Građansko i demokratsko društvo ili autokratski konzervativizam

Dino Mustafić
Autor 27.6.2022. u 08:53

Izdvajamo

  • Nisu to nikakve seksualne parade jednom godišnje već borba za povećanje vidljivosti LGBT osoba, njihovih svakodnevnih specifičnih problema sa kojima se susreću zbog svoje seksualne orijentacije i rodnih identiteta, te zahtijevanju svojih osnovnih ljudskih prava i sloboda. Prajd se ne razlikuje od bilo kojeg drugog mirnog protesta kojim se zahtijevaju određena prava, i kao takav je neophodan, bez obzira da li je društvo spremno ili ne, a naročito ako nije jer, nespremnost društva zapravo ukazuje na neophodnost organizovanja jednog takvog događaja.

Povezani članci

Građansko i demokratsko društvo ili autokratski konzervativizam

Prava medijska haranga pokrenuta je sa tim ciljem da se od jednog performansa napravi politička priča o karakteru aktuelne sarajevske vlasti. Ti i slični huškači prethodnih godina vlasti opteretili su svojim bahatim, banalnim postupcima i osobnom neukošću kulturni život Sarajeva. Takve bizarne i trivijalne ličnosti i ne trebaju kulturu i umjetnost. Takvi zabranjuju rad umjetnicima i uvode cenzuru. Takvi sa okrutnošću prema uzvišenom i lijepom, donose strah koji izbezumljuje normalne ljude i građane kojih je sve manje. Takvi čine Sarajevo provincijom umjesto metropolom. 

Poruke, facebook statusi, intervjui, stranačka saopštenja ili namjerno odabrana politička šutnja povodom povorke “Porodično okupljanje” u borbi za prava LGBTIQ osoba jeste očigledna politička slika o čemu se u Sarajevu odlučuje na oktobarskim izborima u kantonu. Biće to referendumsko glasanje: građansko i demokratsko društvo ili autokratski konzervativizam. Ako budemo birali ovo prvo onda imamo šanse kao zajednica da njegujemo i čuvamo slobodu izbora i različitost, slobodu misli i izražavanja; ako pobijedi ovo drugo gledaćemo finalizaciju višedecenijske neokonzervativne revolucije, u kojoj će svaka kritička i liberalna misao biti proganjana kao hereza gdje neće biti neobično da država, sudstvo ili državni represivni aparat odlučuje šta je npr. moralna umjetnost, ili šta je nemoralna umjetnost, da li je neki skup dozvoljen ili ga treba zabraniti. U izbornoj godini kada se populistički kalkuliše pred velikim iskušenjem je bila Vlada KS da li stati iza odluke da se održi treći protestni marš populacije koji se identificira kao LGBT. Nisu to nikakve seksualne parade jednom godišnje već borba za povećanje vidljivosti LGBT osoba, njihovih svakodnevnih specifičnih problema sa kojima se susreću zbog svoje seksualne orijentacije i rodnih identiteta, te zahtijevanju svojih osnovnih ljudskih prava i sloboda. Prajd se ne razlikuje od bilo kojeg drugog mirnog protesta kojim se zahtijevaju određena prava, i kao takav je neophodan, bez obzira da li je društvo spremno ili ne, a naročito ako nije jer, nespremnost društva zapravo ukazuje na neophodnost organizovanja jednog takvog događaja. Naime, nakon treće godine okupljanja možemo reći da je glavni grad BiH političkim konsenzusom vladajuće Trojke pokazao za početak volju da sigurnosno zaštiti ovakav jedan skup. Smatram to velikim korakom u komparaciji sa prethodnim političkim sazivima. Onaj drugi i mnogo teži dio kojim se politički i pravno ukazuje na činjenicu da su LGBT osobe prvenstveno ljudi koji svojom seksualnom orijentacijom ili rodnim identitetom ne ugrožavaju ama baš ništa i nikoga jeste jako daleko od političkog profila aktuelne vlasti u KS. SDA-ova medijska i politička ofanziva stranačkih visoko pozicioniranih pojedinaca kojom su dočekali ovaj protestni i građanski skup LGBT aktivista nije bio konzervativni i tradicionalni stav već pravi verbalni neofašizam gnusnih uvreda, diskriminacije i diskvalifikacija. Na prvu crtu je ispred svoje Vlade stao usamljeni premijer Edin Forto koji je pokazao ideološku i vrijednosnu dosljednost lidera stranke koja se zalaže za slobodno i otvoreno društvo, za neselektivan pristup ljudskim pravima, što je uvijek i najvažnija poruka održavanja svakog Prajda. Društvo ne treba i ne smije da toleriše diskriminaciju i nasilje nad bilo kim iz bilo kojeg razloga, pa tako ni zbog seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Parada ponosa je stoga važna iz razloga što promoviše toleranciju među ljudima i samim tim šalje pozitivnu sliku o društvu, te pokazuje da je Sarajevo grad svih njenih građana i građanki bez obzira na njihove različitosti. Forto nije smio biti sam u ovom pohodu. Šutnja ili otvoreno oponiranje političkih partnera Naše stranke u KS ne ulijevaju optimizam da je vrijednosni preokret moguć u Sarajevu. A nama je baš promjena iz temelja jedina generacijska nada da je život u BiH moguć u svim aspektima, naročito u domenu ljudskih prava kao i onom ekonomskom i poslovnom. Ako ne bude oktobarske promjene ostaće država koja radi jako malo na zaštiti mladih, porodica i žena, koja će i dalje potencirati opšti strah od nekog negativnog uticaja liberalnih na javni red i moral naroda. Ostaće korupcija koja rastura državnu infrastrukturu bez vidljive mogućnosti oporavka uz stratešku mržnju i netoleranciju među različitim kategorijama društva, bez obzira da li se radi o mržnji na osnovu vjeroispovijesti, nacionalne pripadnosti, etničkog porijekla, spola, a zatim i rodnog identiteta ili seksualne orijentacije. Nema zakona koji bi spriječio da politički jezik desnih populista okupira i uništi javnu sferu. Stoga, kada se prosvijećeni i racionalni glasovi počnu gušiti neumornim napadima stranačkih aparatčika, raznoraznih botova po mrežama, preostaje jedino da se takvi preklinju za etičke manire i od njih zatraži u javnosti: “Dajte malo pristojnosti”. Međutim, tu zasada nema feedbacka jer Mi uvijek barata etičkim stavovima, a da se ne osjeća dužnim držati istih, zato što izvorni vlasnici tog Mi imaju monopol na moral i privilegiju da su glas naroda. Glas mase i kraj priče. E tako je intonirano saopštenje sarajevskog Kantonalnog SDA u kojem se poručuje: kako je jučerašnja parada koju je budžetskim sredstvima finansirao premijer Forto, predstavlja odjavnu špicu i posljednji pozdrav jednoj raskalašenoj i nakaradno sklopljenoj vlasti, koju su sponzorisali bjelosvjetski razvratnici i pokvarenjaci. Vlast koja podupire nastrane egzibicioniste koji ulicama glavnog grada proganjaju njene građane, neće ‘preživjeti” oktobar'”, zaključili su iz SDA ovo saopštenje. Manipulativno su povezali održani Prajd i slovenački performans “Together” Internacionalnog Art Festivala «Zvrk». Iako je sami organizator festivala opovrgao bilo kakvu vezu između ova dva događaja, optužila se politička i vladajuća Trojka za nemoral, čak i za izbor performansa. Valjda je to projekcija demokratije i slobode izražavanja u kojem SDA misli da Vlada KS treba da kontroliše ili bira svaki umjetnički sadržaj koji se održi u gradu. Političkim diktatom i cenzurom  proglasili su “nastranim” zajednički segment svih performansa gdje je teorijski i praktično istaknut moment akcije kao način djelovanja, dakle prodor u svijet čiji je zadatak, da uznemiruje i postavlja pitanja. Svaki “Body art” performans koji radi sa tijelom ima realistične i konceptualno određene akcije izloženosti tijela koje predstavlja središnju tačku izvedbenog procesa. Body art utemeljen je krajem šezdesetih godina u SAD-u kao krajnji rezultat zanemarivanja tijela i njegova pomicanja na margine simboličkog prikazivanja. Glavni cilj umjetničkog izlaganja tijela jeste povratak izvornim, ritualnim sopstvima čovjeka kroz koje se naglašava egzistencijalna otuđenost u društvu gdje se tijelo nudi na prodaju ili je obrazac patrijarhata. Mnogi teoretičari razlikuju tri vrste body art umjetnosti: analitički (umjetnost kao primarni tjelesni akt), ekspresivni (tijelo kao sredstvo za izražavanje emocija, psiholoških stanja…) i bihevioralni body art (tijelo koje razotkriva društvene norme i tabue). Jedan od primjera body art performansa svakako su i djela Marine Abramović. Ova slavna performerka, čiji performansi uključuju istraživanje granica tjelesnosti primjer su aktivnog djelovanja umjetnice kako na polju simbola, tako i na razini egzistencijalnog čina. Predanost umjetnosti Marina pojašnjava riječima: “Strogo odvajam svoje privatno tijelo i javno tijelo. Zapravo sam vrlo sramežljiva, no u trenutku kada se služim svojim tijelom za potrebe umjetnosti, nestaju sve ograde, nesigurnosti i osjećaji srama. Kada tijelo koristim kao alat, nemam problema s otkrivanjem i golotinjom. Mislim da ću ga na taj način koristiti do kraja života.” Nisam bio u prilici vidjeti ovaj performans koji je pozvan od strane festivala uz odlične umjetničke reference sa jednim od najvećih slovenskih glumaca i performera Markom Mandićem, ali nažalost, i po samom priznanju umjetničke direktorice festivala “Zvrk” sadržaj prekinutog performansa nije bio adekvatan za javni trg što jeste velika programska pogreška za takav prostor. Svakako da bi neki enterijerni ili underground prostor bio mnogo funkcionalniji i komunikativniji od Pozorišnog trga Susan Sontag ispred Narodnog pozorišta.

Međutim, to nikako ne daje za pravo da se nezavisni i inozemni umjetnički čin gostiju iz Slovenije upotrebljava u dnevno-političke obračune i svrhe na nivou kantona Sarajevo. Time SDA uvodi vrlo opasan govor mržnje, dezinformacije i fake newsa koji već jesu naša svakodnevica kao društveni fenomen koji je zaživio zahvaljujući socijalnim mrežama tzv. „cancel kultura“. Ovaj pojam se koristi za opisivanje pojave gdje osoba, skupina ili društvena zajednica izbacuje ili „odstranjuje“ pojedine osobe s društvenih mreža ili, u stvarnom životu, iz društvenih, kulturnih, obrazovnih ustanova, javnih institucija ili javnih poduzeća. Kultura otkazivanja je fraza koja je ustaljena u popularnoj zapadnoj kulturi od 2017. godine kada su postupci ili izjave poznatih osoba uzrokovale “ogorčenja javnosti” što je u konačnici dovelo do toga da su „odstranjene“ ili su postale persona non grata u javnom životu. Prava medijska haranga pokrenuta je sa tim ciljem da se od jednog performansa napravi politička priča o karakteru aktuelne sarajevske vlasti. Ti i slični huškači prethodnih godina vlasti opteretili su svojim bahatim, banalnim postupcima i osobnom neukošću kulturni život Sarajeva. Takve bizarne i trivijalne ličnosti i ne trebaju kulturu i umjetnost. Takvi zabranjuju rad umjetnicima i uvode cenzuru. Takvi sa okrutnošću prema uzvišenom i lijepom, donose strah koji izbezumljuje normalne ljude i građane kojih je sve manje. Takvi čine Sarajevo provincijom umjesto metropolom.

Dino Mustafić
Autor 27.6.2022. u 08:53