Drago Bojić: Pravo na Bosnu

Izdvajamo

• Sadašnja Bosna i Hercegovina je talac politika koje ju neće, ali i onih koje ju deklarativno hoće. Zbog toga je bosansko-hercegovačka sadašnjost tako mučna, gorka i teška. I sve je manje one Bosne o kojoj je pisao i koju je sanjao fra Zvonko Baković, kojem posvećujem ovaj tekst na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Povezani članci

• Komšić i Nikšić: Idemo zajedno, idemo naprijed
• Zvonimir Nikolić: Nacionalne stranke su u sistemu spojenih posuda, padne li jedna, padaju sve
• Marinko Čulić: Mostar je grad u kojem je lako biti zločinac
• ‘Spavajte mirno, rata neće biti’
• PUT KA PREPOZNAVANJU SEBE
• IMEP u četvrtak u 12 u Mostaru na Pravnom fakultetu Univerziteta Džemal Bijedić

Foto: steamcommunity.com/Vivii*

Poražavajuća je i uznemirujuća činjenica da mir u Bosni i Hercegovini ovisi o međunarodnoj zajednici i takozvanim „stranim centrima moći“. Još je poraznije da sadašnji politički lideri, dakle, upravo oni koji ugrožavaju mir, potiču vjersku i etničku mržnju, imaju gotovo apsolutnu podršku u narodima koje predstavljaju. Bosna i Hercegovina je u političkom smislu društvo intelektualnog kretenizma, moralnog imbecilizma i pravnog barbarizma.

„Pravo na Bosnu ima samo onaj tko ju voli“, pisao je ljeta 1994. godine u progonstvu jajački franjevac fra Zvonko Baković, rođen u Mrkonjić Gradu (Varcaru) 1937., umro u Jajcu 2009. godine. U to vrijeme je u livanjskom selu Podhum (po kojem se zove i franjevačka župa) izlazio list Šum vodopada – list Hrvata općine Jajce, od lipnja 1994. do rujna 1995. godine. U dvotjednom ritmu Šum vodopada je donosio vijesti iz vojnog, političkog, crkvenog, kulturnog i sportskog života prognanih jajačkih Hrvata, pokušavao održati povezanost među Hrvatima jajačkog kraja i nadu u povratak u rodni kraj.

Fra Zvonko Baković je iz broja u broj pisao duže i kraće političke komentare, snažno emocionalno intonirane, obavijene mukom i gorčinom prognaničkog života. Bio je to „svoj čovjek“, čvrstih i izgrađenih stavova, u vjerskim stvarima konzervativan i tradicionalan, u političkim mudar i racionalan, u raspravama žestok i nepopustljiv, ali dobro upućen u povijesne, kulturne, sociološke i političke procese u zemlji Bosni. Rado je govorio i pisao o zavičaju, možda i zato što je nakon zadnjeg rata ostao bez svoga zavičaja – svoga Varcara. Nije podnosio eksperimente, novotarije, kulturno, jezično i duhovno nasilje „glavnog grada svih Hrvata“, i inzistirao je da se poštuje „bosanska kultura življenja“, sa svim njezinim nedostacima i prednostima.

U nizu svojih tekstova, u kolumni pod naslovom „Pravo na Bosnu“, pisao je fra Zvonko u duhu višestoljetnog nenasilnog patriotizma starih bosanskih franjevaca „da u Bosni ima previše gospodara, i svi zahtijevaju da ih se uvažava i sluša, a glasova je toliko oprečnih, a ubojito snažnih, da Bosna ne može doći do riječi“. Pisao je kritički i o odnosu hrvatske (zagrebačke i hercegbosanske) politike prema bosanskim katolicima i Hrvatima. Ondašnje predstavnike hrvatske politike i one koji su ju podržavali u Bosni nazivao je „Hrvaćanima“ i žestoko im prigovarao što „ne priznaju Bosnu, ne cijene Bosnu, pa je i ne vole, a žele svim u Bosni raspolagati, što više iz nje izvući profita za sebe“.

Od pamtivijeka su se, piše dalje fra Zvonko, Bosna i njezini stanovnici smatrali „drugorazrednim narodima i državom“, a glavni način ophođenja hrvatskih političara prema Hrvatima Bosne prati „intelektualni kretenizam, moralni imbecilizam i pravni barbarizam“. Smatrao je da je pogubno za Bosnu da se o njoj odlučuje u Zagrebu, Beogradu i međunarodnim centrima moći, a domaće političare koji na to pristaju, nazivao je „izdajicama narodnih interesa“, „iščupanim Bosancima“, „koji su strano tijelo u Bosni, koji nemaju ni legitimiteta ni legaliteta da zastupaju narod, jer oni imaju samo silu i snagu rata i zakone koje su sami sebi napravili, drže narod u pokornosti sve do ubojstva, da bi oni mogli legitimno i legalno izvlačiti svoju osobnu ili grupnu korist“.

Fra Zvonko Baković je dočekao kraj rata i povratak u svoj samostan u Jajce. On je pri povratku, da i to spomenemo, ušao u Jajce s „bošnjačke strane“, dakle, preko Bugojna, Donjeg Vakufa i Vinca, u fratarskom habitu. Prije toga, u spomenutom listu, nepokolebljivo vjerujući u povratak, ispisao je više tekstova u kojima apelira na katolike i Hrvate jajačkog kraja da se nakon povratka ponašaju odgovorno i moralno. Nažalost, stvari se nakon povratka nisu odvijale onako kako je to zamišljao fra Zvonko, a zamišljao je da svatko ima pravo na svoje i na povratak, i da treba voditi politiku u korist ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini. Bio je kritičan i prema bosanskim franjevcima, koji se, prema njegovim riječima, sve više odnarođuju, pohrvaćuju i izručuju Tuđmanovoj politici. Nije podnosio politički, kulturni, vjerski i sportski „zagrebocentrizam“, „ludio“ je kao strastveni hajdukovac zbog Tuđmanovog privilegiranja ondašnje Croatie, a Tuđmana je smatrao grobarom bosanskih katolika i Hrvata.

Ima smisla podsjetiti na misli ovog bosanskog franjevca upravo u trenutku dok Bosnu i Hercegovinu potresa nova politička kriza, dok republičko-srpski političari prijete blokadama i otcjepljenjem (uz asistenciju hrvatske stožerne stranke), a probosanske snage tobože pokazuju patriotske mišiće i podvlače crvene crte, i dok i jedni i drugi i treći zastrašuju i sluđuju ljude u ovoj zemlji. Sve je to već viđeno, ali svejedno izaziva uznemirenost, pojačava kolektivne strahove i produbljuje društvenu apatiju.

Vratimo se još jedanput na njegove riječi koje smo citirali na početku ovog teksta: pravo na Bosnu ima samo onaj tko ju voli. Potpisnik ovih redova smatra da nijedna domovina ne zaslužuje ljubav i da se prema svakoj treba postaviti racionalno i kritički, ali, unatoč tome, pokušajmo prema „kriterijima domoljublja“ analizirati trenutni odnos bosansko-hercegovačkih političara prema Bosni i Hercegovini. Očigledno je da Milorad Dodik i većina političara iz Republike Srpske ne žele Bosnu i Hercegovinu i poduzimaju sve, Dodikovim riječima kazano, da je što manje bude. Slična je situacija i s hrvatskom politikom u BiH koja, udružena s republičko-srpskim partnerima, raspiruje antibosansko raspoloženje. U to se savršeno uklapa politika takozvanih „probosanskih snaga“ čija se „ljubav prema domovini“ vodi (auto)destruktivnim patriotizmom i logikom da se postane što omraženiji u očima druga dva naroda i stekne što više „državnih neprijatelja“, što praktično ima jednako loše posljedice za državu i domovinu koju se tobože voli.

Poražavajuća je i uznemirujuća činjenica da mir u Bosni i Hercegovini ovisi o međunarodnoj zajednici i takozvanim „stranim centrima moći“. Još je poraznije da sadašnji politički lideri, dakle, upravo oni koji ugrožavaju mir i sigurnost, potiču vjersku i etničku mržnju, imaju gotovo apsolutnu podršku u narodima koje predstavljaju. Fra Zvonkinim riječima kazano, ponovit ćemo ih još jedanput, Bosna i Hercegovina je u političkom smislu društvo „intelektualnog kretenizma, moralnog imbecilizma i pravnog barbarizma“. Sadašnja Bosna i Hercegovina je talac politika koje ju neće, ali i onih koje ju deklarativno hoće. Zbog toga je bosansko-hercegovačka sadašnjost tako mučna, gorka i teška. I sve je manje one Bosne o kojoj je pisao i koju je sanjao fra Zvonko Baković, kojem posvećujem ovaj tekst na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.