Izborni zaklon

Drago Bojić
Autor 1.2.2022. u 10:42

Izdvajamo

  • Bosansko-hercegovačke politike manifestiraju se u doslovnom smislu kao „radikalno zle politike“ antihumane politike, politke mržnje, isključivosti i pljačke, koje sve obesmišljavaju, ubijaju društvenu nadu i razaraju sve što jest i što bi moglo biti zajedničko.

Povezani članci

Izborni zaklon

Foto šg

Kad su laž i lukavstvo sredstvo politike, a dominacija nad drugima njezin cilj, onda nisu mogući ni dogovori ni kompromisi. Tada se i Izborni zakon shvaća kao zaklon kojim se štite destruktivne i zle politike.

Propali su neumski pregovori o Izbornom zakonu između hrvatske i bošnjačke strane. Izjave sudionika pregovora u Neumu pokazuju da do dogovora nije moglo ni doći jer su obje strane došle u Neum na poziv američkih i europskih posrednika (Matthew Palmer i Angelina Eichhorst), da bi tako pokazale konstruktivnost i otvorenost, ali s čvrstom odlukom još prije polaska na put da neće odustati od svojih maksimalističkih zahtjeva. Hrvatska strana svoje stavove i nepristajanje na kompromis pravda brigom za narod i vitalne nacionalne interese, prevarama bošnjačke politike, preglasavanjima i majorizacijom, a bošnjačka borbom za građansku državu, blokadom Federacije u režiji HDZ-a i strahom od saveza Dodik-Čović. Uzgred, poražavajuće je da se o tako važnom pitanju kao što je reforma Izbornog zakona raspravlja po hotelima, a ne u državnim institucijama.

Iza spomenutih hrvatskih i bošnjačkih argumenata, od kojih neki imaju političko uporište, krije se ponajprije i ponajviše gola borba za vlast i strah od gubljenja sadašnjih političkih pozicija. Nitko od aktera neumskih političkih dogovora nije pretjerano zabrinut zbog njihova neuspjeha, iako se čini da je bošnjačka strana zadovoljnija od hrvatske, budući da su „jedinstveno nastupili“ i tako otklonili spekulacije dijela medijske i političke javnosti „da će izdati Bosnu i Hercegovinu“, i jer su, kako je izjavio Fahrudin Radončić (SBB), „štitili multietničku i demokratsku Bosnu i Hercegovinu“, a to najbolje pokazuje činjenica, Radončićevim riječima, „da se nismo dogovorili“.

Bošnjački političari su zadovoljni što su propali pregovori, iako time još više izručuju hrvatski narod Čoviću, pojačavaju iseljavanje Hrvata iz Bosne, osnažuju politiku Milorada Dodika i politički se odriču velikog dijela države – Republike Srpske i zapadne Hercegovine, na koje ne mogu ni politički niti na bilo koji drugi način utjecati. Da su Hrvati brojčano nadmoćni nad Bošnjacima, jasno je da bi bošnjački političari i Bošnjaci tražili isto ono što danas traže Hrvati, svoga člana Predsjedništva i institucionalnu zaštitu kolektivnih prava u Domu naroda. I to bi bilo posve opravdano, jer bi i njima Hrvati, da su brojniji, pokušali nametnuti svoju političku volju. Kao što je opravdan i zahtjev da se ograniče ovlasti Doma naroda kako bi se otklonila mogućnost konstantnog pozivanja na vitalne nacionalne interese i blokiranja državnih institucija.

Zbog neuređenih bošnjačko-hrvatskih odnosa nije politički korektno da nominalno građanske stranke u BiH podržavaju bošnjačku nacionalnu politiku i sudjeluju u njezinim političkim prevarama. Time pokazuju da između njihove građanske politike i politike bošnjačkih stranaka u političkoj praksi nema bitne razlike. Činjenica da u hrvatskom narodu nema snažnije političke alternative HDZ-u, ni nacionalne, a pogotovo ne građanske, ne govori o tome da su Hrvati veći nacionalisti i više jednoumni od Bošnjaka. Riječ je naprosto o tome da ih je prema popisu tri, a u stvarnosti četiri puta manje od Bošnjaka, da ih se stalno straši ugroženošću i poziva na političko jedinstvo u čemu sudjeluju i predstavnici Katoličke crkve na isti način kako Islamska zajednica Bošnjake u Republici Srpskoj poziva da se politički ujedine „kako Vlasi ne bi vladali nad Bošnjacima“. Treba omogućiti građanska, politička i demokratska prava svim građanima BiH, ali nije politički korektno ni pravedno da se to radi preko leđa samo jednog i to najmalobrojnijeg naroda.

Zahtjeve hrvatske strane ne treba izjednačavati s politikom Dragana Čovića i njegovog HDZ-a čija se destruktivnost jedino i može umanjiti time što Hrvati neće strahovati od preglasavanja i što bi u tom slučaju moglo doći do političkog pluralizma unutar hrvatskog naroda i slabljenja moći i utjecaja HDZ-a. Ovdje, dakle, nije riječ o Draganu Čoviću, nego o pravima jednog naroda koji je u nestajanju. U konačnici, riječ je i o konkretnim ljudima koji na vlastitoj koži trpe diskriminaciju većinskog naroda, kao što je to slučaj i s bošnjačkim manjinama u većinskim hrvatskim sredinama. Dakle, laž je da u BiH postoji politički organizirano etnički neutralno građanstvo. Ako i postoji, riječ je o neznatnom broju ljudi koji nemaju gotovo nikakvog utjecaja na politički život ovog društva. U stvarnom životu su manjine, bez obzira koje i u kojem dijelu zemlje, posvuda diskriminirane.

Čović je izjavio „da je sve manje optimističan kad je riječ o promjeni Izbornog zakona, da su razgovori sa Strankom demokratske akcije (SDA) besmisleni,  da bi se razišli prvi dan da u Neum nisu došli novi ljudi (predstavnici SBB-a, NiP-a i NES-a) i da nema formalno-pravnih uvjeta za organiziranje izbora“, ali da će sudjelovati i na sljedećim razgovorima koje bi navodno trebali organizirati „novi ljudi“. Čoviću je, čini se, ipak više stalo do Predsjedništva nego bošnjačkoj strani, jer smatra da ta funkcija pripada Hrvatu kojeg predlože hrvatske stranke i koji dobije glasove hrvatskog naroda (jasno je da bi to u trenutnoj situaciji bio Čović, ali nije sigurno da bi to bio za četiri godine, ni on ni itko iz HDZ-a), ali i radi osobne taštine i osvete Bošnjacima zbog Komšića. Do bosanskih Hrvata mu nije stalo i spreman je da trguje njihovim interesima, što pokazuje i diskriminatorni prijedlog HNS-a u vezi s izborom hrvatskih delegata u Dom naroda, ali je pritom svjestan da svoj zapadno-hercegovački feud nikako ne može izgubiti, i da će pritom uvijek imati potporu Republike Hrvatske.

Pregovori će se nastaviti, ali sve su prilike da ni od budućih pregovora neće biti ništa, jer bi sve strane morale prijeći zacrtanu „crvenu liniju“, a tko god to uradi, mogao bi ugroziti svoja očekivanja na općim izbrima. Izbori će se održati, najavio je visoki predstavnik Christian Schmidt, neovisno o tome hoće li se postići ikakav dogovor. To znači da bi se izbori mogli održati prema važećem Izbornom zakonu i da se ništa neće promijeniti u Federaciji BiH, a onda posljedično ni na razini države. U tom slučaju, kad je riječ o hrvatsko-bošnjačkim odnosima, Dragan Čović i HDZ će osnažiti svoju i ionako jaku i neupitnu poziciju unutar hrvatskog naroda, a Željko Komšić bi ponovno mogao biti izabran u Predsjedništvo glasovima Bošnjaka. Ako se to dogodi, građani u Federaciji će i dalje biti taoci neriješenih hrvatsko-bošnjačkih odnosa.

Propali pregovori u Neumu oraspoložili su Milorada Dodika koji je svoje zlurado likovanje demonstrirao javno, na pres-konferenciji. Glasnik radosne vijesti bio je njegov politički partner Dragan Čović što je dodatno uvjerilo Bošnjake da Dodik i Čović zajednički rade protiv države i učvrstilo ih u uvjerenju da je Željko Komšić trenutno jedino političko sredstvo kojim se može naštetiti Čovićevom savezu s Dodikom, bar kad je o Predsjedništvu BiH riječ. Nemogućnost dogovora u Federaciji BiH ide u prilog Dodiku i njegovoj politici, ali građani Republike Srpske nemaju razloga za zadovoljstvo jer ih ta politika socijalno osiromašuje i nacionalno sluđuje. Nema razloga za zadovoljstvo ni među Hrvatima jer će i dalje ostati taoci politike Dragana Čovića i HDZ-a, a ni među Bošnjacima, jer ovakvo stanje u Federaciji ne može i neće ojačati multietničku i građansku BiH, ali može i vjerojatno hoće produžiti i produbiti političku agoniju ovog društva.

Znaju Bošnjaci tko je Željko Komšić, i većina njih do njega i njegove politike ne drži ništa, ali iz inata prema Čoviću i HDZ-u i prema instrukcijama dominantne bošnjačke politike glasaju za njega. Daju mu glasove isključivo zbog toga da Čović ne uđe u Predsjedništvo, jer bi u kombinaciji s Dodikom mogao naštetiti državi. A to naprosto nije moguće, kao što ni sadašnji članovi Predsjedništva Šefik Džaferović (SDA) i Željko Komšić (DF) nisu mogli ništa sami učiniti za državu Bosnu i Hercegovini, budući da se u svim važnim odlukama traži suglasnost sva tri člana Predsjedništva. Dakle, ako bi u Predsjedništvu BIH bili Dodik i Čović, što je želja srpsko-hrvatskog političkog saveza, a noćna mora bošnjačkih, probosanskih i građanskih stranaka, ne bi mogli donijeti nikakve važne odluke bez trećeg, bošnjačkog člana.

Bosansko-hercegovački političari su, s rijetkim iznimkama, uvjerili ljude da ih politika spašava, odnosno da ih oni i njihove stranke spašavaju. Politika se sa svojim entitetskim, nacionalnim, državnim i građanskim božanstvima nametnula kao jedina spasiteljica ljudi. Razumnim ljudima, ljudima koji poštuju i individualna i kolektivna prava i identitete, strana je i odbojna svaka politika koja divinizira svoju ideologiju. Onako kako su odvratne i opasne ideologije koje se kriju iza naroda, iz čega se uvijek rađaju militantni i krvoločni nacionalizmi, tako je opasna i nekritička ideologija građanstva koja sve izjednačuje, koja ne vidi razlike među ljudima, koja ne uvažava složenost povijesnih i sadašnjih etničkih i vjerskih odnosa, koja negira i ignorira kulturne, zavičajne i tradicijske specifičnosti, i koja je u opasnosti da se i sama, svjesno ili nesvjesno, pretvori u fašizam. Nisu svi identiteti isključivi, razarajući i ubilački. Identitarne razlike treba promatrati kao zajedničko društveno i kulturno blago. Uništavanje jednog identiteta nužno vodi do uništavanja svakog identiteta, samo je riječ o tome koji će identitet i koji ljudi biti sljedeći u redu za odstrel.

Znaju i Hrvati, oni u HDZ-u i HNS-u, ali i općenito pripadnici hrvatskog naroda, da je Republika Srpska nastala na zločinu prema Bošnjacima i Hrvatima koji u tom entitetu nemaju nikakvih prava. Znaju i tko je Milorad Dodik, ali ga podržavaju jer misle da se samo tako mogu obraniti od bošnjačke brojčane i političke dominacije u Federaciji. Znaju i Srbi da su na teritoriju Republike Srpske počinjeni zastrašujući zločini, da su protjerani gotovo svi Bošnjaci i Hrvati, ali unatoč tome podržavaju Dodika i njegovu politiku, jer ne traži od njih da se suoče s istinom i prošlošću. Znaju Srbi i to da su i Hrvati i Bošnjaci progonili pripadnike srpskog naroda, ali se ujedinjuju s Hrvatima jer misle da će tako sačuvati Republiku Srpsku i jer taj savez podržavaju Zagreb i Beograd.

Da bosansko-hercegovački političari rijetko postižu dogovore, osim ako nije riječ o ujedinjavanju dviju strana protiv treće ili predizbornim i postizbornim kalkulacijama i koalicijama, proizlazi i iz toga što su to većinom ljudi koji dobro znaju jedni druge, te zbog toga jedni drugima ništa ne vjeruju i stalno smišljaju kako drugu stranu izigrati i prevariti. Riječ je o ljudima koji su godinama u politici, neki od njih i dva desetljeća. To su ljudi koji su ogrezli u lažima i lukavstvima, koji ne prezaju ni od čega, koji su se enormno obogatili upravo na prevarama, korupciji i kriminalu. Budući da se svi tako ponašaju, uz doista rijetke iznimke, uspostavili su političku praksu prema kojoj nikome ne treba vjerovati, a svakog se može izigrati.

Suvremene političke zajednice, pogotovo one koje su sastavljene od različitih etničkih skupina, ne mogu funkcionirati bez političkih dogovora i kompromisnih rješenja. Kompromisi su nužni i na unutarnjem i na vanjskom planu. Bez kompromisa ne bi bila moguća ni Europska unija u koju masovno odlaze mnogi bosansko-hercegovački građani, a bez dogovora i kompromisa čitav svijet bi bio u sukobima i ratovima. Bosansko-hercegovački političari, pokazuje to tridesetogodišnja povijest suvremene BiH, nisu skloni političkim dogovorima i kompromisima, jer to smatraju političkom i karakternom slabošću, osim kad je riječ o podjeli vlasti i raspodjeli budžetskih sredstava. Kompromise ne vole ni bosansko-hercegovački građani, jer većina njih glasa za političare i stranke koje zastupaju beskompromisne nacionalne, entitetske ili državne politike.

Odbijanje kompromisa neki pravdaju brigom za vitalne nacionalne interese (Dragan Čović i njegovi epigoni okupljeni u HNS-u), neki brigom za državu i domovinu (SDA i stranke koje su se prozvale patriotima i probosanskom ekskluzivom), neki borbom za većom autonomijom, kako to kažu duhovni vođe srpskog naroda, „Božje države“ i „nebeskog entiteta“ (Milorad Dodik i sve srpske stranke u Republici Srpskoj), a neki borbom za građanska prava (građanske stranke). Zajedničko svim tim politikama jest to da svoj strah od kompromisa, a zapravo strah od gubitka birača i političkih pozicija, sadašnjih ili budućih, pravdaju visokim načelima i velikim idejama: jedni su tobože veliki i vjerni rodoljubi i patrioti, drugi samosvjesni i emancipirani građani. Tako se najlakše manipulira vlastitim biračima. I tako se ostaje i na vlasti jer su kompromisi između različitih etnija i između etničkog i građanskog povezani s rizikom, pa i sa nestankom s političke scene.

Razborita i smislena politika uključuje kompromise jer je jedino tako moguće stvoriti funkcionalno i stabilno političko društvo. Politika u pravom smislu, pisala je svojevremeno Hannah Arendt, „nije dominacija, lukavstvo i laž“, što su oznake svih bosansko-hercegovačkih politika, „nego je pojmljiva kao pluralni, zajednički svijet ljudi, koji je u povijesti bio ostvaren rijetko i iznimno“, dodajemo, u suvremenoj Bosni i Hercegovini nikad dosad. Bosansko-hercegovačke politike manifestiraju se u doslovnom smislu kao „radikalno zle politike“ antihumane politike, politike mržnje, isključivosti i pljačke, koje sve obesmišljavaju, ubijaju društvenu nadu i razaraju sve što jest i što bi moglo biti zajedničko.

Kad su laž i lukavstvo sredstvo politike, a dominacija nad drugima njezin cilj, onda nisu mogući ni dogovori ni kompromisi. Tada se i Izborni zakon shvaća kao zaklon kojim se štite destruktivne i zle politike.

Drago Bojić
Autor 1.2.2022. u 10:42