Nerzuk Ćurak: Nasilje

Nerzuk Ćurak
Autor 15.7.2019. u 07:04

Izdvajamo

  • Ako već ključne strukture moći na svim nivoima političke organizacije države, tvrde da su za mir i protiv obnove nasilja, onda neka rade za mir. A građani? Vrijeme je da ričemo kao lavovi i zahtijevamo okončanje kulture nasilja i smrti.  

Povezani članci

Nerzuk Ćurak: Nasilje

foto: Hagen Hopkins/Getty Images

O Novom Zelandu i nama

Piše: Nerzuk Ćurak

Prije nekoliko dana svjedočili smo novom usponu kulture mira na Novom Zelandu. U tipično našoj varijaciji antologijski iskazane ljudske brige u Ničijoj zemlji Danisa Tanovića – ja sranja u Ruandi – gesta kolektivnog vraćanja oružja novozelandskih građana bila bi, recimo da bi to sjajno izveo Izet Fazlinović, ljutito ironiziranamajke mi ovi na Novom Zelandu nisu normalni. Čuj, vraćaju oružje državi! Znaš kad bi ja vratio oružje? Kad na vrbi rodi grožđe. A možda ni tada.  

Da, i država i društvo Novog Zelanda, nakon terorističkog napada na dvije džamije i smrt desetina nedužnih ljudi, shvatili su kako kultura smrti prijeti njihovom “multikulturnom raju”, pa su se, sa odlučnošću koju bih volio vidjeti i na ovoj strani globusa, uhvatili ukoštac sa izazovima koji su zaprijetili  jednoj od najugodnijih zemalja za život na našoj planeti. 

Predvođeni premijerkom Jacindom Ardern, čija su državnička odlučnost, empatija i samilost za žrtve, njihove porodice i općenito za muslimansku zajednicu Novog Zelanda, postali uzor dobre vladavine, građani ove šumovite “države na kraju svijeta”, odlučili su da teroristički udar na njihovu zemlju nije kraj već novi početak. U tom novom početku, pored snaženja  inkluzivnog kulturnog obrasca kroz obrazovne, medijske i druge platforme, država je, odmah nakon martovske tragedije, započela proces donošenja zakona o zabrani posjedovanja vojnog oružja koji je u aprilu ove godine i usvojen u Parlamentu Novog Zelanda sa 119 glasova za i sa samo jednim protiv.  

Zakon je osnažio proces demilitarizacije građanstva, ne samo kroz razvoj društvene svijesti o pogubnosti nasilja, već je, uz vrlo primamljive otkupne cijene, dodatno inspirirao građane da predaju oružje vlastima i taj proces, započet tokom druge sedmice jula, trajat će sve do kraja godine. 

Pomenuti zakon i proces otkupa vojnog oružja od građana ozbiljna je institucionalna gesta države koja na radikalne izazove nasilja odgovara izuzetnim stvaralačkim činom: otkupom nekoliko hiljada komada poluautomatskog oružja učinila je i građane odgovornim za proces izgradnje mirnog društva u kome se smanjuju uvjeti za izbijanje nasilja i ubijanje nedužnih ljudi. Novi Zeland je uzorna demokratska država koja nije golom silom razvlastila svoje državljane privatnog vlasništva nego je zbog opće koristi to privatno vlasništvo koje može voditi nasilju, otkupila od građana, priskrbljujući na taj način zakonskom okviru dodatnu društvenu vrijednost kroz etičko i ekonomsko snaženje samih Novozelanđana 

Kroz ovu uspješnu sigurnosnu priču potvrđuje se koliko je važno da demokratska, pravna država ima monopol nad nasiljem. Ustvari, monopol nad nasiljem od strane takve države jedini je monopol koji se može argumentirano braniti. Tako se, uz ispunjenje sijaset drugih uvjeta, može kreirati mirno društvo 

Za razliku od monopola u industriji, općenito u bilo kojoj ekonomiji, monopol nad nasiljem se pojavljuje kao uvjet izgradnje dobrog društva. No, od izuzetne važnosti je naglasiti da takav monopol, ni pod kojim uvjetima ne može pripadati totalitarnoj državi, jer diktature uvijek, logikom svojih unutrašnjih poluga, zloupotrijebe nasilje protiv sopstvenih građana, bilo otvorenom upotrebom sile (npr. krvava intervencija kineske vojske protiv studenata na trgu Tiananmen 1989., višedecenijski teror Staljinovog režima, zločini Crvenih Kmera…), bilo zloupotrebom obavještajnih i sigurnosnih službi.  

Za razliku od diktatura, demokratska, pravna država koja se u povijesti legitimira kao servis svojih građana, pozvana je izvršiti deprivatizaciju nasilja kroz odgovorne geste zrele demokratske države kao što to radi Novi Zeland.  

Šta znači deprivatizirati nasilje? Onemogućiti ga kao privatnu gestu: kao nasilje u porodici, kao nasilje prema ugroženim manjinskim skupinama etničkog, vjerskog ili rodnog predznaka, kao nasilje kriminalaca i organiziranih kriminalnih skupina koji posjeduju (i)legalno oružje, kao ilegalnu trgovinu oružja pojedinaca i grupnih kartela… Svi ti oblici nasilja su s onu stranu odgovorne države, koja je sposobna da sve te oblike nasilja stavi pod kontrolu kako bi mogli kazati da u jednom demokratskom društvu postoji monopol države nad nasiljem.  

Možemo li kazati da je Bosna i Hercegovina država koja je samom sobom sposobna izaći na kraj sa unutrašnjim nasiljem i ima li BiH, kao država, uopće monopol nad nasiljem? Važno je postaviti još jedno pitanje: da li je ovako organizirana država samom svojom organizacijom neki oblik nasilja koji priječi deprivatizaciju nasilja, čineći ga svakodnevnim ambijentom bosanskohercegovačkog društva? 

Može li država Bosna i Hercegovina kroz svoju državnu vladu i državni parlament, kroz entitetske i kantonalne vlade i parlamente, kroz izvršnu i zakonodavnu vlast, gušću od prašume Perućice, uopće uspostaviti monopol nad nasiljem? Može li kontrolirati ilegalnu prodaju naoružanja? Može li sa velikom sigurnošću garantirati da u BiH nema ilegalnog oružja? Može li spriječiti zloupotrebu monopola nad nasiljem od strane samih državnih aktera? Pa naravno da ne može. Svakodnevne crne hronike svjedoče o ubistvima i ranjavanjima iz ilegalnog oružja koje se pojavljuje kao najveći sigurnosni problem u BiH. Takvo oružje vodi ka oružanom nasilju koje je prateća svakodnevnica našeg nasilnog društva.  

Ako država ne može staviti pod kontrolu ilegalno oružje, to implicira da je moguća proizvodnja privatnog nasilja i da u nekim ekstremnim uvjetima pojedinci i grupe mogu u određenim dijelovima zemlje proizvesti privatni monopol nad nasiljem. Zato bi i za BiH bile ohrabrujuće geste kao što je novozelandski zakon o oružju.  

Naravno, neću odbaciti komentare stručnjaka koji tvrde da BiH ima dobar set zakona koji tematiziraju pitanje oružja i vojne opreme. Nažalost, zbog neupravljive, zarobljene države nije moguć vertikalni monopol koji bi harmonizirao zakone i omogućio djelatnu državu sposobnu da smanji posjedovanje ilegalnog oružja iz godine u godinu i u velikim stopama. Užasavajući je podatak da blizu 500000 porodica u BiH nelegalno posjeduje oružje a to je još konzervativna procjena.  

Bez obzira na sve poratne akcije međunarodne zajednice (Žetva, Interna žetva…) a kojima su građani pozivani da vrate oružje bez negativnih zakonskih posljedica po njih same, cifre su alarmirajuće. Stepen prisustva ilegalnog oružja implicira da je BiH daleko od emancipacije iz nasilnog u nenasilno društvo i da je eventualni porast nasilja varijabla koju ne možemo isključiti. 

Proces izgradnje demokratske pravne države zahtijeva da vlast ogromnu energiju posveti rješavanju ovog pitanja ne zadovoljavajući se usvojenom pravnom regulativom. Ovdje je važan politički aktivizam izabranih narodnih predstavnika koji sebe ne bi trebali motriti kao članove stranke, pozicije i opozicije, već kao izabrane narodne predstavnike za koje je transformacija kulture nasilja u kulturu mira najvažnije političko pitanje.   

Nažalost, naši političari nisu kreativni, odgovorni, empatični i samilosni. Oni su u etičkom smislu s onu stranu Jacinde Ardern i to svjedoče svojim svakodnevnim radom i kontinuiranom proizvodnjom neprijateljstva i nasilnog društva. Uopće ih ne obavezuju zakoni koje usvoje, politički dokumenti koji favoriziraju dijalog, pomirenje, izgradnju mirnog društva... Prvo što mogu da urade te neradničke strukture je da rade na stvaranju zakonskih i društvenih uvjeta kako bi i u BiH dobili upotrebljiv, djelatan i aktivan zakon sličan novozelandskom kojim bi se oružje otkupilo od građana u nekom razumnom roku, za razumnu cijenu. Bio bi to test i za vlast i za građane.  

Za prve, mogu li uspostaviti monopol nad nasiljem i time graditi uvjete koji vode ka trajnom miru u Bosni i Hercegovini; za druge test vjerodostojnosti – mogu li egzistenciju povezati sa etičkim imperativom razgradnje nasilnog društva vlastitim primjerom. 

Nasilje je ključna prepreka boljem životu građanskog mnoštva. Toliko smo se kao društvo navikli na nasilnu matricu da ne primjećujemo šokirajući izostanak političara u BiH poput samilosne novozelandske premijerke. Nedostatak takvih donositelja odluka u političkoj sferi a koji bi uspostavili drugi smjer u konstituciji zajednice, koji bi shvatili da je rad na predmetnom zakonu o oružju i sličnim zakonima transnacionalno, transentitetsko,  transkantonalno (uh!)) i transstranačko pitanje, te istinsko polje njihove političke legitimacije, razarajuća je tragedija našega društva.  

Dvadeset i pet godina nakon rata, civilizacija mira čini se još uvijek beskrajno dalekom. Ona se gradi i sa oduzimanjem ilegalnog oružja i deprivatizacijom nasilja. Iz takvog oružja ubijeni su i dvojica policajaca u Sarajevu. Manje ilegalnog oružja – manje nasilja u porodici, manje crnih hronika, manje rodno zasnovanog nasilja 

Ako već ključne strukture moći na svim nivoima političke organizacije države, tvrde da su za mir i protiv obnove nasilja, onda neka rade za mir. A građani? Vrijeme je da ričemo kao lavovi i zahtijevamo okončanje kulture nasilja i smrti.  

Nerzuk Ćurak
Autor 15.7.2019. u 07:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija