Bože, čuvaj heretike!

Izdvajamo

• Erazmo je, zapisuje Miroslav Krleža u briljantnom eseju o ovom humanistu, govorio da Krist nije stradao životom da bi crkveni knezovi gomilali zemaljsko blago naplaćivanjem oproštenja grijeha. Vjernike, isticao je Erazmo, ne treba goniti da vjeruju prijetnjom ili tiranijom, nego jednostavnim riječima evanđeoske ljubavi, a svećenici ne bi trebali biti razbojnici koji pljačkaju svoje stado, nego pastiri koji će se brinuti za to stado. Ondašnje monarhističko ponašanje rimskog pastira je smatrao kugom za kršćanstvo.

Povezani članci

• Lepi spomenici lepo gore
• Ivica Buljan: Moja je himna Internacionala
• Miloš Vasić: Jednom “Bosančero” – vazda “Bosančero”
• Bilježnica Robija K.: Novo/godišnje normalno
• Bilten SNV-a: Diskriminacija Srba porasla za 57 posto
• UG Zašto ne – Pozivamo poslanike u Predstavničkom domu PS BiH da spriječe ponovno uvođenje „bijelog hljeba“

Foto: AP

Uvredljive i vulgarne reakcije desničarskih medija, političara i klerikalaca u Hrvatskoj zbog nedavne izjave pape Franje o Stepincu nisu tek incident i izraz trenutne povrijeđenosti i ljutnje, već su pokazatelj mentalnog stanja u toj Crkvi i tome društvu, koje je posljedica višedecenijskog ispiranja mozgova, nacionalističke opijenosti i duhovnog siromaštva.

Od trenutka kad je izabran, papa Franjo nailazi na otpore u Crkvi, i kod njezinog institucionalnog dijela (biskupa i svećenika), i kod teologa i vjernika. Tisuće konzervativnih teologa i svećenika diljem svijeta potpisuju peticiju u kojoj od biskupa traže da papu Franju proglase heretikom. Kardinali i biskupi uglavnom šute, ali njihova šutnja govori da ni mnogima od njih ne odgovara papa Franjo i da čekaju da njegov mandat što prije završi, jer papa Franjo u svojoj kritici ne štedi ni njih ni vatikansku kuriju koju je prije nekoliko godina bespoštedno kritizirao što je izazvalo šok, razočaranost i bijes.

Činjenica da papa Franjo kao vrhovni poglavar Katoličke crkve dopušta kritiku, otpore, pa i pobunu u vlastitim redovima, govori u prilog tom čovjeku, koji za razliku od svojih prethodnika, ne poseže za sankcijama i kažnjavanjem onih koji se ne slažu s njegovim stavovima. Papa Franjo ne poseže za nasilnim metodama, a njegova blagost i strpljivost s onima koji ga mrze i preziru doista je u duhu Isusa iz Nazareta i Franje Asiškog čije je ime i uzeo kad je izabran za papu.

Za vrijeme njegovih prethodnika pape Ivana Pavla II. i pape Benedikta XVI. nije bilo preporučljivo kritički govoriti i pisati o njihovim potezima, o čemu svjedoče sudbine katoličkih teologa koje su ova dvojica papa zbog njihovih stavova šibali bičevima pravovjernosti i poslušnosti. Tu dvojicu papa se naprosto obožavalo u Crkvi, posvuda ih se citiralo, na propovijedima, javnim nastupima, u biskupskim poslanicama. To ni izbliza nije slučaj s papom Franjom, čije se kritičke riječi uglavnom ignoriraju i ispuštaju, a citira se ono što je nemoguće izbjeći, ili što je bezazleno i ne uznemiruje.

Jedan od teologa koji je na vlastitoj koži osjetio „bratsku ljubav“ dvojice prethodnih papa, Leonardo Boff, u svojoj knjizi o sadašnjem papi kaže između ostalog da papa Franjo raskida s tradicionalnim i konzervativnim razumijevanjem uloge Crkve, odustaje od patrijarhalizma, tradicionalizma, klerikalizma i neprijateljstva prema spolnosti i ženama, a sve su to obilježja ostarjele, zakržljale i začahurene hijerarhijske Crkve koja zbog toga gubi članove, ali gubi i ugled u suvremenom svijetu koji snažno inzistira na otvorenosti, slobodama i ljudskim pravima.

Podijeljeni stavovi o papinom djelovanju nisu po sebi ništa novo, jer je toga bilo i u prošlosti Katoličke crkve. Slično je bilo, primjerice, i kad je papa Ivan XXIII. početkom šezdesetih godina inicirao Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) čije je zaključke tradicionalni dio Crkve sa strepnjom iščekivao. Malo je poznato, a o tome su pisali teolozi koji su sudjelovali na koncilu, da su nakon smrti Ivana XXIII. (papa od 1958. do 1963. godine) mnogi dokumenti koncila doživjeli izmjene i ublažavanja kako bi se udobrovoljilo biskupima i teolozima koji nisu podržavali reforme. Unatoč i tome, dokumenti Drugog vatikanskog koncila su u mnogim pitanjima izmijenili stavove Crkve, ponajprije u odnosu prema suvremenom svijetu, drugim vjerama i onima koji ne vjeruju, ali to nije snažnije zaživjelo u Katoličkoj crkvi, pogotovo ne na našim prostorima.

Iako ih dijeli vremenska distanca od pet stoljeća, javni nastupi pape Franje, njegovi pokušaji da probudi pozaspale, zahrđale i umrtvljene savjesti u Crkvi, podsjećaju dijelom na očajničke pokušaje Erazma Roterdamskog (1466.-1536.) da u svome vremenu promijeni stanje duha u Crkvi. Riječ je o prvoj polovici turbulentnog šesnaestog stoljeća, u kojem Katoličku crkvu razdiru nemiri, želja za oslobođenjem od tiranije crkvenih dostojanstvenika i zemaljskih gospodara, što će u konačnici rezultirati unutarnjim podjelama, čiji je zajednički nazivnik reformacija.

Malo se zna o tome što je tada sve prolazio po mnogima najumniji i najobrazovaniji čovjek svoga vremena Erazmo Roterdamski koji se našao na udaru oba tabora: katoličkog koji mu je prigovarao da ne poštuje papinstvo i crkvenu hijerarhiju, da širi antikatolički nauk i remeti crkvenu disciplinu, i protestantskog koji ga je žestoko napadao nakon što se nije htio pridružiti fanatičnim i često nasilnim reformatorima. Budući da se nije htio prikloniti ni jednoj strani, i jedni i drugi su ga smatrali heretikom i antikristom, a među najoštrijima je bio upravo Martin Luther koji ga je u svojim pamfletima nazivao svetogrdnikom i ateistom. I jedni i drugi su rigali vatru na Erazma, osuđen je kao neprijatelj Crkve, i pravo je čudo da ga nisu spalili ili ubili. No, te sreće nije bio prevoditelj njegovih djela Louis Berquin, koji je spaljen na lomači.

Erazmo je, zapisuje Miroslav Krleža u briljantnom eseju o ovom humanistu, govorio da Krist nije stradao životom da bi crkveni knezovi gomilali zemaljsko blago naplaćivanjem oproštenja grijeha. Vjernike, isticao je Erazmo, ne treba goniti da vjeruju prijetnjom ili tiranijom, nego jednostavnim riječima evanđeoske ljubavi, a svećenici ne bi trebali biti razbojnici koji pljačkaju svoje stado, nego pastiri koji će se brinuti za to stado. Ondašnje monarhističko ponašanje rimskog pastira je smatrao kugom za kršćanstvo.

Pet stoljeća poslije, slično govori i papa Franjo kojemu se suprotstavljaju crkveni konzervativci s ciljem da se zaustave reforme koje je otpočeo i da zadrže dosadašnje crkvene i društvene povlastice. Snažan otpor prema papi Franji postoji i u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima, ne samo kad je riječ o „slučaju Stepinac“, nego i kad je riječ o drugim papinim stavovima koji se tiču odnosa prema vlasti, bogatstvu, seksualnosti, ženama, rastavljenima, homoseksualcima, migrantima, ljudskim pravima i slobodama.

Uvredljive i vulgarne reakcije desničarskih medija, političara i klerikalaca u Hrvatskoj zbog nedavne izjave pape Franje o Stepincu nisu tek incident i izraz trenutne povrijeđenosti i ljutnje, već su pokazatelj mentalnog stanja u toj Crkvi i tome društvu, koje je posljedica višedecenijskog ispiranja mozgova, nacionalističke opijenosti i duhovnog siromaštva.

Tko god se opire takvoj duhovnoj i rodoljubnoj atmosferi, tko god ne dijeli crkveno i društveno nametnute i poželjne stavove, riskira da bude proglašen „heretikom i antikristom“, izručen virtualnim i stvarnim „hodajućim“ hajkačima, svakodnevnim uvredama, prijetnjama, pa i fizičkim napadima. Ali bez „heretika i antikrista“ koji se suprotstavljaju tiraniji većine, hrvatsko društvo i društva na ovim prostorima, pretvorila bi se u zatvore s lomačama za nepodobne i neposlušne. Bože, čuvaj heretike!