Desant na Drvar

Nerzuk Ćurak
Autor 22.4.2019. u 08:49

Izdvajamo

  • Vrhunska indikacija te bolesti je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, uvjeren da mu se sve može, da je nezaustavljiv u negaciji sopstvenog identiteta (po svim geografskim mjerilima Laktaši su u Bosni i Hercegovini) i da ima puno pravo, bez obzira na funkciju koja mu je povjerena (prvi čovjek Bosne i Hercegovine) negirati zakletvu koju je položio i svakodnevno isijavati energiju da to čega je on predsjedavajući uopće ne postoji. O vremena, o običaji, o Inzko, o Freud, o Adler, o Foucault, o Lacan, o ljudi - ako ovo nije psihijatrijska klinika ne znam šta jeste. Čega je, dakle, Milorad Dodik ime? On je ime sopstvene negacije, samim sobom dekadencija. Na tragu trice srbijanskog ambasadora u Bosni, on će, opravdavajući retorički desant na Drvar špijuna - diplomate, kazati: “Drvar je bio i ostao srpski grad.“

Povezani članci

Desant na Drvar

O umijeću upravljanja razlikama i proizvodnji države

Piše: Nerzuk Ćurak

Prvo je ambasador Srbije u Bosni i Hercegovini Aleksandar Đorđević zabio tricu: “Nadam se da će se raseljena lica vratiti i da će u perspektivi Drvar biti srpski grad kao što je uvijek i bio”. I kao što se nema šta prigovoriti prvom dijelu njegove rečenice, jer su upravo prognani ljudi koji se vraćaju svojim kućama so Bosne, drugi dio rečenice kojim se Drvar proglašava ekskluzivno srpskim gradom, bio je potreban i dovoljan povod za još jednu rundu različitih patriotskih narativa kojima je zajednički nazivnik – čiji je Drvar?, a znamo da se iza tog lokaliziranog upita krije pitanje opće naravi: čija je Bosna?

Srbija, trajni remetilački faktor na Balkanu, nesposobna, bez obzira na pokušaje demokratske transformacije, da iznjedri bilo koju vlast koja neće biti dubinski nacionalistička i kvaziimperijalna, ne popušta Bosnu, pije joj krv na sve moguće načine i kao gestu njegovanja dobrosusjedskih odnosa, za ambasadora u Sarajevo pošalje svog prvog špijuna, šefa BIA-e, šaljući poruku koliko drži do diplomatskih manira i poštovanja svog izmrcvarenog susjeda, kada prvog čovjeka tajne službe šalje u Sarajevo da bude prvi javni službenik Srbije u Bosni. (Sasvim je drugo pitanje kako je takav personalitet uopće mogao dobiti agreman, ali kad imate trojnu diplomatiju, to je tako).

Teško je to drugačije vrednovati nego kao odluku da se nastavi rovarenje u državi, koju Vlada Srbije kao priznaje, a bez kao, ne da joj da diše sa oba plućna krila, koristeći neznatno manje plućno krilo za opstrukcije koje vode, a čemu drugom, nego razarajućoj emboliji. I ništa ne upućuje da će Vučićev „brod luđaka“ prestati sa kanceroznom infuzijom koja od Bosne i Hercegovine pravi trajno bolesnu državu.

Vrhunska indikacija te bolesti je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, uvjeren da mu se sve može, da je nezaustavljiv u negaciji sopstvenog identiteta (po svim geografskim mjerilima Laktaši su u Bosni i Hercegovini) i da ima puno pravo, bez obzira na funkciju koja mu je povjerena (prvi čovjek Bosne i Hercegovine) negirati zakletvu koju je položio i svakodnevno isijavati energiju da to čega je on predsjedavajući uopće ne postoji. O vremena, o običaji, o Inzko, o Freud, o Adler, o Foucault, o Lacan, o ljudi – ako ovo nije psihijatrijska klinika ne znam šta jeste. Čega je, dakle, Milorad Dodik ime?

On je ime sopstvene negacije, samim sobom dekadencija. Na tragu trice srbijanskog ambasadora u Bosni, on će, opravdavajući retorički desant na Drvar špijuna – diplomate, kazati: “Drvar je bio i ostao srpski grad.“

To je ta šizofrenija koju živimo. Prvi čovjek Bosne i Hercegovine, prema Ustavu, predstavlja sve građane a ne neku etničku grupu. Minimum obzirnosti zahtijeva javne nastupe vodećih političara na inkluzivan način, koji uključuje sve a ne isključuje nikoga. Šta bi bilo lošije da su i ambasador Srbije u Sarajevu i predsjedavajući bosanskohercegovačkog predsjedništva, povodom otvaranja konzulata Republike Srbije u Drvaru, kazali: Drvar je oduvijek bio grad u kome je većinsko stanovništvo bilo srpske nacionalnosti. Ti ljudi vole svoj grad i još uvijek se bez obzira što su bili protjerani, i nakon toliko godina vraćaju na svoja ognjišta, u svoj Drvar i u svoju Bosnu i Hercegovinu koja je zajednička otadžbina sva tri naroda. Ovakav ili sličan istup bio bi mali ali značajan pomak ka pravu, pravdi i istini i ne bi izazvao gnjev te, bilo razumnu reakciju, bilo nerazumnu političku i medijsku histeriju na drugoj strani Bosne.  

Onda se Dodik uhvati za tu histeriju i prenese nastali problem sa uzroka (srpski teritorijalni nacionalizam) na posljedicu (iznuđeni odgovor nečega što se pretenciozno naziva probosanske snage) a u političkom i medijskom polju umnožavaju se narativi nasilja, isključivosti, mržnje, rata… čime se suštinski udaljavamo od epohe mira koja je jedini pouzdani kriterij Bosninog historijskog napredovanja, uzdizanja i uspravljanja.

Graditi mir je najveći mogući poduhvat u postkonfliktnoj zajednici opterećenoj ideologijama konfrontacije i političarima koji su protiv izgradnje mira. Svaki političar u Bosni i Hercegovini koji istrajava na partikularnom (moj narod, moj narod, moj narod) bez ikakvog interesa i empatije za Drugog i za cjelinu protiv je mira; svaki političar iz Srbije i Hrvatske koji istrajava na protubosanskohercegovačkoj afirmaciji svog, politički prisvojenog etnonacionalnog partikulariteta, protiv je izgradnje mira kao nepovratnog procesa.

Pa je li uopće moguće u Bosni okončati zakon akcije i reakcije u stvarima politike, kulture, nacionalnih pitanja, etiketiranja i prisvajanja? Je li jedini i trajni odgovor Bosne na njenu negaciju, direktna reakcija? Protubosanska akcija i kao bosanska reakcija nisu dovoljni za stvaranje društvenih uvjeta u kojima više neće biti moguća obnova etničkog nasilja. Svakome ko gleda svojim očima i vidi svojim umom a ne umom nacionalističkih vođa i njihovih medijskih derivata, mora biti jasno da se na Njutnovoj premisi fizičkog svijeta ne može graditi svijet društvenih odnosa: zatezanje konca na oba njegova kraja vodi pucanju. Ali šta uraditi da ne dođe do pucanja i da ljudi nastave živjeti šireći područje slobode, nenasilja i tolerancije?

Umnožavati dominirajuće nacionalističke narative nije rješenje, pognuti glavu i pristati na poraz, taman posla. Ali šta je taj treći uvid koji nadilazi linije podjele, koji je protiv strategije win – lose, već za strategiju win-win? Je li uopće moguća platforma za Bosnu i Hercegovinu u kojoj se kvalificirana većina građana svih nacionalnosti osjećaju pobjednicima – jer su pobijedili sopstveni nacionalizam i nacionalističku represiju etnonacionalnih kartela? Evo kako ja to vidim kroz mikroanalizu nedavnog desanta na Drvar:

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić, kao, u idealnotipskom smislu, glas onih koji ne preferiraju etnički i etnonacionalni identitet kao najvažniju dimenziju političkog, ali, istovremeno, po tvrdnjama mnogih i relevantnih aktera ali i budala, živi dokaz da se uopće ne može biti glas takvih u dejtonskom sanatorijumu, reagovao je, naravno, u okviru trećeg Njutnovog zakona i poručio: „Drvar nikada nije bio srpski grad, niti će to ikada biti. Drvar je partizanski, i oduvijek je bio bosanski grad. Uvijek će to i biti, unatoč željama i pretenzijama Srbije na Bosnu i Hercegovinu, koje su se zadnjih desetljeća manifestovale kroz najveći oblik tragedije po BiH i njene građane. Nadam se da će se veleposlanik Srbije, ubuduće, suzdržati od srbiziranja bosanskohercegovačkih gradova. U ovoj državi ima mjesta za sve, ali nema mjesta za bilo čiji etnički ekskluzivitet.“

Na ovu Komšićevu izjavu reagirao je i episkop bihaćko-petrovački Sergije koji je „očitao lekciju“ članu Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, titulirajući ga Benjaminom Kalajem, dakle, čovjekom koji, da stvar uprostimo do kraja, ima zadatak da prevede Srbe u Bosance, pa je Komšićeva izjava, čiji je glavni smisao odbrana teritorijalnog integriteta BiH, učitana kao negacijski kod srpskog transpovijesnog identiteta. S jedne strane, radi se o svjesnom njegovanju konfliktne historije, ali s druge strane, moguće je da epska svijest, transponovana u malog čovjeka proizvodi osjećaj straha da mu neko hoće zabraniti da bude Srbin.

Zato su važne nijanse. Komšićeva izjava, očito, još uvijek ne može pripadati integralističkom bosanskohercegovačkom diskursu i stoga je pravi put relaksacije našeg postkonfliktnog društva i istovremenog rasta podrške transetničkim i prekoentitetskim politikama, osjetljiva upotreba riječi. U tom kontekstu, bilo bi bolje da je Komšić naglasio kako Drvar jeste grad koji svojom demografskom historijom zorno svjedoči dugotrajno prisustvo srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i da to niko razuman ne želi dovesti u pitanje, ali da konzulske i ambasadorske izjave koje baš kao prst u oko, ne žele kontekstualizirati srpski Drvar u bosanskohercegovački kao čisti istiniti iskaz političke geografije, nisu dobronamjerne. Na ovom tragu, dobronamjernost bi bila jasnije vidljiva, a ljudi neinficirani divljim nacionalizmom, skloniji prihvatanju istinitih iskaza. To bi za ovo doba nepovjerenja već bio veliki iskorak. Ovako, gotovo da sam uvjeren, bez obzira na partizansku preferenciju Komšićeve odbrane „našeg Drvara“, da je njegov iskaz o Drvaru koji nije srpski bio veoma mio i ušima najzadrtijih hrvatskih nacionalista koji već tepaju Drvaru kao starom hrvatskom mjestu.

Dobre, blage riječi potrebne su Bosni. Potrebna nam je suspenzija retorike kao nasilja. Duboko sam uvjeren da bi temeljna promjena političke retorike u smjeru balansiranog razumijevanja svih parcijalnosti, ali ne na uštrb cjeline, već u njenu korist vodila popuštanju tenzija i boljem dobu. U duhu političke filozofije to bi značilo da dobronamjerni akteri u političkoj, kulturnoj, obrazovnoj i intelektualnoj sferi shvate i primjenjuju obrazac da je Bosna i Hercegovina identična svojim razlikama. Šta to znači?

To znači da je naša razlika naš identitet. Ako se razlika prenaglašava, trpi bosanskohercegovački identitet. Tipični primjeri takvog pristupa su ideologije i politike Herceg Bosne i Republike Srpske. Ako se pak razlika negira, što se pokušava izvanvremenskim i izvanprostornim privođenjem BiH čistoj teoriji nacije – države, ponovno trpi naš zajednički identitet, upravo taj građanski identitet prema kojem se krećemo i koji nikada nećemo izgraditi ako preskačemo razliku kao da je nema.

Naglašavanje Drvara kao ekskluzivno srpskog grada, poništavanje je tog mitskog mjesta ne samo kao bosanskog grada, već i kao srpskog, jer on je srpski samo ako je bosanski. S druge strane, neodmjereno insistiranje da Drvar nije srpski grad, s uvjerenjem da se tako favorizira njegovo bosanstvo, ne gradi Drvar kao bosanskohercegovački grad, već ga poništava kao takvog.

Čudna je dijalektika Bosne. Vrijeme je da, izvan očekivanog odnosa akcije i reakcije, Bosna i Hercegovina konačno zabije tricu. Onaj drugi Aleksandar Đorđević, ne ovaj negativac iz teksta, zabio je nemoguću tricu i Partizanu donio titulu prvaka Evrope. Takva, nekako baš takva trica potrebna je Bosni i Hercegovini. Kad niko ne očekuje. Kada su je svi otpisali.

 

Nerzuk Ćurak
Autor 22.4.2019. u 08:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija