Nerzuk Ćurak: Joe, samo je to Amerika

Nerzuk Ćurak
Autor 2.11.2020. u 07:33

Izdvajamo

  • Prethodno projicirani politički i najširi društveni proces zahtijeva od svih aktera društvene igre napuštanje maksimalističkih obrazaca (s jedne strane zahtjevi za razdruživanjem i kontinuirano kršenje Mirovnog ugovora
  • s druge strane zahtjevi za povratak na preddejtonsko političko i društveno uređenje) kako bi započela nova, najodgovornija faza transformacije ugovora za mir u ugovor za zbiljsku izgradnju države: peace building u state building. Da li je to moguće postići i na koji je način to izvedivo?

Povezani članci

Nerzuk Ćurak: Joe, samo je to Amerika

O Dejtonskom mirovnom ugovoru, o genocidu, o Bidenu

Dvadeset i prvog novembra ove godine navršit će se dvadeset i pet ljeta Dejtonskog mirovnog ugovora. Ovaj kontradiktorni povijesni dokument, priznajući rezultate nasilja, zaustavio je nasilje u Bosni i Hercegovini i protiv Bosne i Hercegovine. Za našu zemlju, regiju, Evropu i svijet bilo bi mnogo bolje da je Mirovni ugovor poništio rezultate nasilja i doveo do mira. Nažalost nije, ali nad tom geopolitičkom činjenicom ne treba roniti krokodilske suze i zazivati povratak Republike na način na koji to rade bošnjački nacionalistički akteri, nesposobni uvidjeti da nas njihov nacionalizam umotan u građanski celofan, udaljava od Republike brže nego što nas dejtonska država približava tom političkom idealu svih razumnih ljudi.

Za postkonfliktnu političku zajednicu bolje je rješenje koristiti ono što je približava nego ono što je udaljava od Republike, kao realno moguće bosanskohercegovačke utopije na horizontu događaja. Pojednostavljeno rečeno, vrijeme je da dejtonski mirovni instrumentarij, nakon decenija povlađivanja silama dezintegracije, započne novi dvadesetpetogodišnji ciklus izgradnje Bosne i Hercegovine koja će – kako je divno što ljudi mogu zamišljati – 2045. godine, konsenzualnom voljom relevantnih unutrašnjih politika i pritiskom educiranog i organiziranog građanstva, postati res publika, javno dobro svih svojih ljudi, koji konačno razumijevaju da ih njihove hrvatske, srpske, bošnjačke i druge jednodimenzionalne odore, ne priječe da budu odjeveni kao jedinstveni građani, s onu stranu negacije svoje države, svog javnog dobra.

Prethodno projicirani politički i najširi društveni proces zahtijeva od svih aktera društvene igre napuštanje maksimalističkih obrazaca (s jedne strane zahtjevi za razdruživanjem i kontinuirano kršenje Mirovnog ugovora; s druge strane zahtjevi za povratak na preddejtonsko političko i društveno uređenje) kako bi započela nova, najodgovornija faza transformacije ugovora za mir u ugovor za zbiljsku izgradnju države: peace building u state building. Da li je to moguće postići i na koji je način to izvedivo?

Povratak nade

Od domaćih političkih aktera koji se ne libe da evo već tri decenije, po cijenu bijede onih koje navodno predstavljaju, umnožavaju politiku zavadi pa vladaj kao prvi i posljednji način reprodukcije svoje nacionalističke moći, ne treba očekivati neočekivano; svima njima mnogo su bliži i Orban i Lukašenko i Kaczynski i sve autokrate predpandemijskog, pandemijskog i postpandemijskog svijeta, nego kanadski premijer Trudeau i novozelandska premijerka Ardern. Naprosto, još uvijek nemamo sreće da iz naše zemlje niknu politički cvjetovi dobra; iz krvlju natopljene zemlje još uvijek predominantno rastu cvjetovi zla. I nastavit će da rastu ako se nastavi ovo političko nadgornjavanje, ovo ubijanje bilo kakve nade u promjenu, sve sa ciljem da do nikakve promjene ne dođe.

Sada je momentum da se ta organizirano svjesna nerazvojna strategija države otkrije i razotkrije od strane međunarodnog faktora čija je odgovornost za naš zajednički neuspjeh neiskaziva riječima. Vrijeme je da dvadeset i pet godina od parafiranja dejtonske slagalice, skladatelji bosanskog postkonfliktnog ugovora napuste ezopovski jezik te jasno i svakodnevno adresiraju odgovornost političkih aktera za razgradnju države. Budući da je dejtonski mandat međunarodne zajednice svediv na jednu krunsku oblast: izgradnja dejtonske države kako bi ona u najboljem mogućem momentu prestala biti dejtonska i postala demokratska evropska država bez tutora, prethodno, kontinuirano razvaljivanje države valja za sva vremena zaustaviti. U svrhu ostvarenja tog cilja, nema važnijeg zadatka nego da dvadeset i pet godina realizacije ugovora iz Ohioa bude okrunjeno novom, vitalnom političkom energijom onoga koji je instaliran u dejtonski politički sistem kao deus ex machina, kao spuštajući subjekt koji ima pravo intervencije u naše mrtvo političko pozorište – njegovo veličanstvo Visoki predstavnik.

To će biti moguće, tek ako se započne demontaža neliberalnih poredaka koji evo već godinama sakate i Evropsku Uniju i SAD i Srednju i Istočnu Evropu i Bosnu autoritarnim tendencijama; za čovječanstvo se ništa gore nije moglo desiti u vremenu pandemije od rasta neliberalnih autoritarnih režima koji su multilateralizam i transnacionalnu solidarnost zgazili svojim bijesnim nacionalističkim, tribalističkim, šovinističkim i seksističkim politikama ubijajući nadu da je moguć bolji svijet od konzervativnog besnila i desnila. Možda nas tu iza ugla, tačnije iza Okeana, čeka početak buđenja zaspalog svijeta i povratak Nade.

Naravno da pretjerujem, naravno da stišćem palčeve za Bidenovu pobjedu, (ideološka ekskurzija: kao što stišćem palčeve za pobjedu onih politika u Bosni i Hercegovini koje su uspjele da se odupru zovu nacionalističkih truba i odbiju saveze sa nacionalnim strankama) jer, ako hoćemo dokinuti moć autoritarnih režima a za Bosnu nema goreg neprijatelja od nacionalističkog autoritarizma, onda moramo varirati Džonija i pjevati: Joe, samo je to Amerika.

Dejton plus

Ako na dvadeset petu godišnjicu najvećeg američkog vanjskopolitičkog uspjeha u zadnjih trideset godina (okončanja jednog rata koji se nije obnovio) na izborima za američkog predsjednika pobijedi Joe Biden, to implicira mogućnost nove ere implementacije mirovnog ugovora kao integrirajućeg dokumenta bosanskohercegovačke države i oštriji obračun sa dezintegrirajućim politikama koje su se toliko osokolile u svome bezobrazluku da misle kako više nije uopće moguće upumpati novu energiju u međunarodne institucije zadužene za rušenje prepreka na putu izgradnje BiH kao “nelibanonske države” jer Bosna naprosto nije Libanon. Organizovano svjesno idem veoma daleko i kažem: povratak demokrata u Bijelu Kuću snaži mogućnost da i u Republici Srpskoj i u Federaciji Bosna i Hercegovina ojačaju politike koje će izgradnju boljeg društva socijalne pravde i nulte korupcije pretpostaviti proizvodnji iracionalne etničke mržnje. A to je nova faza izgradnje dejtonske Bosne, nazvat ću je Dejton plus.

Dejton plus dolazi sa Bidenom u Bijeloj Kući i vraća u postautoritarnu politiku moralnu agendu. (Zato vas pozivam da pronađete na socijalnim mrežama Bidenov govor u Senatu SAD-a iz decembra 1995. godine, nakon povratka sa Balkana, gdje je kao američki senator došao da u punom kapacitetu izabranog predstavnika američkog naroda “snimi stanje” prije nego što će se američki vojnici uputiti u Bosnu da “implementiraju mir”.[1] )

Kao mala, periferna država, BiH se mora zalagati za moralnost u međunarodnoj politici. Budući da je, otkada je politike, moralnost na ljestvici relevantnosti daleko ispod interesa, za postgenocidna društva kao što je bosanskohercegovačko, moralnost mora biti interes. Izjednačavajući interes za očuvanje i razvoj Bosne i Hercegovine sa moralnošću, stvaraju se uvjeti da nemoralne poskočice, doskočice, ideologije i tlapnje desničarskih jastreba iz BiH i regije, budu pobijeđene odgovornim moralnim gestama.

U politici nema odgovornije moralne geste nego priznati genocid. Stravično je da postoje vlade koje ne priznaju masovna ubistva naroda. Te vlade prezirem i gade mi se. Bidenov govor, na koji se referiram kao na unutrašnji sadržaj mog teksta, ne treba da bude dio navijačkih strasti, nego putokaz za skrušeno priznanje onoga što se desilo, od svih odgovornih. Srbija ali i srpsko društvo u Bosni i Hercegovini moraju krenuti u proces samopriznanja najtežeg zločina. Onda će naprosto sve biti lakše. Kako to ide teško, sporo, kilavo ili da budemo precizniji, ne ide nikako, ne pomiče se debata o genocidu iz autsajderskih zona, vjerujem da je jedan od načina za otvaranje te debate duboko, odgovorno, iskreno i ponizno sjećanje centralnih bosanskohercegovačkih vlasti na genocid izvršen nad bosanskim Srbima u Drugom svjetskom ratu. I da se ta institucionalna tuga proširi i na posljedice ovoga rata. Pravno normiranje tuge mora ugledati svjetlo dana. Upravo je sada vrijeme da se gestama neuvjetovane poniznosti prema žrtvama i iz Drugog i iz Ovoga rata otvori prostor tolerancije za političku debatu o izgradnji države.

Negiranje i negatorsko prigovaranje

Dvadeset i pet godina života u labilnoj mirovnoj formi svjedoči da zajednice pogođene genocidom, teško proizvode sadašnjost i ne mogu ukinuti svoj status žrtve dok im se taj status ne prizna od uvjetno kazano, druge strane.

Svjedoci smo da politička vlast u Republici Srpskoj, ne da to ne želi, nego različitim manevrima pokušava proizvoditi alternativnu stvarnost u kojoj nije bilo ni zločina, ni opsada, ni masovnih ubistava, ni genocida, onemogućavajući u psihološkoj, socijalnoj i političkoj sferi da žrtve opsade i genocida uopće izađu iz stanja žrtve. Upravo je to jedan od ciljeva i prošle godine formiranih “međunarodnih komisija” za utvrđivanje laži o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici: žrtvu treba stalno držati u stanju žrtve, bilo bošnjačku, bilo srpsku.

Ovih dana je Vlada Republike Srpske usvojila izvještaj jedne od tih komisija – one za Sarajevo na čijem je čelu bio Rafael Izraeli, jerusalemski historičar, profesor emeritus hebrejskog univerziteta, čime se želi podvući znanstvena i viktimološka relevantnost komisije za etabliranje laži. Sada dolazimo do krucijalnog momenta ove “dejtonsko-bajdenovske argumentacije”. Strašna je da ne može biti strašnija poruka da se na čelu Komisije za negiranje opsade Sarajeva nalazi pripadnik naroda nad kojim je izvršen holokaust, najteži zločin u historiji. Zašto? Zato što je stavljen u službu Vlade koja negira holokaust! Kako sada odjednom to, otkuda ovaj poučak iz neba pa u rebra?

Vrijeme je za novu univerzalnu socijalnu paradigmu:

– Svaka vlada na dunjaluku koja negira bilo koje masovno ubistvo naroda, bilo koji genocid, negira svaki genocid;

– Vlada bh. entiteta Republika Srpska i vlada Srbije negiraju holokaust nad Jevrejima budući da negiraju genocid nad Bošnjacima;

– Vlada turskog predsjednika Erdogana negira genocid nad Bošnjacima, genocid nad Srbima i holokaust nad Jevrejima budući da negira genocid nad Jermenima;

– Svaka vlada koja negira genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu negira genocid nad Bošnjacima i Jermenima i holokaust nad Jevrejima;

– U masovnim ubistvima naroda nema ali, nema relativizacije i kontekstualizacije. Postoji samo zločin.

– Politička priznanja ili nepriznanja masovnih zločina, shodno državnim interesima, nisu ništa drugo, nego transparentna, prizemna, barbarska potvrda prethodnih maksima.

Negdje na ovom tragu, govorio je u Senatu, decembra gospodnjeg 1995. godine Joe Biden. Nacrtao je u svom govoru arhitekturu zločina u Bosni i protiv Bosne. Ako bude izabran za predsjednika SAD-a, opće priznanje genocida nad Bošnjacima treba da bude moralna osnova svake bosanskohercegovačke i međunarodne politike. To je ono što implicira Mirovni ugovor u koji su Amerikanci toliko uložili. Bilo bi i božanske i poetske pravde da proces pomirenja zavađenih naroda kroz Dejton plus započne političkim priznanjem masovnih zločina od strane svih involviranih vlada, bez obzira na vrijeme i nastanak masovnih smaknuća bilo koje zajednice.

Pomirenje koje je upravo negdje pred pandemiju postalo jedna od strategijskih politika međunarodnih organizacija u BiH s ciljem da se odgovornom izgradnjom mirnog društva stvore uvjeti za priznanje onoga što se desilo, od onih koji negiraju da se to desilo, postaje naš način života ispunjenjem tog prethodnog uvjeta – priznanjem o zločinima, o najtežim, masovnim zločinima. Tako će se stvoriti ambijent da građani BiH uđu u život Prezenta i etnička isključenja transformišu u multietnički, napose ljudski zagrljaj.

Od toga treba da pođe nova faza Dejtona, famozni Dejton plus. Bosna i Hercegovina, iako autsajder historije, očigledno je važna kao područje genocida i nesposobnosti međunarodne zajednice da to spriječi, da zaista bude Nikada više. Ta očigledna važnost naprosto zahtijeva da se Bosna stavi na tračnice zapadnog svijeta i moralnog poretka koji će isijavati jednu naročitu senzibilnost za postgenocidno društvo. Onu senzibilnost koju je, s moralom kao interesom, iznio Joe Biden u svome čuvenom govoru o Bosni.

***

Dvadeset i prvog novembra ove godine navršit će se dvadeset i pet ljeta dejtonskog mirovnog ugovora. Iako je zaustavio nasilje tako što je morao priznati njegove rezultate, ipak je uspio jedan prekid vatre pretvoriti u održivi mir. Da bi taj mir iz održivosti koju servisira međunarodna zajednica prerastao u samoodrživi mir, potrebno je stvoriti domaće, regionalne i međunarodne uvjete da Vlada RS-a i Vlada Srbije institucionalno, politički i moralno prihvate najteži zločin i njegove implikacije i ako već prave zajednički obrazovni sistem (mislim da je Inzko izrazio zabrinutost) neka uvodna lekcija, s pozicije potrage za istinom, bude genocid u Srebrenici i neuspješno ubijanje Bosne od Krajine do Sarajeva i Hercegovine. Mislim da ništa bolje ne bi izrazilo našu ljudsku nadu da živimo zajedno od takve geste, velike kao Srbija koju još čekamo na horizontu naših želja.

Do tada, Biden.

[1] Govor je dostupan ovdje. Također, govor je, sa titlovanim prevodom na naš jezik, dostupan i na facebook stranici Ismail Ćidić

Nerzuk Ćurak
Autor 2.11.2020. u 07:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija