Dan poslije 1. maja

Dino Mustafić
Autor 2.5.2022. u 08:23

Izdvajamo

  • Nacionalizam i kapitalizam su odvajkada savršeno usklađeni. Nacionalizam se kroz historiju pokazao tako adaptibilnim
  • u stanju je prilagoditi se svakom poretku. U našim konkretnim, balkanskim prilikama bio je toliko sinkron da se može govoriti o jednom te istom zlu sa dva lica. Velika pljačka narodne imovine obavljena u vrijeme najžešćih ratnih okršaja nije bila nikakva neželjena posljedica rata – nego dio generalne strategije, jedna od ključnih operacija u pothvatu borbe "za svoj narod". Stečeno bogatstvo se čuva kao inducirani patriotizam, koji je poprimio formu kolektivnog mazohizma raje, čime se pospješio taj kriminalni proces: najvažnije je da "opstane narod", makar i siromašan, raseljen i ostario. Nacionalizam je tako ostao nezaobilazan alat kapitalističke uzurpacije koji je omogućio opskurnim bosanskohercegovačkim tajkunima nestvarno bogatstvo prvobitnom akumulacijom gadosti.

Povezani članci

Dan poslije 1. maja

Dan poslije 1. maja ne možemo prekrižiti ruke i biti saučesnici u sistemu koji je ozakonio ubijanje radnika i njihovih prava. Ljudima treba svaki naš glas koji bi podržao njihove zahtjeve. Ne podnosim one koji se mire sa sudbinom, to čine konformisti budući da se ne žrtvuju ni oni ni njihova porodica. Sa užasom gledam kako se poput virusnih bolesti, kriminal, korupcija i nekažnjivost nastanila u društvu kao dio neprolazne stvarnosti na koji se moramo naviknuti. 1. maj je praznik kada se moramo javno pitati: kako smo došli do te degeneracije vrijednosti društvenog života? Nije tako davno bilo kada smo bili djeca koju su vaspitavali da budemo dostojanstveni i pošteni, da imamo osjećaj časti kao vrijedni radnici koji su spremni braniti opšte dobro i vrijednosti zajednice.

Posljednjih godina Prvi maj se u BiH slavio kao protokolarni praznik, ispražnjen od svog političkoj sadržaja. Takva festivalizacija posljedica je politike koja se provodi zadnje tri decenije – tranzicija u kapitalističku ekonomiju zahtijevala je izvlaštenje radnika te privatizaciju društvenog vlasništva, a u tom procesu su radnici bili prirodni neprijatelji sistema i trebalo ih je utišati, pokoriti. U javnom i političkom prostoru svjedočimo zatiranju klasnog pitanja i zamjeni kategorije radnika i radnica kategorijom “Bošnjaci, Srbi, Hrvati – konstitutivni narodi” što ne počiva ni na kakvoj društvenoj solidarnosti već štetnom nacionalizmu koji je poslužio kao paravan završenom procesu pljačke društvenog vlasništva. Sve je to rezultiralo bijednim socijalnim stanjem radničke scene koja se danas suočava sa niskom ili neadekvatnom platom, velikim radnim opterećenjem, neplaćenim i prekovremenim radom, lošim i nesigurnim radnim uvjetima, kao i čestim mobingom te bullyingom na radnom mjestu. U snažnoj borbi za svoja prava jedino su ostali još rudari, njih oko 500, traži usaglašavanje kolektivnog ugovora, što je nastavak zahtjeva sa protesta rudara iz novembra prošle godine.

Mirni protestni skup i šetnju obavili su i iz Sindikata metalaca FBiH kao i Sindikat solidarnosti iz Tuzle. Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti obilježio je 1. maj otvorenim studijom na Trgu preko puta Vijećnice u Sarajevu izražavajući svoje stavove o drastičnim poskupljenjima, potom zahtjevom za slobodnim praznicima i neradnom nedjeljom. Protest je bio održan i u Banjoj Luci pod organizacijom Saveza sindikata Republike Srpske.

Ipak vrhunac svega, su poruke vlasti radnicima širom BiH, kojima su uz prvomajsku čestitku, poželjeli „bolji životni standard” i „jačanje domaće privrede”. Cinično od onih koji ne vide kako hiljade ljudi živi u BiH i to dan za danom, u neizvjesnoj situaciji gomilajući gorčine i razočaranja, dok istovremeno skoro da nema osobe koja ne bi, dokopavši se vlasti, za samo nekoliko mjeseci stekla raskošnu imovinu i materijalno obezbijedila svoje potomstvo. Izvjesno je da na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni nema organizacione snage niti volje da političkom borbom – kroz proteste, javne kampanje, sindikalnu, pa u konačnici i stranačku borbu krenu masovniji oblici otpora prema etno kapitalističkom režimu. Nikakvi apeli na političku oligarhiju neće pomoći – oni jako dobro znaju šta rade i u čiju korist to rade. Kao i uvijek u historiji – sva prava koja radnici, ili općenito društvo, danas imaju (kao javno zdravstvo i obrazovanje, 8-satni radni dan, penzije, plaćeni godišnji, naknade za nezaposlene, pravo glasa itd. – a mnogi su neka od tih prava danas izgubili!) – za njih su se uvijek morali, na različite načine (protestima, pobunama, političkim i sindikalnim organiziranjem, pa naposljetku često i revolucijama) sami radnici izboriti. Partije sa lijevog političkog spektra odavno samo nominalno govore o radničkim pravima ili svečarski povodom 1. maja dok u kampanji svi govore samo o “poduzetnicima” (dakle o kapitalistima), radnike – koji čine većinu društva – niko gotovo da ni spominje tokom godine. Čak skoro svaka politička stranka lijevog bloka, uvijek i odmah kaže da nemaju “ništa protiv kapitala”. Zato radnici i nemaju svoju autentičnu partiju jer njih interesi kapitala ni najmanje ne zanimaju, oni trebaju političkog reprezenta u borbi samo za radništvo (uključujući i nezaposlene te bivše i buduće radnike) i ostale obespravljene i osiromašene. Inače, ta priča o “poduzetnicima” i tržištu donijela je najmanju prosječnu platu radnicima u regionu;  zbog čega su došli u stanje gdje se jednostavno ne mogu osjećati radnicima, već prije robovima koji se moraju boriti za svoju životnu egzistenciju. Za ovo stanje pored aktuelne etno kapitalističke vlasti veliku odgovornost snose sve partije koje se deklarišu kao zaštitnicima radničkih prava i položaja. Do sada smo mogli vidjeti da one to nisu. Svojim politikama, stavovima i dealovima, malverzacijama su radničku klasu prepustili na milost i nemilost onih koji su akumulirali kapital 90-ih godina kada se uglavnom ratovalo da bi se kralo. S druge strane, sindikati jedini uživaju organizacijsku infrastrukturu koja može promovisati interese radnika/ica,  imaju zakonsko pravo organizovati štrajk, kolektivne pregovore, zastupati radnike/ice pred poslodavcima itd. Sindikati kod nas i dalje imaju dosta članova i članica (unatoč tome što je došlo do pada u članstva) i to može predstavljati veliku snagu ako se stvori jasna politička strategija, demokratiziraju strukture i aktivira članstvo. Nažalost radnici/e čija se prava krše često i očigledno, šute i trpe, sve dok situacija ne postane toliko loša da se više ništa ne može učiniti. Onda i akcije koje se na kraju poduzimaju više su posljedica očaja, a ne organizovanog i promišljenog otpora. Vidjeli smo na bezbroj primjera da radnici i radnice kreću u akciju tek onda kada je poduzeće toliko uništeno dugovima da se gotovo ništa više ne može učiniti. Vidljivi su i problemi sa nekolicinom sindikalnih organizacija koje znaju biti u službi interesa određene političke opcije, najčešće etno desničarskih stranaka. Međutim, treba biti vrlo oprezan pri formuliranju kritike sindikata koja je prisutna u medijima. Ako se pristane na takav medijski diskurs blaćenja sindikata, radnici samo slabe svoju poziciju, a i poziciju onih sindikata koji rade dobar posao i kojima treba podrška. Radnicima niko nikada ništa nije poklonio od prava, niko im se s vrha neće smilovati da bi se i ona stečena prava očuvala.

Nacionalizam i kapitalizam su odvajkada savršeno usklađeni. Nacionalizam se kroz historiju pokazao tako adaptibilnim; u stanju je prilagoditi se svakom poretku. U našim konkretnim, balkanskim prilikama bio je toliko sinkron da se može govoriti o jednom te istom zlu sa dva lica. Velika pljačka narodne imovine obavljena u vrijeme najžešćih ratnih okršaja nije bila nikakva neželjena posljedica rata – nego dio generalne strategije, jedna od ključnih operacija u pothvatu borbe “za svoj narod”. Stečeno bogatstvo se čuva kao inducirani patriotizam, koji je poprimio formu kolektivnog mazohizma raje, čime se pospješio taj kriminalni proces: najvažnije je da “opstane narod”, makar i siromašan, raseljen i ostario. Nacionalizam je tako ostao nezaobilazan alat kapitalističke uzurpacije koji je omogućio opskurnim bosanskohercegovačkim tajkunima nestvarno bogatstvo prvobitnom akumulacijom gadosti. I dok sa televizijskih programa poručuju da nikada nismo živjeli bolje i slobodnije ali ne kao ljudi već kao Bošnjaci, Srbi i Hrvati oni imaju najmanje milosti prema narodima u koje se zaklinju. Nacionalizam kakav oni potiču je u najdubljoj osnovi protunacionalan. Stvaraju od države mistični entitet, shizofreni trans radi kojega narod mora biti spreman podnijeti najveće žrtve. Decenijama predano rade da te žrtve budu maksimalne. Tamo gdje su stali 90-ih, nastavili su njihovi potomci kao kapitalističke guzonje i uzurpatori javnog dobra. Pokrivalica je za takve likove uvijek veličanje države etnonacionalnim epitetima. Iza toga se krije tragična putanja etničkog domoljublja: sve su podredili da imaju svoju državu, gdje šačica predatora cijeđenjem države i državljana puni svoje džepove.

Dan poslije 1. maja ne možemo prekrižiti ruke i biti saučesnici u sistemu koji je ozakonio ubijanje radnika i njihovih prava. Ljudima treba svaki naš glas koji bi podržao njihove zahtjeve. Ne podnosim one koji se mire sa sudbinom, to čine konformisti budući da se ne žrtvuju ni oni ni njihova porodica. Sa užasom gledam kako se poput virusnih bolesti, kriminal, korupcija i nekažnjivost nastanila u društvu kao dio neprolazne stvarnosti na koji se moramo naviknuti. 1. maj je praznik kada se moramo javno pitati: kako smo došli do te degeneracije vrijednosti društvenog života? Nije tako davno bilo kada smo bili djeca koju su vaspitavali da budemo dostojanstveni i pošteni, da imamo osjećaj časti kao vrijedni radnici koji su spremni braniti opšte dobro i vrijednosti zajednice.

Dino Mustafić
Autor 2.5.2022. u 08:23