Dino Mustafić: GRAĐANSKA EMPATIJA ZA BiH

Dino Mustafić
Autor 21.9.2020. u 09:00

Dino Mustafić: GRAĐANSKA EMPATIJA ZA BiH

Jasno je, dakle, da su Dodik i Čović rehabilitovali srpsko-hrvatski savez iz ratnog vremena (Milošević-Tuđman, Karadžić-Boban), kojeg treba nazvati pravim imenom – antimuslimanski savez. Namjerno ga ne zovem antibošnjačkim, pa čak niti antibosanskim, jer u postojećim međunarodnim okolnostima, sa porastom islamskog terorizma na globalnom nivou i porastom militantne desnice na Zapadu uz migracionu krizu koja je na granicama EU, on jeste izvorno antiislamski. Kao takav, dobija veću međunarodnu cijenu, predstavljajući Srbe i Hrvate kao „spasioce Evrope“ od islamske pošasti ugnježdene i parkirane u imigrantskim kampovima na granicama EU gdje je BIH po njima sigurnosna prijetnja broj jedan.

Helikopterom u stilu narko bosova sletio je na Pantovčak milioner iz Laktaša u službeni posjet Zagrebu: “legitimni predstavnik Srba Milorad Dodik”- kako je službeno najavljen- došao je u posjetu predsjedniku Hrvatske Zoranu Milanoviću. Očekivani susret, za neupućene možda iznenađujući. Bio je to susret dvojice lažnjaka socijaldemokrata, ali i nastavak politike koja nije nikada odustala od razumijevanja Bosne i Hercegovine kao „dijela svog geopolitičkog prostora“, još od ratnih ciljeva Beograda i Zagreba iz devedesetih.

Hrvatska, koja se predstavlja kao dušebrižni politički saveznik BiH na putu evropskih integracija, posljednjih godina od dolaska Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) na vlast, ustrajava na unutrašnjem uređenju koje podrazumijeva tri etnoteritorijalne jedinice i na donošenju novog Izbornog zakona, protivnog evropskim pravnim standardima budući da je diskriminatoran. Vanjska politika Zagreba svodi se na unutrašnju politiku bosansko-hercegovačkog HDZ-a: destabilizacija BiH u savezništvu i partnerstvu sa Dodikom.

Nakon jednog od sastanaka s Dodikom, predsjednik HDZ- a Dragan Čović je novinarima kazao da je nastupilo ,,teško razdoblje“ krize funkcioniranja vlasti u BiH, što ,,izravno utječe i na proces europskih integracija“. Licemjerstvo u rukavicama predsjednika HDZ-a, po starom običaju, njegov politički brat Dodik preveo je na narodski jezik: ,,Pa, krize u BiH će prestat kada nestane BiH“”. Obojica su sa neskrivenim osmjehom ispratili ovu uobičajenu šalu koja se sve češće upućuje trećem narodu – Bošnjacima kao poruka sa značenjem: gdje smo stali u ratu, nastavljamo politikom u miru.

Jasno je, dakle, da su Dodik i Čović rehabilitovali srpsko-hrvatski savez iz ratnog vremena (Milošević-Tuđman, Karadžić-Boban), kojeg treba nazvati pravim imenom – antimuslimanski savez. Namjerno ga ne zovem antibošnjačkim, pa čak niti antibosanskim, jer u postojećim međunarodnim okolnostima, sa porastom islamskog terorizma na globalnom nivou i porastom militantne desnice na Zapadu uz migracionu krizu koja je na granicama EU, on jeste izvorno antiislamski. Kao takav, dobija veću međunarodnu cijenu, predstavljajući Srbe i Hrvate kao „spasioce Evrope“ od islamske pošasti ugnježdene i parkirane u imigrantskim kampovima na granicama EU gdje je BIH po njima sigurnosna prijetnja broj jedan.

U priču se uklapa sve što godinama govore najviši hrvatski i srbijanski dužnosnici prilikom susreta sa međunarodnim diplomatama: ti nesretni imigranti od kojih je većina u potrazi za sigurnim poslom i životom predstavljaju se kao potencijalni teroristi koji služe za argumentaciju dezintegracije Bosne i Hercegovine kao većinske muslimanske zemlje tako što će se ipak ostaviti etničko parče teritorije na ⅓ države nastanjeno domicilnim muslimanima koje se može po potrebi lako izolovati i jasno nadzirati.

Uostalom, to je odavno najbolje definisao nekadašnji predsjedavajući Predsjedništva SFRJ Borisav Jović u svojim političkim memoarima kada kaže kako je problem Bosne to što ,,muslimani odbijaju biti Srbi ili Hrvati“.

Šta to znači?

Ovu ideju podjele BiH niko nije obnovio ili ojačao; suštinski, ona nikada nije bila napuštena, izuzuzev u kratkom periodu kada je Zoran Đinđić bio na vlasti u Srbiji, a u Hrvatskoj Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Pogrešno povjerovavši da je suočavanje sa pogrešnom vanjskom politikom Hrvatske devedesetih tokom procesa detuđmanizacije stavilo tačku na ideju podjele BiH, očito smo potcijenili jačinu nacionalista koji su se, u postojećem HDZ-u, mimikrično ,,europeizirali“. U Srbiji je epoha Vučića na vlasti (niti prethodnik Tadić nije bio ništa drugačiji) pojela sve godine nade da je moguće javno iskazati kajanje zbog počinjenih zločina u ime velikosrpske ideje. Katarza je zabluda. Uostalom, koliko smo puta od nacionalista čuli da će se, kada se već raspala ona velika, raspati i „Jugoslavija u malom“, tj. Bosna i Hercegovina?! Cilj je, dakle, stvoriti etničke države na području BiH: srpska etnička država obuhvatila bi teritoriju Republike Srpske, dok bi Hrvati, koordinirano sa svojim srpskim saveznicima pokazavši disfunkcionalnost “vještačke” tvorevine pod međunarodnim protektoratom, uzeli svoj dio teritorije na kojoj već kompaktno godinama vlada kriminogena etno-oligarhija HDZ-a. U tome danas imaju svesrdnu podršku aktuelnog političkog rukovodstva Hrvatske na najvišem nivou kroz sinhronizirani nastup ljevice i desnice: tandem Milanović – Plenković. Sve je lažno u milozvučnom diplomatskom jeziku Srbije i Hrvatske o “poštovanju integriteta BiH u kojem će podržati dogovor sva tri naroda i tako dalje bla bla bla…” u tom se političkom sporazumu naših susjeda, koje čvrsto povezuje zajednički cilj, jasno prepoznaje strah od Bosne kao građanski uređene države. Milorad Dodik je rekao da BiH nikada ne može biti građanska nego samo zemlja tri konstitutivna naroda. ”U suprotnom, mogući su različiti scenariji” zaključio je sa prijetnjom.

U Zagrebu mu se Čović pridružuje kroz rasističku izjavu “U BiH reći građanska država to znači unitarizam u nekoj formi i teorijskom obliku, a to vam znači u osnovi islamsku državu”. Obojica znaju da je dejtonski sporazum legitimirao razorenu kulturnu supstancu Bosne i time je mnogo opasniji od samog rata. Taj dokument koji štiti etničko i kolektivističko pravo nad građanskim i individualnim, ne samo da je rasistički glup i protivan kulturno-historijskom biću zemlje, nego je otvorio mogućnost da bosanski dušmani žele tu državu učiniti nemogućom. Tužno je da u 21. stoljeću u BiH žive i djeluju političari koji, nakon iskustva rata devedesetih, i dalje žele odvojiti narode kao da oni nikada nisu zajedno živjeli. To je strašno! Još je strašnije to što se mnogi odgovorni ljudi u međunarodnoj zajednici na veoma trom i blag način očituju povodom svakodnevnih najava rata, što ne poduzimaju ništa na veoma otvorene političke izjave koje dovode u pitanje ustavni poredak i evropsku budućnost BiH. Nosioci vlasti iz HDZ-a i SNSD-a govore isto što i njihovi prethodnici uoči i u vrijeme rata devedesetih. Dakako, riječ je o prethodnicima koji su zbog te retorike presuđeni ratni zločinci, a kojima postojeći bosanskohercegovački establišment iz reda srpskih i hrvatskih “legitimnih predstavnika”, kao svojim uzorima i „herojima“, rođendane čestita na gradskim bilbordima ili traži minutu šutnje u Predsjedništvu BiH kao odavanje počasti. Nažalost, Bosna nema ni političke, niti intelektualne snage da se sama suprotstavi nacionalističkim naracijama, a teško je povjerovati da se pojedinačni ili manjinski glasovi kritičara etničkog ustrojstva BiH mogu transformirati u nadu koja će roditi autentični, stvarni mir zasnovan na slobodi i pravdi, novom građanskom konceptu. Zato su važne riječi Angele Merkel koja traži više empatije za Bosnu jer je “Dayton teško naštetio bosanskoj duši i amputirao zemlju, spasio je državu BiH, ali je od nje napravio invalida. Rješenja nema bez onih koji su od nje napravili Daytonistan” tako citira iskaz jedne od najmoćnijih liderki u svijetu CDU-političar Stefan Schwarz u svom komentaru jučer objavljenom za Deutsche Welle. On nam u tom tekstu otkriva kako je i kod njemačke kancelarke rat u Bosni, izazivajući kod svih bespomoćnost, nevjericu i bijes, ostavio trajni dojam. Spominjala je lošu situaciji u Bosni sa osvrtom na najnoviju izbjegličku krizu. Autor i sam zaključuje šta je razlog neuspjeha evropske politike na Balkanu: “Jedan razlog je: Evropa, pa i Njemačka, se ne suočavaju sa uzrocima sadašnje situacije u Bosni. Ne postoji volja za suočavanje s vlastitim greškama. Uzrok za situaciju u Bosni nije, kako cinici tvrde, što je zemlja paralizirana od previše nacionalizma. To je propaganda. Problem je međunarodna tolerancija prema ratnim zločincima i kriminalcima. I njihovom životnom osiguranju koje se zove Daytonski sporazum”.

Očigledno je da postaje sve jasnije da je princip konstitutivnosti naroda, na način na koji ga interpretiraju etno-nacionalisti i njihovi intelektualni poslužitelji, nespojiv sa pravnom stečevinom Evropske unije. Presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić-Finci” nije sprovedena zato što je ona nesprovodiva u zadatom ustavnom okviru konstitutivnosti naroda. Ta i nekoliko drugih presuda Evropskog suda za ljudska prava predstavljaju minu u temelje bh. ustavnog sistema baziranog na etničkoj diskriminaciji. Kakva god da je današnja Evropska unija, još uvijek je nezamislivo da etnicitet bude ključni izvor legitimiteta političke vlasti u jednoj državi. Najogoljeniji izraz tog principa jesu “dvije škole pod jednim krovom” – te škole nisu nikakva deformacija ovakvog ustavnog sistema već upravo izraz njegove dosljedne primjene.

Međutim mi moramo biti iskreni prema sebi i postaviti pitanje: Zbog čega je ovdje i danas teško nedvosmisleno se izjasniti za građansku državu na principu jedan čovjek jedan glas, ako su to osnove demokratskog poretka? Jedan od razloga je i to što se za princip “jedan čovjek, jedan glas” najglasnije zalažu bošnjački nacionalisti. Oni računaju da bi uvođenje tog demokratskog principa bila dobra palija kojim bi se njihov diskriminatorski odnos prema manjinama (nacionalnim, vjerskim, seksualnim, političkim…) demokratski legitimirao. Ako su već takve demokrate i smeta im konstitutivnost naroda, što onda u sredinama gdje imaju vlast i po sistemu “jedan čovjek, jedan glas” ne uvedu demokratske principe vladanja po kojima bi, recimo, jednake šanse za zapošljavanje u Zenici sa Bošnjacima imali i Srbi i Hrvati i ostali? Ili po kojima na čelo kulturnih ili državnih institucija u Sarajevu ne bi dolazili, bez obzira na profesionalnu nekompetentnost, prije svega članovi vladajućeg SDA.

Zbog toga BiH treba stranke, pojedince, civilno društvo, svojevrsni građanski front koji nudi mir i prosperitet, novi vrijednosni sklop, promjenu političke paradigme etničke demokratije. Historijska je odgovornost na onim političkim subjektima kiji promoviraju građanski koncept da pokažu svoju stvarnu multietničku platformu, u kojoj neće postojati mogućnost majorizacije bosanskih Srba i Hrvata. Nije dovoljno to govoriti; neophodno je to vidjeti u životu, na konkretnim primjerima od zapošljavanja i pozicijama izvršnih funkcija u javnim ustanovama i preduzećima, izvršnih i zakonodavnih organa upravljanja u gradovima i kantonima gdje su manjina. Svojevrsna pozitivna diskriminacija može dovesti na izbornim listama građanskih partija veći broj neistomišljenika politika SNSD-a i HDZ-, a koji dolaze iz srpskog i hrvatskog korpusa.

S druge strane, imajući u vidu teško naslijeđe posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, te strahove i nepovjerenje koji se ciljano proizvode, ne treba bježati od zadržavanja nekih elemenata zaštite kolektivnih prava kroz Domove naroda. Naravno, ni slučajno u obimu u kakvom postoji danas, u kojoj se zaštita manjina pretvorila u legalno, ustavno sredstvo diskriminacije nad većinom građana. Apsurdno je da Domovi naroda u Federaciji BiH i državi BiH imaju praktično opću ili identičnu nadležnost kao Zastupnički domovi?! I dodatno, iako su Srbi, Hrvati i Bošnjaci ustavno ravnopravni u Republici Srpskoj, tamo ne postoji nikakav djelotvoran sistem zaštite kolektivnih interesa Bošnjaka i Hrvata?! Dakle, apsolutno treba inaugurirati građanski princip “jedan čovjek, jedan glas”, ali u prihvatljivom i faznom smanjivanju (zlo)upotrebe konstitutivnosti naroda, sve do trenutka nestanka međuetničke nepovjerljivosti.

Za tako nešto ukoliko želi dobro svom narodu i državi, Stranka demokratske akcije (SDA) mora otići u historijsku svlačionicu, redefinisati svoje političke stavove i konceptualno se promjeniti u svebosansku konzervativno-tradicionalnu stranku građanskog desnog centra. Nešto od toga su napisali i u kongesnoj deklaraciji, ali ih politička praksa demantuje i oduzima kredibilitet. Ne vidim da su njeni prvaci svjesni da su upravo oni, zahvaljujući svom nevjerodostojnom građanskom konceptu, najveći saveznici i politički partneri dezintegracijskim etno politikama.

Svako od nas mora u jednom trenutku svog života da jasno izabere gdje će se pozicionirati. Svako od nas mora da odgovori na pitanje: Na čijoj si ti strani i za šta se zalažeš?

Svi građani BiH, bez obzira da li žive u Republici Srpskoj ili bilo kojem kantonu Federacije BiH, u istoj su situaciji – žrtve su etničke demokratije u BiH, zemlje bez minimuma socijalne pravde, zemlje siromašnih i obespravljenih, potištenih i frustriranih, zemlje u kojoj su oni koji ih kradu nacionalni heroji, a oni kao građani reducirani na amorfnu masu kojom se sredstvima etno-političkog marketinga straha od drugog drže mase u stanju latentni sukoba i nastavka rata političkim sredstvima. Napori intelektualaca danas ne donose nikakvu korist ukoliko oni jedino objelodanjuju krivce i neprijatelje normalnog života, a ne daju nikakav doprinos da se ljudi osposobljavaju i bore protiv njih do pobjede. Demokratija i izbori mogu promijeniti stvari ako mi kao stanovnici ove države iskažemo više građanske empatije jedni za druge. U protivnom “u lažnom ne postoji pravi život”.

Dino Mustafić
Autor 21.9.2020. u 09:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija