Dajte Srbiju Rusiji!

Nerzuk Ćurak
Autor 28.1.2019. u 08:57

Izdvajamo

  • Bez toga svaka nova Srbija je remetilački faktor, bolesnik na Dunavu. Ne oslobodi li se opsesije Bosnom i Hercegovinom u punom smislu te riječi, putovanje Srbije na Istok drugi je način da Bosna i Hercegovina bude. U takvom scenariju, unutrašnji bošnjački, srpski i hrvatski nacionalizam jenjavaju, slabe pred snagom života kao takvog te se stvaraju uvjeti za općeljudsku emancipaciju bosanskohercegovačkih ljudi.

Povezani članci

Dajte Srbiju Rusiji!

O mogućnosti da Zapad prihvati većinsku volju srpskog društva

Nedavna Putinova posjeta Srbiji uz orgazmičko podilaženje velikog Srbina malom Rusu (nekako, čisto vizualno, mislim da bi Putin više volio za predsjednika Srbije, recimo, Dačića) ponukala me na geopolitiku igre. Ključni sadržaj tog igrariuma je proizvodnja geostrateškog scenarija, s naročitim ciljem: promijeniti naslijeđene matrice mišljenja i razumijevanja geografije svijeta koju kolokvijalno zovemo zapadni Balkan. Taj pojam, u političkom smislu, kako ga instrumentalizira Brisel, uključuje Albaniju i zemlje bivše Jugoslavije na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji, što znači da se ne radi o statičnom geografskom pojmu, već dinamičnoj odrednici koja iz sebe isključuje zemlje koje iz tog prostora pređu u prostor briselskog meganacionalnog konglomerata.

Naravno, to je političko viđenje, generirano iz EU s ambicijom da se našem prostoru atribucijom zapadni da pečat pripadnosti i ovog dijela Balkana univerzumu zapadne civilizacije. Ako mogu Bugarska i Rumunjska kao istočni Balkan, pripadati Zapadu, u čemu je problem sa postjugoslovenskim Balkanom koji je prije posljednjeg antijugoslovenskog i antibosanskog rata (to su primarne odrednice nacionalističkog bjesnila iz 90-tih godina dvadesetog stoljeća) bio mnogo bliže Zapadu nego Bukurešt i Sofija?

Geopolitička vrtoglavica

Problem je što se u posljednje dvije decenije svijet dramatično izmjenio, dovodeći svojom regresivnom transformacijom naslijeđe liberalizma u pitanje, pa je, upravo u ovom dobu, najviše zbog promjene globalnog geopolitičkog konteksta, putovanje naših zemalja na Zapad dodatno usporeno a sam Zapad (prije svega Evropska Unija i SAD) tu usporenost ne zarezuje, predan uvjerenju da će vrijednosti liberalne demokracije uvijek trijumfirati nad vrijednostima istočnih, neliberalnih hegemona, Rusije, Kine i Turske.

Nažalost, zabijanje glave u pijesak pred proizvodnjom nove, antiliberalne Evrope, u čemu se naročito ističe uspavani Brisel, uz jačanje autoritarnih tendencija u zemljama koje su srce liberalne demokracije, osnažuje mogućnosti onih geopolitičkih aktera koji žele unijeti novi nemir u balkansku postkonfliktnu geografiju, s ambicijom da zaustave proces vesternizacije, demokratizacije i liberalizacije zapadnog Balkana, kako bi i Sarajevo i Beograd i Skopje i Priština postali njihovi aduti u geopolitičkoj igri odmjeravanja geostrateške moći ključnih svjetskih aktera.

Ustvrdimo li, uz sve to, da Rusija ima snažnog saveznika u Srbiji čija nacionalistička i konzervativno-tradicijska, panslavenstvu odana elita, dominira i vlada zemljom, određujući i kreirajući glavni historijski tok srpske države kao antizapadni, šanse za europeizaciju naše regije ubrzano se smanjuju ako u mislima i djelima ne izvršimo radikalni preokret sa elementima geopolitičke vrtoglavice. Pojednostavit ću ključnu ideju ovako: Filozofi su svijet samo različito tumačili radi se o tome da Srbija ne bude dio Zapada! Šta je sad ovo, kakav je senzacionalni obrat na pomolu?

Prije detaljnije elaboracije prethodnog geopolitičkog zahtjeva, važno je ponuditi još jedno vrijednosno određenje. Ono se tiče pragmatizma u politici, a vezano je za političko djelovanje koje nije u suglasju s moralom. Iako Kant s time ne bi bio zadovoljan, dosadašnji put Srbije prema Evropskoj Uniji bio je popločan dobrim namjerama Brisela, koji nikakvu moralnu dubiozu nije vidio u davanju prednosti Srbiji nad Bosnom i Hercegovinom u pregovaračkom procesu, iako je upravo politika Srbije među ključnim uzrocima institucionalnog kašnjenja BiH i njene nemogućnosti da bude država.

Bez obzira što je mnogima u BiH ta nepravda smetala, generirajući nezadovoljstvo moralnim sljepilom EU, sva sila argumenata Sarajeva topila se pred čvrstim uvjerenjem EU birokracije da je Srbija naprosto prije BiH ispunila potrebne uvjete konvergencije ka EU.

Iako je, sa stanovišta morala ta odluka bila suspektna, ona je i sa stanovišta Bosne i Hercegovine bila pragmatična jer preovladavao je politički stav da samo demokratska Srbija vremenom diže ruke od Bosne. Nažalost, nije se desilo ni jedno ni drugo, ni razvoj demokracije ni suspenzija ideologije ekspanzije. Naprotiv, pola Bosne tretira se kao nezemaljski dio Srbije, a pod vladavinom Aleksandra Vučića srpska država doživjela je duboku regresiju demokracije i sada svjedočimo „očinskom obliku vladavine kao najgorem obliku vladavine“ (N. Bobio) što je ingeniozno primjetio veliki regionalni glumac Nikola Kojo, pogodivši, svojim raskošnim govorom, AV oblik vladavine u srce: “Izvršio si svoj blickrig, svoj atak na kapital, pamet i resurse ovog naroda. Uspeo si, vrhunski si obavio posao. Koristio si naš novac, nedostatak hrabrosti i spremnosti da se odupremo tvojoj hajdučiji i bahatosti. Silovao si kompletno stanovništvo svojim konferencijama za štampu. Silovao si vađenjem dece iz smetova, rušenjem Savamale, Er Srbijom, Kopernikusom, helikopterom… Prekratka je ova noć da sve nabrojim”.

Nažalost, Kojina Srbija je manjinska, statistička greška u divljem, nacionalističkom imaginariju AV države, pa je uz sve simpatije za građane Srbije neopterećene Bosnom, važno ostati neumoljiv što uključuje i prezentaciju ideje koju ću argumentirati u narednim redovima. Argumentaciju ću zasnovati na stavu da Srbija nije Zapad i da njena neopanslavenska i pravoslavnosakralna elita zemlju vidi na Istoku, u zagrljaju majčice Rusije. (Na oktobarskom sajmu knjiga u Beogradu, neviđenoj nacionalističkoj svetkovini, većina štandova, izloženih naslova, objavljenih i najavljenih izdanja… u većoj ili manjoj mjeri, direktno i indirektno, potvrđivali su prethodni stav)

Srbija na Istoku

U vrijeme hladnog rata i jasne podjele svijeta na ruski i američki, sva geografija oko Rusije podrazumijevala se kao ruska interesna zona, kao očekivani dio ruskog/sovjetskog imperijuma. Baltičke zemlje, većina azijskih stanova (Tadžikistan, Uzbekistan, Azerbejdžan, Kirgistan…), zemlje Istočne Evrope, sve je to bilo rusko bliže inozemstvo. Činilo se da ne postoji način kolapsa i urušavanja ruskog imperijuma i da ne postoji put kojim će se sovjetske paradržave izvući iz zagrljaja ruskog medvjeda. Danas je većina evropskih država ruske interesne zone na Zapadu (NATO i EU) što implicira zastarjelost Napolenovog ingenioznog zaključka: „kažite mi geografiju jedne zemlje i ja ću vam reći njenu vanjsku politiku“. Iako granične s Rusijom, i Latvija i Estonija i Litvanija i Poljska… dio su svijeta čiji je centar geografski daleko od njih. Bliže inozemstvo Rusije postalo je dalje inozemstvo SAD-a. To znači da geografija ne determiniše sudbinu nekog naroda ako taj narod politički, kulturno, mentalno, historijski… smatra, želi ili je umislio da pripada nekom drugom svijetu. Većinska Srbija želi da pripada panslavenskoj utopiji.

To potvrđuju ne samo višestoljetni i višedecenijski narativi srpskih rusofila u politici, kulturi, vojsci, obrazovanju, nego i različita istraživanja javnog mnijenja u kojima je Rusija slamka spasa među vihorovima. Ako je to već tako, možda je vrijeme za promjenu politike Zapada prema zapadnom Balkanu s ključnom idejom da se Srbija prepusti Rusiji i više ne tretira kao dio proevropskog i prozapadnog Balkana!

Budući da bi Rusija tako dobila svoje daleko inozemstvo, svoju novu Kubu, isključivanje Srbije iz korpusa zapadnobalkanskih zemalja je veliki geopolitički benefit za Moskvu i za većinsku Srbiju koja dobija baš ono što želi. Budući da Rusija tako dobija veliki dar, Putin, shodno balansu moći sa Zapadom, daje, s jedne strane zeleno svjetlo za međunarodno priznanje Kosova i njegovu unutrašnju transformaciju koja srpskoj zajednici omogućuje da se ugradi u Kosovo kao u svoju državu; s druge strane Rusija forsira istinsku integraciju Republike Srpske u hijerarhijski politički institucionalizam Bosne i Hercegovine, prekidajući svaku mogućnost bilo kakve podjele dejtonske države. To ne bi bilo ništa novo već vraćanje Rusije na pozicije koje je imala u prvim godinama implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma kada je bila potpuno konstruktivan faktor međunarodne zajednice i tumačila Dejton u integracijskom ključu, slagajući se sa svim odlukama koje su jačale državni kapacitet Bosne i Hercegovine. Mogu li Brisel i Vašington napraviti ovaj geopolitički vertigo, bez apriornog stava da to nije dobro? Moguće je očekivati podršku toj ideji od strane donositelja odluka i kreatora javnog mnijenja u Srbiji koji više vole rusko govno od američke torte. Nije isključeno da bi takav strategijski preokret bio onaj inicirajući momenat koji bi konačno i bez kalkulacija probudio drugu Srbiju, onu koja svoju zemlju želi na Zapadu a ne na Istoku.

Univerzalna srpska riječ

Pretpostaviti je da bi takva rekonceptualizacija zapadnog Balkana unijela novi racionalizam u srpsku politiku, jer zdravi razum očigledno nedostaje. Iz karte koju prilažem uz tekst, rusofilstvo se doima kao avanturizam bez pokrića, dok strelice na karti isijavaju poruku: Bolje pakt nego rat!

Karta: Srbija je sa svih strana u geopolitičkim kliještima Zapada. Od AV režima ovisi hoće li ovo biti prijateljski ili neprijateljski obuhvat.

Ali ako se hoće, ko sam ja, ko je bilo koje ja spremno i moćno da zaustavi želju dominirajuće elite? Nad Srbijom je izvršen containment, strateški obuhvat, ona je čak i sa istoka okružena zemljama zapadne alijanse. Ulaskom BiH i Kosova u NATO, šta će željeti Srbija?

Ovaj scenario čas se doima realistično, čas artificijelno. Budući da živimo u vremenu u kojemu su izbrisane granice realnog i artificijelnog, tačnije je reći da i realno i artificijelno proizvode, sukreiraju stvarnost – ovo može da bude a može i da ne bude. U svakom slučaju, višedecenijsko stajanje u mjestu zapadnobalkanskih zemalja ili još preciznije egzistencijalni i esencijalni nazadak naših naroda, zahtijeva novume, kreativne intervencije u svijet ogrezao u lopovluku, korupciji, bijedi, neimaštini i iracionalnom nacionalizmu.

Moja namjera je da se probuđena energija beogradskog mnoštva ne prelije u novi nacionalizam na čijem početku i kraju uvijek stoji glad za Bosnom. Smisao ovog imaginarijuma kojega sam proizveo svjestan svih raskošnih psovanja kojima bih mogao biti izložen vezan je za utopijsku nadu da će nacionalistička Srbija odustati od Bosne.

Ako krešendo beogradskih demonstracija ne bude opći, zajednički zahtjev za povijesnim odustajajem Beograda od Bosne i Hercegovine, s jasnim i razgovjetnim retoričkim figurama koje nam dozivaju sliku da je Bosna za Srbiju, recimo, Holandija, da Republika Srpska nije ratni plijen Srbije, da se Srbija odriče svih nacionalističkih aspiracija, da je RS unutrašnja pokrajina Bosne baš kao što je Vojvodina unutrašnja pokrajina Srbije, uz prevođenje takvih zahtjeva u prijateljsku politiku spram Bosne i Hercegovine, dakle, ako na kraju svih protesta za bolji život oslobođen AV terora, ne bude Bosna kao univerzalna srpska riječ za konačno odustajanje od hegemonije, džaba smo krečili.

Bez toga svaka nova Srbija je remetilački faktor, bolesnik na Dunavu. Ne oslobodi li se opsesije Bosnom i Hercegovinom u punom smislu te riječi, putovanje Srbije na Istok drugi je način da Bosna i Hercegovina bude. U takvom scenariju, unutrašnji bošnjački, srpski i hrvatski nacionalizam jenjavaju, slabe pred snagom života kao takvog te se stvaraju uvjeti za općeljudsku emancipaciju bosanskohercegovačkih ljudi.

Nerzuk Ćurak
Autor 28.1.2019. u 08:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija