Naprijed – u prošlost!

Drago Bojić
Autor 19.8.2019. u 09:01

Izdvajamo

  • Moguće je da reis Kavazović nema vremena da istražuje povijest vjerske zajednice koju predstavlja i naroda kojemu pripada, ili jednostavno nema volje da iščitava ozbiljne i relevantne historiografske studije, ali mogao bi pročitati knjigu Kritika bosanskog uma Tarika Haverića. Knjiga nije velika, a zahvaljujući autorovoj analitičnosti i oštroumnosti, sjajnom stilu i duhovitosti, čita se u dahu. Tamo se, primjerice, u kontekstu odnosa prema muslimansko-bošnjačkoj prošlosti i „bogumilskom mitu“ može pročitati i ova rečenica: „današnja bošnjačka intelektualno-politička elita u pravilu veliča srednjovjekovnu bosansku državu i društvo, i istovremeno gaji, ponekad do idolatrije, kult Mehmeda Osvajača koji je samostalnost te države ukinuo!“ Haverić precizno demaskira dvostruku ideološku optiku s obzirom na prošlost samo da se stekne korist za trenutnu društvenu i(li) religijsku moć.

Povezani članci

Naprijed – u prošlost!

Foto: Davor Javorovic/Pixsell

Neprihvaćanje realnosti i istine o sebi, opsesivna sklonost njegovanju zabluda i mitova iz prošlosti, imale su katastrofalne posljedice za balkanske narode. Intenzitet sklonosti prema nerealnim historijama, uvijek je obrnuto proporcionalan intenzitetu mržnje prema onima koji se ne uklapaju u takve matrice i narative. Falsificirane povijesti i krivotvorene prošlosti nose u sebi klicu budućih konflikata. Odustajanje od ideoloških i političkih „ratova protiv realnosti“, znači odustajanje od „konflikata i ratova u realnosti“.

Novija srpska historija, piše srbijanski književnik i esejist Svetislav Basara u maloj ali sjajnoj studiji Atlas pseudomitologije, nije ništa drugo do stogodišnji rat protiv realnosti, koji je u pogledu fanatizma u mnogome nalik vjerskom. Taj „rat protiv realnosti“, želja da se mijenja, prekraja i prilagođava prošlost, da se u sadašnjosti realiziraju nedogođene i mitomanske prošlosti, koštao je i srpski narod, ali i druge narode koji su se spletom povijesnih okolnosti našli na putu nerealnim aspiracijama velikosrpske politike.

Rat protiv realnosti nije obilježje samo srpske historije i srpske nacionalne ideologije, već je dominantna oznaka svih balkanskih povijesti, ideologija i politika. Da je to slučaj i s hrvatskom i bošnjačkom poviješću i njihovim sadašnjim ideologijama, potvrđuju i najnoviji javni istupi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ali i igmanska hutba prvog čovjeka Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, reisa Huseina ef. Kavazovića. Namjera ovog teksta nije u tome da se izjednače dvoje aktera o kojima pišemo ni navodne strane koje predstavljaju, ali jest da se ukaže na sličnu matricu mišljenja i (ne)razumijevanja prošlosti.

Po količini arogancije i nesuvislih javnih istupa, hrvatska predsjednica spada u najuži krug balkanskih političara koji sustavno promoviraju politički destruktivizam. Hiperkomunikativna, na jeziku laka i brza, neupućena i k tome još i nepoučljiva predsjednica izgovorila je posljednjih godina toliko nesuvislosti da čak i hrvatska i balkanska javnost, poznate po sklonosti prema svemu što nije racionalno, razborito i istinito, nisu u stanju da to provare. U nedavnom tzv. „ekskluzivnom intervju“ opskurnom nacionalističkom i proustaškom Hrvatskom tjedniku, politički neodgovorna predsjednica Grabar-Kitarović je po količini izgovorenih neistina nadmašila samu sebe. Pritom je, najavljujući svoju kandidaturu za drugi predsjednički mandat, samouvjereno izrekla i to „da je u svome prvom mandatu izvukla Hrvatsku iz tzv. regiona, a u drugom je želi vratiti na put ponosa i dostojanstva koji je devedesetih zacrtao dr. Tuđman.“

U glavama nacionalno opijenih hrvatskih političara, među kojima je posljednjih godina najglasnija upravo predsjednica, „region“ je metafora onoga najgoreg što se može vezati uz ove prostore i narode. Odium prema „regionu“ nastaje iz želje da se raskine sa susjedima, Srbima i Bošnjacima, pravoslavcima i muslimanima, da se lažju ocrni druge, da se o tim narodima izmišljaju najgore kvalifikacije, da se uvećava njihovo zlo, a umanjuje vlastito i Hrvatsku predstavi kao povijesnu žrtvu regiona, kojemu tobože kulturno i politički ne pripada. A upravo zahvaljujući političkom djelovanju predsjednice Grabar-Kitarović, zemlja koju predstavlja je duboko zaglibila u „blato regiona“. To potvrđuje i njezino obećanje da u drugom mandatu Hrvatsku želi vratiti „na Tuđmanov put“, dakle, na put lažne povijesti, domoljubne ratobornosti, isključivosti prema drugima i militantnog nacionalizma, koji je okrvavio ruke u etničkim čišćenjima i koji sustavno proždire i vlastitu djecu. Još je puno toga nesuvisloga, nerazumnoga i povijesno neistinitoga izrekla hrvatska predsjednica u spomenutom „ekskluzivnom intervjuu“, i gotovo da nema nijedne rečenice koja bi odgovarala istini i realnosti. Što se više predsjednica trudi da hrvatskom društvu nametne nerealne paradigme prošlosti, to je sve realnija i surovija njegova sadašnjost.

Ovakve i slične izjave predsjednice Grabar-Kitarović u pravilu izazovu žestoke reakcije u susjednim zemljama, i u političkom i u religijskom prostoru. Na njezine uvredljive kvalifikacije Bosne i Hercegovine i bosansko-hercegovačkih muslimana koje je u više navrata izgovorila u posljednje vrijeme, reagirao je nedavno u svojoj hutbi održanoj povodom obilježavanja manifestacije „Odbrana BiH – Igman 2019“, reis Husein ef. Kavazović. Tu su hutbu prenijeli mnogi mediji, ali ju nitko nije analizirao, iako ona sadrži puno povijesnih neistina, proizvoljnih interpretacija prošlosti i neutemeljenog posvajanja povijesti.

S punim pravom reis Kavazović diže glas protiv „dehumanizacije muslimana koju vode politike iz susjednih zemalja.“ Doista je zastrašujuće i uznemirujuće na koji način neki političari i mediji u Hrvatskoj i Srbiji govore i pišu o Bosni i Hercegovini i bosansko-hercegovačkim muslimanima. U tom smislu je reisova reakcija i razumljiva i opravdana, ali nije razumljivo niti opravdano, kada u duhu lažne historiografije, i sam falsificira povijest pa, između ostalog, kaže da je sadašnja mržnja prema muslimanima „ista ona koju su iskusili naši preci bogumili“, jer su i tada „našu vjeru nazivali heretičkom kako bi opravdali svoje zločine nad nama.“

Reis Kavazović bi kao prvi čovjek Islamske zajednice u BiH morao znati da je takozvani „bogumilski mit“ na koji se oslanja suvremena bošnjačka nacionalistička politika, ozbiljna historiografija davno odbacila kao neutemeljen i povijesno neistinit. Pozivanje na taj mit je također jedna vrsta „rata protiv realnosti“ čime se manipulira s bosansko-hercegovačkim muslimanima i Bošnjacima i onemogućuje ih se da se kao politička zajednica razvijaju u modernim sekularnim političkim konceptima. Bosanski krstjani nikad sami sebe nisu zvali bogumilima, nego su ih upravo tako nazivali oni koji su ih htjeli proglasiti hereticima. Uostalom, čemu ta jagma za srednjim vijekom tek sada, nakon što su prespavana četiri stoljeća turskog imperijalizma, i bez bogumila, bez stećaka, bez bosančice i mnogo toga drugoga na čemu se danas inzistira.

Moguće je da reis Kavazović nema vremena da istražuje povijest vjerske zajednice koju predstavlja i naroda kojemu pripada, ili jednostavno nema volje da iščitava ozbiljne i relevantne historiografske studije, ali mogao bi pročitati knjigu Kritika bosanskog uma Tarika Haverića. Knjiga nije velika, a zahvaljujući autorovoj analitičnosti i oštroumnosti, sjajnom stilu i duhovitosti, čita se u dahu. Tamo se, primjerice, u kontekstu odnosa prema muslimansko-bošnjačkoj prošlosti i „bogumilskom mitu“ može pročitati i ova rečenica: „današnja bošnjačka intelektualno-politička elita u pravilu veliča srednjovjekovnu bosansku državu i društvo, i istovremeno gaji, ponekad do idolatrije, kult Mehmeda Osvajača koji je samostalnost te države ukinuo!“ Haverić precizno demaskira dvostruku ideološku optiku s obzirom na prošlost samo da se stekne korist za trenutnu društvenu i(li) religijsku moć.

Neprihvaćanje realnosti i istine o sebi, opsesivna sklonost njegovanju zabluda i mitova iz prošlosti, imale su katastrofalne posljedice za sve balkanske narode. Intenzitet sklonosti prema nerealnim historijama, uvijek je obrnuto proporcionalan intenzitetu mržnje prema onima koji se ne uklapaju u takve matrice i narative. Falsificirane povijesti i krivotvorene prošlosti nose u sebi klicu budućih konflikata. Odustajanje od ideoloških i političkih „ratova protiv realnosti“, znači i odustajanje od „konflikata i ratova u realnosti“.

Drago Bojić
Autor 19.8.2019. u 09:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija