Nerzuk Ćurak: Ja ću budan sanjati

Nerzuk Ćurak
Autor 20.4.2020. u 09:21

Nerzuk Ćurak: Ja ću budan sanjati

O tome može li kapitalizam biti prevladan. O slobodi u vanrednom stanju. O novinarstvu u vrijeme odnosa s javnošću. O diktaturama. O Friedrichu Nietzscheu. O čovjeku. O čovječanstvu

Nerzuk Ćurak

Naš svijet pretvoren je u globalnu Platonovu pećinu, zbir naših domova jedna je velika antipandemijska spilja u kojoj živimo zarobljeni, sa amovima na našim glavama, koji nam dozvoljavaju da gledamo samo naprijed u pravcu televizijskih ekrana, kompjutora, mobitela… Onemogućeni da pogledamo desno, lijevo, gore, pozadi, jedina stvarnost koju vidimo i koja oblikuje našu istinu o svijetu, koja nam se emituje kao sav naš svijet su sjenke vanrednog stanja što su opasale Zemlju i onemogućuju planetarno ljudstvo da vidi i prihvati išta mimo kontroliranih info bombi iza kojih se skriva autoritet prijeteće moći totalitarne, globalne antivirusne države.

Posljednji ostaci zaklanog novinarstva pokušavaju zaustaviti ovo preuzimanje svijeta od onih koji uvijek imaju višak volje za moć suptilno je nazivajući brigom za narod, ali budimo realni, narod je bliži svojim samoproglašenim liderima, vođama, svojim neproglašenim diktatorima, nego zaklanom novinarstvu koje gubi bitku sa public relations, tim sofisticiranim saveznikom građanske lobotomije, opreznim instrumentom pokoravanja građanstva.

Ako je vrhunsko novinarstvo hrabra i neoprezna potraga za istinom, onda je ušutkivanje takvoga novinarstva u vremenu najveće mirnodopske bitke koju kao zajednica ljudi vodimo, dokaz koliko je u raznim vlastima, od naših krajeva pa do dalekih, drugih dijelova svijeta, prisutan diktatorski čip i kako u vremenima krize kao što je ova epska bitka protiv hinjskog neprijatelja, geometrijskom progresijom raste talenat da se bude soboslikar: što virus više ubija, brčići se više otkrivaju. Što duže bude trajala pandemija, život u rigoroznim uvjetima će se doimati kao normalan. Protokom vremena, naviknut ćemo se na prijeteće forme vanrednog stanja kao normalnost pa će se uvjeti za građansko prihvatanje raznih oblika diktatura umnožiti. Kako će ljudima zaštita života ostati kao najbitnija stavka u antropologiji, suveren (onaj koji odlučuje o vanrednom stanju) će moći sve prodati kao zaštitu naroda: doba diktature je ponovo počelo.

Ipak, narod u kućama to tako ne vidi i ne čuje: treba to sve što je protiv naših vlasti pohapsiti, treba ta novinarska njuškala u zatvor, ko su oni da dovode u pitanje istinu naše pećine, sjenke stvarnosti kao jedinu stvarnost.

Čak i kada u lovu na hranu napustimo spilju, zaslijepljeni suncem (šta bi na ovo rekao i šta bi učinio gospodin Merso) ne vidimo i ne priznajemo da postoji druga stvarnost, ona koja nije oku vidljiva, koja nije PR-ovska, pa žurimo kupiti nužne potrepštine, fiksirani na hranidbenu policu i na kasirku, kako bi se što brže vratili u pećinu, namjestili glave pravo ropski i nastavili život jedne dimenzije, život koji je vlast odredila kao naš jedini život. Virus kao distrakcija, zar je to moguće, zar ono što je razlog vanrednog stanja može biti i vrhunsko skretanje pažnje sa demokratije, slobode, ljudskih prava, pravde… Gotovo da sam uvjeren kako je jedan od ključnih razloga zašto se u nekim razvijenim liberalnim demokracijama najavljuje popuštanje stega iako je virus daleko od toga da bude pobijeđen, strah golmana demokracije da je neće moći odbraniti od diktatorskog preuzimanja, nastavi li se sa posvemašnjom zatvorenošću svega, koja kao način života postaje idealni saveznik militarističke svijesti. A ona ne huči i ne čuči samo u Moskvi, Beogradu, Pekingu, Budimpešti, Varšavi, Ankari, Minsku, već i u Berlinu, Rimu, Parizu, Madridu…

Zbog svega kazanog, pitam se – jesmo li uopće ostali kući samo zbog virusa ili smo, ostajući kući na vanredan način, ostali bez kuće kao duhovnog pribježišta, kao oaze u kojoj ljudski rastemo, moćni da otkrijemo svijet izvan projiciranih silueta raznih komiteta, štabova, koordinacijskih timova i diktatorskih mimova. Da, dom bi nam trebao omogućiti da bolje vidimo a ne da nekompetentni ljudi skloni diktaturi dobijaju veći broj sljedbenika kada se god pojave da izjave.

U domu bi trebali shvatiti da je realnost virusnog doba samo jedna, pozitivistička forma stvarnosti a da su ljudi koji kontroliraju i saopćavaju tu stvarnost tek obrisi ljudskog čiji nas jezički netalentirani, suhi iskazi žele odvojiti od svijeta ideja, od više stvarnosti u kojoj, mimo straha od ukradene moći i mimo slaganja sa tom moći, živi i još umrla nije ideja dobra kao najvišeg ljudskog ideala. U domu se taj ideal oplemenjuje, raste kao najsjajniji opozit (ili bi bar trebao da raste) egzistencijalnom ostanimo kući koje se ispraznilo od bilo kojeg sadržaja osim sadržaja izvanrednog. A dom nije kategorija izvanrednog, nego kategorija ljubavi u kojoj raste ideja dobra: “Kažu znalci da je za razvoj duha veoma važno putovati, međutim, ne treba biti nikakav intelektualni lučonosac da bi se shvatilo da duhovi, ma koliko voljeli da putuju, moraju ponekad da se vrate kući jer samo u njoj mogu da dobiju i sačuvaju koliko-toliko zadovoljavajuću ideju o sebi samima”, lijepo primjećuje portugalski nobelovac Saramago.

Dobijamo li u ovom dobu iščašenosti, “zadovoljavajuću ideju o sebi samima” ili se time uopće ne bavimo svedeni na strah od virusa, na strah od silueta koje upravljaju strahom od virusa; svedeni na strah od slobode – jesmo li uopće više sposobni pjevati o slobodi kao “potrebi duše” i hoće li, kada sve ovo prođe, ako prođe, zadovoljavajuća ideja ljudskog roda o sebi samom biti bjekstvo od slobode i mirenje sa tim, najgorim od svih bjekstava? Jesmo li se uopće vratili kući?

Slutim da će mnogi, ugrađeni u nove forme postkoronarne neoliberalne hegemonije, kao lažne slobode, kao iluzije o slobodi, potrebu svoje duše zadovoljiti naprosto time da budu, da se bude broj koji ima šta da jede i zagrebe u velikoj postvirusnoj trajektoriji globalnog, dehumaniziranog kapitalizma. Vuk sit, ovce na broju. A u eufemiziranim neliberalnim diktaturama mađarskog, poljskog, turskog ili srpskog tipa vođe će voditi narode (vozi Miško!) u nacionalističke budućnosti, unaprijed računajući da će sve to platiti ishaviještena Evropska Unija koju ne mogu smisliti ali znaju da bez krave muzare nema ni njihovih softly diktatura, pa će napadi na Brisel uvijek biti s figom u džepu. U tvrdim diktaturama brata Putina i brata Xija, narod će i dalje šutjeti k’o zaliven, jer metak tajnih službi uvijek je tu negdje.

Ipak, utješimo se i ne zaboravimo da, iako tek 2% ljudi mijenja svijet nabolje, polovina čovječanstva prati gorostase i realizira njihove ideje (so zemlje, sredina kao vrlina), usput hraneći i ostale koji parazitiraju u toj velikoj simbiozi čovječanstva, pa tako ostaje nada u novu zoru homo sapiensa sapiensa, Ja ću budan sanjati:

– da je moguće u središte društvenog razvoja staviti čovjeka a ne profit kao pervertiranog boga, kao zlatno tele kojem se klanjamo prilježnije nego bilo kome drugome;

– da nije protivno ljudskoj prirodi vjerovati kako je smisao zdravstvenog sistema liječiti ljude a ne zgrtati pare;

– da nije unošenje nereda u kosmički poredak stvari ako obrazovanje učinimo besplatnim, od vrtića do univerziteta, Zar nije grijeh Mozartu koji se u ovom trenutku rađa u nekoj balkanskoj vukojebini, onemogućiti da dovrši svoju simfoniju samo zato što je rođen u vukojebini;

– da su penzionerke i penzioneri zaslužili, umjesto finansijskog ponižavanja, društvenog prezira, onečovječenja i mladalačkog frktanja, duboko humani odnos svojih društvenih zajednica i istinsku poniznost svih društvenih slojeva i svake vlasti;

– da nije nemoguće, nakon globalnog udara na čovječanstvo, a šišmišu se živo fućka hoće li virus preći na Borisa Johnsona ili na nekog jadnika iz indijske kaste nedodirljivih, izaći iz Keynesijeve kvadrature kruga – kapitalizam “nije pravičan, nije plemenit… i mi počinjemo da ga preziremo. Ali kada tražimo nešto što bi stavili na njegovo mjesto, krajnje smo zbunjeni”;

– da nije u pravu onaj brazilski franjevac politolog koji je rezignirano konstatirao da socijalna pravda nije moguća jer siromašni ne žele socijalnu pravdu, oni samo žele da budu bogati;

– da je prethodne psihičke i socijalne defekte u karakteru homo sapiensa sapiensa i društava koje je proizveo, moguće prevladati u novoj dionici ljudskog putovanja u kojoj će bolji svijet konačno biti na Ovoj a ne na Onoj strani.

Ako pak ni armagedonski udar malog govneta, koji je u trenutku objavljivanja ovog teksta gotovo 200.000 ljudi, blizu 200.000 moje braće po vrsti otpremio u vječna lovišta, neće biti dovoljan za novi sastanak čovjeka sa samim sobom, onda će, kao eho našeg neuspjeha da kućnu izolaciju pretvorimo u vrhunsku samorealizaciju i organiziranu pobunu protiv svake naredne tiranije, iz zemlje Zemljana ponovo niknuti veliki Friedrich Nietzsche, da nas postidi pred nama samima, da nam, dok mu se smiješi demonski brk, još jednom i konačno poruči: čovjek je nešto što mora biti prevladano. Ali, koji čovjek? Nakon dužeg dumanja, moje je mišljenje da oprezan čovjek mora biti prevladan. Kako je to genijalno primijetio ruski književni nobelovac Aleksandar Solženjicin, oprezan čovjek, nikakav čovjek.

U ironijskom odmaku, kao podrška (preko neke stvari) onima koji se duboko ne slažu sa ovom misli, moram primijetiti da je autor, živeći negaciju svoje sentence, završio u Gulagu. Tamo ga je smjestio najoprezniji čovjek dvadesetog stoljeća Josif Visarionovič, za čiju će ubilačku vlast veliki filozof slobode Isaiah Berlin kazati: “kada bi netko bio voljan braniti opći rezultat komunizma… morao bi ga braniti na temelju činjenice da je Staljin ubio četrdeset miliona ljudi.”

Tako dolazimo do poente: diktatori, bilo veliki, bilo mali, poput ovih savremenih što su borbu protiv zajedničkog neprijatelja čovječanstva pretvorili u instrument svoje neograničene volje za moć, sazdani su od opreznosti, izgrađeni od nikakvosti. Ti ljudi moraju biti prevladani a globalna Pećina istinski demokratizirana i istinski slobodna, Ja ću budan sanjati. Novu zoru čovječanstva. A Ono, fundamentalno neoprezno, nakon što je pobijeđen strvinar iz azijskih pećina, izlazi iz svojih kuća, prihvatajući da globalni manifest ljudstva novog doba, otvori bosanska misao: boj se ovna, boj se govna, a kad ćemo živjeti?

Nerzuk Ćurak
Autor 20.4.2020. u 09:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija