Dino Mustafić: MOJA ZEMLJA

Izdvajamo

• BiH će se odsustvom imunizacije pretvoriti u teritorij "okuženih" kao od prije sto godina kada se nije moglo slobodno ulaziti i izlaziti, već se mora povinovati svim pravilima karantinske politike.

Povezani članci

• Sramota hrvatske šutnje
•  Fingerprint “otvara” bravu!
• Obezglavljenost naša nasušna
• Promocija knjige Tomislava Jakića: “Nisam zavijao s vukovima”
• Tužilaštvo BiH: Podignuta optužnica protiv upravnika logora Dretelj
• “Doktrina Gerasimov”, Dragan Čović i ruska baza u Republici Srpskoj

Danas živimo pod političkim vođama koji podsjećaju na kuma, a mnogi ljudi ih iskreno podupiru i glasaju za njih. Zbog toga sve njihove raskošne vile, nepotizam, sva nedjela i bezobzirnost koje smatramo sramnim samo su pozadina onog što više niko normalan sa dvije čiste u glavi ne može nazvati moja zemlja. Svima treba biti jasno nakon svega u vremenu pandemije kako je nepoduzimanje političke akcije luksuz koji sebi ne možemo priuštiti.

Većina država u okruženju počele su sa imunizacijom stanovništva u borbi sa pandemijom. BiH i ovoga puta je posebna. Posljedice će biti katastrofalne i izražene su u dvocifrenim brojkama umrlih od korona virusa koje nas svrstavaju među visoko rangiranim zemljama po smrtnosti u Evropi. Vakcina i dalje nema iz COVAX programa, osim nešto na kapaljku iz sadaka diplomatije naših komšija  Srbije i Slovenije. Tačan datum distribucije se ne zna, a nema ni odgovornosti. Kada smo mislili da ne može gore od nabavke neispravnih respiratora u Federaciji BiH na početku epidemije virusom korona, posljednji događaji oko nabavke vakcine demantovali su i to. U BiH uvijek može gore. Treba biti sasvim jasan, ne zbog toga što vakcina nema ili što je BiH na nekoj posljednjoj listi zemalja, već isključivo zbog nesposobnosti vlasti da vakcinu naruče direktnom pogodbom sa kompanijama jer se kriju iza administrativnog labirinta propisa koji im omogućuje nerad i nečinjenje. Ovo što su učinili svojim sunarodnjacima ima oblik ubistva sa predumišljajem za koji sam siguran da mora postojati i pravno-kazneni okvir koji će pojedinačno po hijerarhiji odlučivanja procesuirati odgovorne. Naravno da su SNSD i HDZ u Vijeću ministara i Ministarstvu civilnih poslova BiH pod vodstvom ministrice Gudeljević učinili sve da pokažu disfunkcionalnost države kako ne bi došlo do narudžbe vakcina na vrijeme, jer tada ugovor sa COVAX-om ne bi bio jedini način za njihovu nabavku. Jasno je to svima, osim ministrici vanjskih poslova BiH Biseri Turković koja ne radi ništa sem što zgražava javnost svojim glupim i neodmjerenim izjavama, necivilizirano vrijeđajući čak i one koji nam žele pomoći. Sada je očigledno kako nam je bio neophodan i alternativni put nabavke vakcina jer se ozbiljna država ne može uzdati u samo jedan izvor snabdijevanja. I onda idu već viđene i prokužene političke igranke po parlamentu koje više nikom ne mogu zamazati oči. Uzajamno optuživanje dok se govori o Zakonu o javnim nabavkama koje je kao smetnja da se vakcine ne mogu naručiti, a onda RS to unilateralno učini, što nedvosmisleno znači da u Federaciji BiH premijer Novalić kažnjava građane radi lopova u svom okruženju, pa se ne želi uhvatiti ukoštac s tim, ne bi li se slučajno našao u nekoj novoj aferi ‘respiratori’“. Sada se još jednom vidi kako dvije stranke (SNSD i HDZ) koje imaju svoje potporne i rezervne mehanizme u susjednim zemljama koriste sve da čine pakao na zemlji koja se zove Bosna, dok treća (SDA) djeluje dezorijentisano i nesposobno, opterećena silnim aferama bez društvenog povjerenja i stručnosti kako na ovaj globalni i regionalni izazov odgovoriti. To za posljedicu ima da se jednima doniraju vakcine, da se drugi zovu na vakcinaciju sa duplim pasošima, a da treći sjede skršenih ruku i mole se za Božju milost. BiH će se odsustvom imunizacije pretvoriti u teritorij “okuženih” kao od prije sto godina kada se nije moglo slobodno ulaziti i izlaziti, već se mora povinovati svim pravilima karantinske politike.

Kao svaka ekstremna situacija ova pandemija je ne samo svakog razotkrila, nego se u njoj sve još dodatno ubrzalo i uveličalo do tragične groteske. Korona je i pomogla da dođe neki blow up, gdje se sve jasno i bolje vidi. Posebno za one koji su od zaljubljenosti u svoje etničke lidere uspjeli do sad to da ne vide. Svako od nas nosi kategorički imperativ u sebi. Ovih sam dana završio premijeru predstave po romanu “Istorija bolesti” Tvrtka Kulenovića iz vremena opsade kada je svijest o identičnosti – ja sam drugi, drugi je ja – suštinski pripadala čovjeku. Svijest o identičnosti i moralni imperativ pokreću nužnu i pokretačku energiju nade i strategije solidarnosti. Bez ovoga više neće biti života niti sreće u BiH, jer se logika solidarnosti zasniva na komplementarnosti i reciprocitetu međuljudskih odnosa. To je u direktnoj konfrontaciji sa dominantnom logikom etnonacionalizma koja počiva na mržnji i nasilju. Teodor V. Adorno konstatuje: “U lažnom ne postoji pravi život.” Zar trebamo očigledniji dokaz od situacije u kojoj smo se našli u jeku pandemije kako je vladajuća etno oligarhija bešćutna i otuđena, svijet za sebe koji je uređen tako što malobrojna nekolicina nevjerovatno bogatih uživa u životu dok njihov narod, cijela masa ljudi strada i pati? Napori našeg društvenog angažmana danas ne donose nikakvu korist ukoliko oni jedino objelodanjuju neprijatelja, a ne daju nikakav doprinos osposobljavanju i pokretanju  ljudi u civilnom društvu i političkim organizacijama da se bore protiv njega i pobijede. Ovo nas iskustvo ostavljenih ljudi bez zaštite države mora svrstati u zajednički front nepristajanja koji ima svoj jasan jezik. Oštar i direktan jezik kolektivne i individualne opozicije, radikalniji od svake ideologije koja nema za cilj da preuzme vlast, već želi da razori svaku vlast koju ljudi vrše jedni nad drugima. Kod nas je nacionalistički i populistički jezik okupirao i uništio javnu sferu. Stoga, kada se disonatni glasovi manjine počnu gušiti neumornim napadima stranačkih aparatčika neće više pomoći pozivanja na jednostavne etičke manire sa povikom: “Budite pristojni” jer to danas ne djeluje u BiH. Danas živimo pod političkim vođama koji podsjećaju na kuma, a mnogi ljudi ih iskreno podupiru i glasaju za njih. Zbog toga sve njihove raskošne vile, nepotizam, sva nedjela i bezobzirnost koje smatramo sramnim samo su pozadina onog što više niko normalan sa dvije čiste u glavi ne može nazvati moja zemlja. Svima treba biti jasno nakon svega u vremenu pandemije kako je nepoduzimanje političke akcije luksuz koji sebi ne možemo priuštiti. Naš pojam radosti i sreće treba redefinisati kako bi shvatili da kolektivna akcija ne doprinosi samo boljem svijetu i zemlji u kojoj živimo već i ispunjenom pojedincu.