9. januar

Dino Mustafić
Autor 10.1.2022. u 09:08

Izdvajamo

  • I dok EU naivno i nezainteresirano reaguje na prijeteće poteze koje Dodik konstantno povlači kroz demonstraciju sile i bahatosti, otišlo se predaleko i neće biti povratka. Ni 1992. niko nije vjerovao da slijedi rat. Kao nikada do sada volio bih da nisam u pravu i da me stvarnost demantuje.

Povezani članci

9. januar

od 1992. do 2022.

Nije nepoznato da vlast voli da mijenja identitete, ne samo nazive ulica i trgova ili jezik. To je žestoka borba za ljudsku dušu, i zato je balkanski prostor prepun autokratskih tradicija, totalitarizma, jer nema ko da brani čovjeka, individuu od vlasti i države. Takvo silovanje identiteta traje već tri decenije nad bosanskim Srbima. Bilo je tu i tragikomičnih epizoda 90-ih sa ekavicom u medijima ili prepjevanjem Šantića i Dučića. Sve se čini da se negira bosanski pluralni identitet, koji ne isključuje odnos između etničkog i vjerskog. Na kraju krajeva, to je apsolutno moderan osećaj u Evropi, jer ono što smo imali u svakodnevnoj kulturi Sarajeva, Banja Luke i Mostara jeste bio dio korpusa vrijednosti evropskih megalopolisa kao što su  Berlin, London, Pariz… Oni su složeni kao što su nekad bili i grad Banja Luka ili cijela BiH. Onda su “demokratski” došli etnički prvaci i shodno svom svjetonazoru sve pretvorili u jednobojno i jednonacionalno. Sada već nema niti deklarativne tolerancije za drugog, ali to se dominante većine i ne tiče na pedlju koji je označen kao ekskluzivno srpski etnički teritorij. Tako nastaje i kulturna izolacija, kultura ne podnosi okove, granice. Ona je uvijek integrirajuća i nedisciplinirana. Etnička politika želi da svako bude u svojoj kutiji i gotovo. A bosanska kultura je u tom smislu heretička i prevratnička, ne želi kutiju nego hoće da izađe iz nje. To je paradoks svih Bosanaca koji nešto žele da bude što očito nije moguće i zato postaju egzotična pojava i u njih treba sumnjati, držati distancu. Mora im se svakodnevno ukazati da nisu ono pravo naše ako se odreknu konstitutivnosti i legitimnosti naroda. Istovremeno, u tom nasilju identiteta više se i ne zna šta je naše i onda se konstruira sigurna nacionalistička i šovinistička oaza da si među svojima i na svome ako prisustvuješ vojnoj policijskoj paradi 9. januara kada se pjeva: “Srba ima kao lista, nema više komunista. Za krst, za krst, Nemanjića, za slavu, za slavu, Obilića”. Parada klerofašističkog štiha u Banja Luci pokazuje karakter  režima u RS-u – daleko od života i civilizacije. 9. januar je i hronološki kuršlus, ali često upravo redoslijed događaja na najjednostavniji i najvidljiviji način otkriva suštinu.

Dakle, ako se kaže da je RS nastala 9. januara, onda se kaže da je tog dana proglašena ta nova tvorevina, a na tlu prethodne republike – Bosne i Hercegovine. Time se priznalo da se radilo o aktu separatizma, da je RS odcijepljena od BiH, da je tim činom 9. januara prestala da postoji BiH na ranije poznat način. Ne treba podsjetiti – u tom januaru 1992. još nije bilo ni referenduma o nezavisnosti BiH, ni preporuke Evropske zajednice da se prizna nezavisnost BiH, a rat su tada kao i sada mogli da predvide samo najcrnji pesimisti. Drugim riječima, slaveći 9. januar režim u Banja Luci kaže: prvo je nastala RS, pa je onda, u aprilu, počeo rat. Ne treba biti dalekovidan da se ne primijete zloslutne analogije sa aktualnom političkom situacijom. Uvijek je razumijevanje historije isključivo vezano za današnji trenutak. Svako mišljenje o prošlosti je mišljenje o sadašnjosti, a svako mišljenje o sadašnjosti jeste i političko mišljenje. To je uvijek povezano. Zato se ne treba čuditi koordiniranim nacionalističkim provokacijama u Foči, Prijedoru, Gacku, Brčkom, zastrašivanjem povratnika. Plamteće baklje i glasna  muzika sa zvučnika podsjećali su na nacističku “kristalnu noć”. Sve ono što je većina nas pisala u tekstovima, ili javno govorila i upozoravala jučer je postalo itekako vidljivo: huškačka i fašistička retorika Milorada Dodika je urodila plodom. U RS-u postoji kritična masa ljudi koji žele novi rat, nove zločine i novi genocid. Svi oni koji to ne vide ili ignorišu rade to sa namjerom da se to minimizira kao opasnost koja će izvjesno završiti oružanim sukobom. Pitanje je da li još postoji političkog prostora da se izbjegne novi ciklus (trideset godina poslije) nasilja? Jasno je da Dodik strateški koristi mržnju i jezik zla kako bi pokazao da je BiH nemoguća. To radi sa namjerom da ostane na vlasti i izbjegne sigurne krivične procese radi korupcije i kriminala. Za svoju misiju ima politički blagoslov srpske pravoslavne crkve i državnog rukovodstva Srbije. Daju mu podršku i desničari iz Evrope: rasisti, ksenofobi i nacionalisti. To je RS-a danas, sa malim nijansama bila je takva i jučer. Ne treba imati dilemu da se neće u skorijoj budućnosti RS-a pojaviti saosjećanje i solidarnost za drugog i drugačijeg, poštovanje i pijetet za žrtve i njihove porodice, čak i na razini najobičnije građanske pristojnosti koja je trajno protjerana kategorija iz ovog društva.

Društvo kao zajednica vrijednosti u RS-u ne postoji osim ako se pod tim ne podrazumijeva institucionalizirana rehabilitacija zločinaca i relativizacija zločina, koji su baš trasirani kao programska platforma neustavnog 9. januara. Jasno se pokazuje na svakodnevnoj razini da je neodvojivi dio etničkog identiteta Srba iz RS-a pravo da iz svoje sredine istjeraju, ubiju, opljačkaju i potpuno unište sve druge etničke grupe. Ljudima kao akterima društva u RS-u nije data mogućnost da uspostave kontinuitet svog života prije 9. januara sa svojim životom poslije 9. januara, jer tada nije postojala RS, dakle, prije je bilo ništa po njima, a poslije svih tih zločina jeste RS. Ako se pogleda sudski i činjenično unazad, historija kraja prošlog vijeka jeste historija zločina koji se odigrao na prostorima sadašnje administrativne jedinice priznate mirovnim dejtonskim sporazumom kao Republika Srpska.

Pošto predstava o sebi, prije zločina nije moguća, a vlast ima viziju da RS  pripoji Srbiji, identitet čitavog društva i identitet svakog građanina jeste sumnjiv, neodređen, nestvaran, jer se identitet gradi na kontinuitetu predstave o sebi koji je u ovom slučaju vezan za vrlo kratko razdoblje postojanja na zločinu. Očito u RS-u je aktuelna vlast razorila sve društvene kapacitete za sklapanje pristojnih društvenih i civiliziranih aranžmana. Takav uvid bi počeo na identifikaciji zlodjela svojih prethodnika, jer RS mora iznova da izgradi sopstveni politički identitet u opreci prema masovnim zločinima koji su počinjeni i koji se ne mogu ni objasniti ni opravdati. Ovako, 9. januar jeste i programska zakletva Karadžićeve i Mladićeve krvave epizode s kraja 20 vijeka u historiji srpskog naroda u BiH da se ovaj datum etablira kao historijska tačka novog nacionalnog identiteta Srba iz RS. Sve se odvija po jasnom planu Srbije koja nikako da se pomiri sa svojim porazom iz ratova ‘90-ih, pa u RS-u osnažuju revanšističke tendencije. Rusija neskriveno podržava takve teze, kako bi u konačnici Srbija trebala da dobije kao kompenzaciju parče Kosova i anektira Republiku Srpsku. Sve to, jasno je, nije moguće bez rata. Dodik je pristao da bude eksponent ruske igre destabilizacije Balkana i samim tim slabljenja Evropske unije. I dok EU naivno i nezainteresirano reaguje na prijeteće poteze koje Dodik konstantno povlači kroz demonstraciju sile i bahatosti, otišlo se predaleko i neće biti povratka. Ni 1992. niko nije vjerovao da slijedi rat. Kao nikada do sada volio bih da nisam u pravu i da me stvarnost demantuje.

Dino Mustafić
Autor 10.1.2022. u 09:08