Biti na pravoj strani

Dino Mustafić
Autor 7.3.2022. u 09:01

Izdvajamo

  • "U Španiji je moja generacija naučila da se može biti u pravu a biti poražen, da sila može poraziti dušu i da hrabrost ne biva uvek nagrađena", rekao je nobelovac Alber Kami što odzvanja kao transgeneracijski moralni eho kada svijet opet treba biti planetarno solidaran u otporu oligarhijskom autoritarizmu Ruske Federacije.

Povezani članci

Biti na pravoj strani

 

Koliko god željeli smiriti naše strahove ne možemo da izaberemo negiranje realnosti i podcijenimo surovost svijeta. Bosanci su to osjetili na svojoj koži, a sada i Ukrajinci. A nama se opet uobličuju na obzorju nove tragedije prema kojim koračamo naprijed zatvorenih očiju mrmljajući kako će sve biti u redu.

Danima traju sukobi u Ukrajini, a ljudi širom svijeta se pitaju da li je ovo uvod u globalni rat koji prijeti da bude nuklearni i poguban za čovječanstvo?! Sa svakom ispaljenom granatom na ukrajinske gradove aktivira se trauma svih mojih sunarodnjaka kojim se ionako životi dijele na razdoblja prije i poslije rata. Tako i moj. Rat mi je promijenio život. Proveo sam ga sa svojom familijom u opsjednutom Sarajevu. Mnoge prizore iz rata zabilježio sam kroz objektiv kamere i pohranio u svoju memoriju. Rijetko govorim o tome u bilo kojem društvu, neugodno mi je, znam da me mnogi ne razumiju, mada me je to iskustvo trajno obilježilo kao čovjeka. Oni koji nemaju to ratno iskustvo često krivo pretpostavljaju da je teško vraćati se na proživljeni užas, ponovno to proživljavati. Međutim, to nikad nije otišlo iz mene, to je neprestano dio mene. Jedan od mojih najvećih strahova jeste mogućnost izbijanja novog rata, jer znam da nasilje i smrt mogu postati moja svakodnevnica svake sekunde. Rat sve sruši, izbriše sve civilizacijske atribute preko noći, gotovo odjednom. Divljaštvo je u ratu strateška stvar.

Pojam „izgubljene generacije“ odnosi se na generaciju izraslu iz Prvog svjetskog rata (1914-1918) i njeno poslijeratno bivanje u svijetu izgubljenih vrijednosti, a ovjekovječio ga je slavni američki književnik Ernest Hemingway, prvenstveno u motu svog čuvenog romana iz 1926. „A sunce izlazi“. Po stepenu razaranja, broju stradalih civila, prognanih i ubijenih, posljednji rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995) može se shvatiti kao mikrosvijet Prvog svjetskog rata, nazvanog kao „Veliki rat“ ili rat za koji se mislilo da je trebao biti „kraj svih ratova“, pa se tako i sociološko-literarni pojam „pregažene generacije“ može razumjeti kao karakteristika bosanskohercegovačke historijske varijante „izgubljene generacije“. S tim u vezi termin „pregažene generacije“ odnosi se na rođene krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX vijeka. Odrasli smo u „sretnim osamdesetim“, a zatim „pregaženi“ u devedesetim. I opet je moja generacija pred historijskim izazovom, ovaj put globalnim; osim podrške i solidarnosti sa slabijim i nedužnim Ukrajincima, na svima nama je i zadaća da se borimo za mir, dijalog, duhovni i kulturni model koji obuhvata saosjećanje i razumijevanje prema Drugom, komplementarnim sa univerzalnošću i otvorenošću evropske ideje. Međutim, rat u Ukrajini, zbog konfrontacije Putina i NATO-a ima duboke geopolitičke posljedice na čitav svijet, pa tako i na našu regiju. Danas je važnije nego ikad da ne dozvolimo da ideologije mržnje i nacionalizma iznova preuzmu glavnu riječ i da male države poput naše postanu pijuni u sukobima velesila što bi Zapadnom Balkanu srušilo krhki mir; u kojem se ni rane iz 90-ih još nisu zacijelile. Odavno je svima jasno da Milorad Dodik nema izlaznu varijantu za mirnu političku penziju, i sada u ovim zaoštrenim vremenima pokušava BiH dovesti u poziciju lažne “neutralnosti” kako bi jasno dao do znanja gdje on vidi strateški RS u budućnosti; kao neki periferni “srpski svet” bosanskohercegovački Donjeck i Lugansk. Pitanje je – a to je pitanje koje je relevantno za svaki moderni demokratski sistem zasnovan na etički jakim principima jeste zauzeti pravu stranu kada se univerzalne vrijednosti i međunarodna UN povelja napadnute – jer kako drugačije bilo koja zajednica može etički organizirati pojedince, kako može ujediniti njihove moralne instinkte. Sa svih strana je napadnuta Ukrajina; prvi put nakon 77 godina od Drugog svjetskoga rata, ovako bezobzirno, svjesno i namjerno, napadnut je i međunarodni poredak. Snimci i fotografije iz Kijeva, Mariupolja, Harkiva, Herson, Černihiva i drugih gradova Ukrajine su nam dobro poznati, suočavaju nas i sa vlastitom prošlošću koja živi. Zato nije moguće, nije etično biti neutralan i nepristran jer to nije ništa drugo nego apstraktna, banalna distanca koja i nije nikakav stav. Podjednako mi se gade takvi kao i oni koji podržavaju Putina jer nikada nisam imao razumijevanja za taj svjetonazor, za taj ideološki, politički i moralni stav o ratovima koji me se ne tiču ili to nisu naša posla. Ne zato jer je nacionalizam posvuda i u svakoj historijskoj situaciji nešto loše, već zato što bez odbrane slabijeg ne bi bila moguća ideja čovječanstva koja uključuje sva ljudska bića na ovoj planeti i koja tako prema njoj imaju odgovornost, ideja da se – budući da dijelimo neke fundamentalno zajedničke osobine – možemo i moramo dogovoriti oko stvari koje nam određuju zajednički sudbinu. Zamislimo svijet nakon Drugog svjetskog rata bez Ujedinjenih naroda. Mislim da ne bi bio bolji i zato je bilo historijski važno za BiH biti na pravoj strani kada je Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila rezoluciju koja je oštro osudila Rusiju zbog rata u Ukrajini, pozivajući zvaničnu Moskvu da se “odmah, potpuno i bezuslovno” povuče iz susjedne države. Stostruko jači Putin želi da smrvi, pogazi, porazi demokratski izabranog predsjednika Ukrajine sa sumanutom propagandom o borbi sa „neonacistima“ optužujući ukrajinske odbrambene snage da granatiraju sopstvene civile i žrtvuju gradove, što je agresorska matrica već viđena prije 30 godina u Sarajevu i ratu u BiH. Putin zna da ima moć i spreman ju je upotrijebiti; zna takođe da drugi na Zapadu nisu spremni da ga prate. To što radi u Ukrajini sada jeste pokušaj da se na neki način rekonstruiše Rusko carstvo jer je i sam rekao u jednom intervju kako vidi propast Sovjetskog Saveza kao najveću geopolitičku tragediju dvadesetog vijeka. To jeste opsceno i sumanuto, ali Putin je objavio rat ne samo stanovnicima Ukrajine već i čitavom sistemu prava i struktura na kojima se zasnivaju naši životi. “U Španiji je moja generacija naučila da se može biti u pravu a biti poražen, da sila može poraziti dušu i da hrabrost ne biva uvek nagrađena”, rekao je nobelovac Alber Kami što odzvanja kao transgeneracijski moralni eho kada svijet opet treba biti planetarno solidaran u otporu oligarhijskom autoritarizmu Ruske Federacije. Neki u ovome ratu vide jedan podmukli poduhvat, autoritativni, totalitarni koji je samo neizbježna posljedica identitetskih demona raspojasani po cijelom svijetu, a koji niko nije želio ukrotiti. Zar ne zvuči poznato Putinova zaštita svog naroda u drugoj državi?! Zatim niz revizionističkih lekcija iz historije o tome kako i zašto Ukrajina uopšte – postoji? I države nastale nakon sloma Sovjetskog Saveza nisu „prave države“ – osim Rusije. „Ukrajina nikad nije imala tradiciju državnosti“ i „Modernu Ukrajinu u potpunosti je stvorila boljševička Rusija”, kako bi na kraju Kremlj oficijelno riječ rat zamijenio sintagmom “vojne operacije” kojom želi da „denacifikuje“ Ukrajinu koja je toliko „nacistička“ da ima Jevreja za predsjednika. Putin zna kako pomno orkestrirana propagandna mašinerija normalizira besramnost kojim želi nastaviti pomak ljudske percepcije zla. Kada čovječanstvo više ne dijeli jednu istinu, to znači da tragedije drugih ne izazivaju nužno emotivnu reakciju. U takvim okolnostima percepcija zla se razvija na takav način da “dehumanizacija neprijatelja” više nije ni potrebna; patnja drugih jednostavno je nebitna. Zato svi mi koji možemo svojim pogledom obuhvatiti ukrajinsku tragediju kao dio jedne te iste freske koju smo doživjeli ratom u BiH, imamo sposobnost prije svih opaziti glavne linije zapleta, spletove boja, tamne zone i sva krivudanja koja nas obavezuju da u ovako teškim okolnostima kroz koje prolazimo u ovom vijeku ostanemo lucidni, iskreni i dostojni povjerenja – a to znači biti na pravoj strani. Koliko god željeli smiriti naše strahove ne možemo da izaberemo negiranje realnosti i podcijenimo surovost svijeta. Bosanci su to osjetili na svojoj koži, a sada i Ukrajinci. A nama se opet uobličuju na obzorju nove tragedije prema kojim koračamo naprijed zatvorenih očiju mrmljajući kako će sve biti u redu.

Dino Mustafić
Autor 7.3.2022. u 09:01