ovako: ako smo mi Erdogan, oni su Gulen, pa sine, nema mjesta za dvoje u ovoj epskoj borbi za Sarajevo, naš grad mora biti smjerni Rijad a ne balkanski Berlin, kažu da tamo slobodu udišeš kao zrak, pa gdje ćemo to dozvoliti; Mada, taj Narod i Pravda ideološki je puno bliži nama iz sarajevske ulice Mehmeda Spahe br. 14 nego Nikšiću i Forti i kad tad mi ćemo biti Jedno ili Zajedno, u završnom pokušaju trijumfa regresivne revolucije. I nikad nećemo misliti na Berlin.

Ljuti smo na njih, ali pravi su ketmeni, kad tad ta karakterna osobina doći će do izražaja, iako neki njihovi prvaci već sada ne mogu sakriti da su pozvani, predodređeni, da imaju misiju, kao ovaj kantonalni ministar privrede, joj obožavam ga ali đe ću to reći, on je moj, iako ideološki sabrat, politički protivnik.

Ipak, nisam nezadovoljan a ni moji mentori iz sjene, moja prava duboka SDA koja me raspoređuje u bitke gdje treba: od univerze do artistike. Ide to polako ali uspijevamo: SDP je evo tek četvrta, peta stranka u našem šeheru, bliži smo radnicima sa svojim javnim moralisanjem nego SDP koji je čas za poslodavce, čas za rudare, a nama proleteri, bez obzira što smo protiv njih i za vladavinu stotinjak umreženih familija, uredno isporučuju glasove, fala, fala Islamskoj zajednici, baš ne krije da nas pravo gura, kaže reis da bi mogli otkazati poslušnost liberalnoj vlasti a nikada ahmedijama nije palo na um da nama otkažu poslušnost zbog grandiozne korupcije i lopovluka kojima smo i horizontalno i vertikalno probušili Bosnu, baš kao da je naftna bušotina, pa gdje to ima, gdje tako divno žubori kohabitacija nacije i vjere, haman smo dostigli pravoslavlje.

Valja nam ta podrška, zajedno smo uvjerili naš narod da je Nebo važnije od Kruha, uh kako smo ga uspavali, vlast je vlast, poštuj vlast ako je SDA, ako nije – naći ćemo način da narod otkaže poslušnost.

No, znaju li politički komesari konzervativne revolucije da je od suspenzije umjetničkog propitivanja svijeta života do suspenzije kritičkog mišljenja korak manji od koraka tek prohodalog djeteta? A bez kritičkog mišljenja mi smo već na groblju poraženih naroda.

Šta je kritičko mišljenje? Ono koje detektira političke ideje što mogu biti saopćene benevolentno, umirujuće, afirmirajuće za tradiciju, a opasne jer u sebi sadrže potencijal za neko eventualno buduće zlo, iako oni koji odašilju te poruke vjerovatno misle da su njihovi mimovi iskaz najveće moguće časti i dobrote.

Svjedoci smo već neko vrijeme da važni politički prvaci koji dolaze iz desnog ideološkog spektra, koji su izabrani ili imenovani politički predstavnici u vlasti sekularne države Bosne i Hercegovine, vole kazati da su za njih božji zakoni iznad ljudskih.

Ko je bar ovlaš upoznat sa revolucijama, zna da je trajni sadržaj revolucije uvijek krv, prolivena ljudska krv i da je u pozadini svake revolucije neka ideja koja hoće mijenjati svijet. Navedena misao u sebi ima taj potencijal i kada se nađe u političkoj sferi zaprima oblik ideologije i u perspektivi, mada se ne mora desiti, može poprimiti oblik političkog nasilja.

Kader Abdolah, veliki iransko-holandski pisac – pri čemu je atribucija holandski izraz nužnosti jer je kao protivnik i režima šaha Reze Pahlavija ali i teokratskog režima imama Homeinija, morao bježati – u čudesnom romanu Kuća imama, napisanog sa velikom ljubavlju za Iran i islam, prikazao je, kako se u prelomnom trenutku novije iranske historije, mladi ljudi odgajani u “islamu ružine vodice”, transformišu u “čuvare revolucije” i u ime zakona kojega su imenovali božanskim počinju ubijati ljude i to baš one koji su im bili uzor u vjeri i ljudskosti. Najgore od svega, oni bijahu uvjereni da je to nalog od Boga. I zato, kada izabrani političar kaže da su za njega božji zakoni iznad ljudskih, red je osjetiti strah.

Šta nam poručuje takav političar? Koju misao želi da nam prenese? Da li nas hoće uvjeriti kako on zna da je njegovo djelovanje u skladu sa božjim zakonima a djelovanje nekih drugih ljudi nije? Ako u sekularnoj državi izabrani političar tvrdi da su za njega božji zakoni iznad ljudskih da li to znači da božji zakoni nisu za ljude. Pa za koga su, ako nisu za ljude, ako nisu unutar ljudske zajednice, a ne iznad nje? Za koga su? Za havu, maglu i druge neantropološke pojave?! Zar ste zaista uvjereni da nakon spinovanog igrokaza ćudorednih pasdarana na Trgu Susan Sontag, baš nijedan mladi čovjek “odgojen” kroz skrivene kurikulume isključivosti, nepovjerenja, straha i mržnje, nije pomislio da neke ljude treba ukloniti, jer su izvan božjih zakona. U moralnom smislu, takve izjave izabranih i imenovanih političkih predstavnika krajnje su suspektne, naročito kada dolaze od onih koji su, koristeći političku moć, svoj familijarijum koncentrično rasporedili po kliničkim centrima, ambasadama, ministarstvima… Da li je taj način raspoređivanja božanski zakon a ako si Eliot Ness u sudstvu i Jose Mujica u politici, onda je vaše djelovanje nebožansko? O Bože, Bože moj!

To su opasni ljudi koji sami sebi dodjeljuju prerogative razumijevanja šta se kosi sa božjim djelovanjem a šta ne. I objektivno, ti ljudi treba da izazivaju jezu. Oni mogu stvoriti uvjete za nasilje. Ako već to govore, onda neka izađu iz prostora ljudske države i djeluju u nekom drugom prostoru čiji su zakoni iznad ljudskih. Svako ko sam sebi dodijeli pravo da kaže kako su za njega božji zakoni iznad ljudskih a izabrani je predstavnik pluralne zajednice ljudi, na opasnom je putu totalitarizma i oličenje misli da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Jer, nema sumnje: kada političar kaže da je za njega božanski zakon iznad ljudskog, on o sebi misli kao o najboljem među ljudima. O, kako je to opasno, kako je to samo opasno u zemljama kao što je Bosna i Hercegovina.

Hanif Kureishi, vrhunski britanski pisac pakistanskog porijekla, u knjizi priča i eseja Šta se desilo? bavi se, između ostalog i kulturnom, političkom i vjerskom pozicijom muslimana u Britaniji, primjećujući uzroke i razloge jačanja fundamentalističkih interpretacija religije među mladim ljudima, naročito početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. A svaka zajednica ima neki svoj početak i radikalnih interpretacija pa tako i Bosna u svoj politički i kulturni pejsaž ugrađuje nove, radikalne inovacije, kao što je npr. institucionalizirani facebook status ministra privrede u Vladi Kantona Sarajevo a povodom Povorke ponosa. Gospodin nam poručuje da su ti ljudi šarenih duga izvan božje milosti i on to bez ikakve sumnje zna. Elem, kaže Kureishi, ne budi primjenjeno na našeg ministra: “Oni koje smo nekad nazivali fundamentalistima postali su islamisti i nisu im bili potrebni alati za razmišljanje jer su već znali šta žele. Nije se radilo o sujevjernim, neprosvijećenim bivšim seljanima, već o naučnicima, profesorima i odličnim đacima. A ono u što su se upetljali više je ličilo na kult nego na religiju. Podredili su se Bogu, pa su željeli da se i drugi podrede njima. Prekršili su uobičajena pravila društvenosti i s njima se nije moglo raspravljati ili sarađivati. Podsmijavali su se, popovali i zastrašivali. To je izgleda bila njihova politika. Ne bi im bilo teško da kolonizuju raznovrsnu i ranjivu zajednicu i nameću joj svoje ideje. Pitao sam se gdje su bili uravnoteženiji stariji ljudi u džamijama, školama i fakultetima?” Sapienti sat!

Vrijeme je da se probude, ne samo stariji, nego i mladi, naročito mladi i snažno stanu iza ove Hanifove misli: “Pojmovi kritike, slobodne misli i preispitivanja sveopšte su vrijednosti koje naročito pomažu relativno nemoćnima. Ako samo na trenutak ustuknemo pred nekom od njih, ostaćemo bez kulture i nade”.

Kritika, slobodna misao, preispitivanje. To je ustvari život, onako kako ga definira veliki Hauard Zin: “Živjeti sada onako kako mislimo da čovjek treba da živi, uprkos svemu što je loše oko nas, sama je po sebi čudesna pobjeda.” Ta pobjeda nužno uključuje i nemirenje sa okamenjenim ideologijama koje se mogu poraziti na izborima masovnim izlaskom birača i odgovornim kažnjavanjem onih koji su srasli s foteljama od silnih godina vladanja; Ta pobjeda uključuje i građansku neposlušnost za koju, već pomenuti genijalni američki mislilac Historije, profesor Zin kaže: “Građanska neposlušnost nije nešto van domena demokratije. Demokratija zahtijeva građansku neposlušnost. Bez građanske neposlušnosti demokratija ne postoji.”

Postoji samo fundamentalizam. I uvjerenje fundamentalista (od Amerike do Bosne) da je njihova slika svijeta božanski zakon. Kakva oholost braćo i sestre! Kakva oholost ljudi prema ljudima! Je li distopija već počela?

Nerzuk Ćurak
Autor 12.7.2022. u 08:28