Nerzuk Ćurak: Zašto je uopće Bosna a ne ništa?

Nerzuk Ćurak
Autor 31.12.2018. u 09:52

Izdvajamo

  • Na političarima, onima koji su spremni da se mijenjaju i emancipiraju je velika odgovornost da prestanu ohrabrivati podjele i plemenske političke koncepte. To nije normalan put razvoja i ako ga BiH ne prevlada, od sada do vječnosti vladat će najgori po principu bolje od nas nema a gore ne može. Od silne je važnosti da se u ovoj zemlji dokine strah od Drugoga koji blokira izgradnju uravnotežene građanske političke zajednice. Sve neravnopravnosti u BiH, tokom njene historije generirane su iz drugih vrela, nijednu neravnopravnost nije proizvela građanska država, već dominacija partikularnih ideologija. Samo građanstvo nismo probali a ono se proglašava najvećim zlom.

Povezani članci

Nerzuk Ćurak: Zašto je uopće Bosna a ne ništa?

O mogućnosti domaje da bude država

Piše: Nerzuk Ćurak

Veliki njemački filozof Martin Heidegger završit će 1929. znamenito pristupno predavanje na Univerzitetu u Freiburgu pitanjem svih pitanja: “Zašto je uopće bitak, a ne naprosto ništa?” Devedeset godina poslije primoran sam da variram ovaj ontološki upit ljubavnika ledi Arrent lokalnom redakturom: zašto je uopće Bosna a ne naprosto ništa?

Relevantnost ovog pitanja proizilazi iz težine moderne bosanskohercegovačke povijesti, koja nas, u različitim dionicama, ali uvijek sličnim rušilačkim intenzitetom, podsjeti kako je Bosna jedan od rijetkih političkih entiteta svijeta koji se stalno dovodi u pitanje, bez obzira što ista ta povijest raskošno svjedoči da zemlja ne može biti dovedena u pitanje. Budući da najgori, iz decenije u deceniju stropoštavaju Bosnu u ništavilo, njih neuspjeh ne demotivira; naprotiv, bijes zbog poraza geometrijskom progresijom umnožava kapacitet zla a autori nestanka bosanskohercegovačke države sve otvorenije, bez potrebe za skrivanjem, potiču konačni pad Bosne i Hercegovine.

Budući da se to neće desiti ni u 2019-oj godini, projektovanoj za ubrzanje pada, čeka nas velika vrijednosna, politička, ideološka i kulturna bitka za spašavanje jednog načina života kojega imenujemo Bosnom i Hercegovinom.

Debosnizirani javni um

Znakovi negacije prostiru se intenzivnije nego ikada prije, ali za razliku od prethodnih historijskih negacija, ova se dešava u vremenu kada je Bosna i Hercegovina ipak država, s priznatim i neupitnim međunarodnopravnim subjektivitetom što usporava i onemogućava njenu konačnu degradaciju i povijesnu abdikaciju.

Nažalost, to nije dovoljno za dinamični društveni razvoj i izgradnju političke zajednice koja, na razvalinama velikog rata protiv nje, uspijeva da izgradi dobro društvo, zadobijajući povjerenje i odanost svojih preplašenih, etniciziranih građana. To nije moguće, jer su pored dugotrajne političke amputacije sopstvene zemlje, sada snažno prisutne i sve druge bitne amputacije, prije svega, one inteletualne i kulturne naravi.

Dozvolite mi jedno poređenje. U osamdesetim i devedesetim godinama dvadesetog stoljeća, uključujući i prvu godinu rata protiv Bosne i Hercegovine, intenzivno je bila prisutna snažna intelektualna pobuna protiv nacionalističkih zahtjeva za podjelom Bosne a koja se očitovala u dugotrajnoj komunikacijskoj afirmaciji bosanskohercegovačkog Teksta koju su proizvodili relevantni autori, urednici, novinari, političari… dajući snažan otpor kartografiji čerečenja Bosne, afirmirajući iznova bosanskohercegovački politički i kulturni sinkretizam. Mogli bi kazati da je ta i takva boja Bosne bila podrazumijevajuća norma kojom se djelovalo protiv naraslog srpskog i hrvatskog nacionalizma a onda i protiv zbunjujućeg i za većinu iznenađujućeg antibosanskohercegovačkog bosanstva SDA, stranke nekakvog muslimanskog kulturno-povijesnog kruga, ma šta značila ta geometrijska sintagma identitetske naravi.

Kako je rat odmicao i na koncu donio rezultate koji su poraće definirali kao legitimaciju nacionalističkog nasilja, broj medijskih platformi, intelektualnih autoriteta i političkih ideologija koji su i dalje branili i afirmirali smisao Bosne radikalno je opao, dok se istovremeno multiplicirala intelektualna logistika nacionalizma koja je proizvela novi narativ unutrašnje Bosne: ta država moguća je samo i samo kao dubinski rascijepljena zemlja, etnonacionalna podjela je vrhunac političke etike a svako zagovaranje Bosne i Hercegovine koje prelazi etničke i entitetske granice, bilo od koga dolazi i bilo ko da to zagovara, izraz je bošnjačkog unitarizma i nacionalizma… Cilj je jasan: trpajući bilo koji narativ o građanskoj državi u bisage bošnjačkog nacionalizma, šalje se poruka da je Bosna moguća samo kao legat tri separatna unutrašnja nacionalizma koji su podržani iz Beograda, Zagreba i Ankare.[1]

To je dominirajući javni narativ pred čijim je retoričkim terorom gotovo iščezla ona energija protiv podjele Bosne koju smo imali osamdesetih i početkom devedesetih godina u našem javnom prostoru.

Šta nam ovo poređenje kazuje? Nema sumnje, potvrđuje ovovremeni trijumf onog načina mišljenja koje hoće da proizvede novu Bosnu i Hercegovinu, povijesno moguću samo kao mehanički zbir tri entiteta, kao državu koja može biti država samo ako nije država. Dakle, krećemo sa neuzorane ledine, ništa što je bilo prije integrativne naravi ne postoji ali sve dezintegrativno moramo uvažiti da bi Bosna i Hercegovina bila moguća. Men’ se čini da je to bezobrazno. No, baš tako je sada i zato slijedi argumentacija koja hoće da bar relativizira ako već ne može da porazi tu tiraniju divljih nacionalizama koji su u dejtonskoj državi prevedeni u pravo.

Inovacije u dejtonskoj instalaciji

U nedjelju uveče, 23. 12. 2018. u sarajevskom Narodnom pozorištu održana je manifestacija dodjele nagrada inovativnim nastavnicima. Za mene je to bio događaj dana, čak događaj sa velikim D, kada se nastavničkoj profesiji kao jednoj od najvažnijih za svako društvo, odala veličanstvena počast, upravo ono što nastavnici zaslužuju a tako hronično nedostaje u našoj infantilnoj zajednici operiranoj od kulture priznanja.

Zasluge za ovaj Događaj idu nevladinoj organizaciji Step by step koja je i ustanovila nagradu za inovativne nastavnike koju su tu noć dobili najmaštovitiji, najkreativniji i najposvećeniji, iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine. Na bini su prodefilovale nastavnice i nastavnici koji su obogatili prakse edukacije u vrtićima, osnovnim i srednjim školama. Bio sam iskreno dirnut spoznajom kako istovremeno, dok nacionalizam proizvodi “zemlju mržnje”, na bini, jedni do drugih, u činu profesionalne i transnacionalne lojalnosti, slaveći razliku kao oblik jedinstva stoje zajedno građanke i građani Širokog, Mostara, Foče, Brčkog, Bijeljine, Cazina, Bihaća, Banjaluke, Sarajeva, Konjica, Zenice…, prevazilazeći svojim načinom rada tiraniju nametnutih koncepata, odani profesiji i zajedništvu.

Nasuprot etničkih poduzetnika identiteta koji kroz forsiranje i dominaciju kolektivističkih ideologija naprosto ne žele konstituirati pravnu zajednicu, držeći nas decenijama u statusu nižih bića, egzistira jedna druga Bosna i Hercegovina koja se bez ikakve posebne agende, slaveći samo život i njegov smisao, opire opresiji nacionalizma i šovinizma. Tih stvaralačkih, životnih gesti itekako ima u našoj zemlji, primjer koji sam naveo nije jedini. Nažalost, takve geste su uglavnom ispod radara i ni na koji način nisu svjesni ulog politike u izgradnju zajednice. Dapače, militaristička, patrijarhalna kultura, odnosno politika generirana iz takve ambijentalnosti, geste nenametnutog zajedništva difamira, obezvrjeđuje, to tamo je nešto žensko, baš kao da nam upravo ne treba “to žensko”, to horizontalno, to povezujuće, kako bi promijenili poražavajući smjer razvoja naše zajedničke države. Naprosto je nužno buđenje i prevladavanje straha.

Na političarima, onima koji su spremni da se mijenjaju i emancipiraju je velika odgovornost da prestanu ohrabrivati podjele i plemenske političke koncepte. To nije normalan put razvoja i ako ga BiH ne prevlada, od sada do vječnosti vladat će najgori po principu bolje od nas nema a gore ne može. Od silne je važnosti da se u ovoj zemlji dokine strah od Drugoga koji blokira izgradnju uravnotežene građanske političke zajednice. Sve neravnopravnosti u BiH, tokom njene historije generirane su iz drugih vrela, nijednu neravnopravnost nije proizvela građanska država, već dominacija partikularnih ideologija. Samo građanstvo nismo probali a ono se proglašava najvećim zlom.

Šta kaže Mastnak?

Krajnje je vrijeme za otvorenu debatu o građanstvu koja bi uključila aktere različitog razumijevanja tog pojma kao političkog pojma. Za početak, gradnja te agore može krenuti i iz akademskih zajednica koje se snažno opiru građanskom političkom konceptu jer ga apriori smatraju eufemizmom za bošnjačku dominaciju. Npr. Sveučilište u Mostaru može biti inicijalna tačka razgovora o građanskoj političkoj zajednici s punim pravom teorijske negacije građanstva kao nacionalizma većinske nacije. Upravo to i jeste građanstvo: sloboda svake artikulacije. Bez nasilja. Takvo nešto bi konačno bilo uvod u građanske studije, bez optužbi za mimikriju.

Iz konceptualnih razloga, kao prilog debati o građanstvu, referirat ću se na prestižnog slovenačkog znanstvenika Tomaža Mastnaka koji u tekstu iz 1995. a kao da je napisano danas, kaže: “prema jednoj dobro poznatoj suvremenoj političkoj maksimi, etnička pripadnost, kao i religija treba da bude privatna stvar (u smislu da joj se ne smije dozvoliti da iskoristi javnu vlast za svoje partikularističke i ekskluzivističke ciljeve). Država kao država ne može biti multietnička, multireligijska itd. Ona može biti država samo ako je neetnička, nereligijska…, itd. a ako je uspostavljena kao takva, može garantirati multikakvogod društvo jer je ona moć koja garantira (i koja jedina može garantirati) red. Očekivati da će Bosna biti multietnička, multireligijska, multibilokakva država znači brkati građansko društvo s državom. To je ono što su učinili srbijanski fašisti, to je ono što žele učiniti demokratski fundamentalisti. Ovi drugi razlikuju se od ovih prvih samo po tome što žele postojanje mnogih (‘multi’) tamo gdje su prvi stvorili jednu:(državu). Fašisti i demokrati imaju jedan zajednički osnovni princip. I jedni i drugi povezuju moć sa etnicitetom, kulturom, religijom i jedni i drugi su neprijateljski raspoloženi prema državi.”

Bosna je danas, za ključne unutrašnje i regionalne političke, kulturne i intelektualne elite figura neprijatelja, neprijateljska država. De facto, samo zato što postoji. To neprijateljstvo će se multiplicirati ako ne dođe do razvoja u smjeru liberalne građanske države. Ako dođe, ipak će to biti povijest dugog trajanja, pa neprijatelji Bosne neće morati biti dnevno nervozni zbog liberalnog razvoja Bosne i Hercegovine. To znači da trebaju podržati racionalnu, pionirsku diskusiju o političkom građanstvu bez velike štete po njih. No, možemo li mi u Bosni uopće otvoriti čitav niz “gradilišta građanskosti” kako bi se emancipirali kao ljudi? Ili ćemo, zbog organizirane produkcije straha odustati od građanstva i zasnovati svaku budućnost na činjenici etnonacionalne pripadnosti?

Ako bude ovo drugo, to znači da ćemo do daljeg ostati nekulturni, jer za socijalnu promociju neće trebati znanje, empatija, solidarnost. Samo ime, ime kao znak.

Ipak, vraćam se tim gradilištima građanskog koje sve više vidimo u našoj zemlji, u mnogim našim gradovima: to je takođe naša zemlja kao što je i zemlja nacionalista. Ako oni mogu svaki dan slati svoje poruke a anus novinari im sekundirati, zašto i druga Bosna ne bi dobila ista prava, isti medijski prostor? U stvari, događaji kao što je ovaj iz Narodnog pozorišta, kao i drugi različiti oblici transnacionalne građanske solidarnosti, duboko skriveni u podnožje Bosne, vode me ka zaključku: Bosna i Hercegovina postoji kroz svoje nepostojanje i ne postoji kroz svoje (dejtonsko) postojanje!

Ovoj drugoj svjedočimo svaki dan živeći u nacionalističkom matriksu čiji vodeći muževi bez problema mogu živjeti Bosnu koja postoji kroz nepostojanje ali čim uđu u parlamente eto postojeće Bosne u kojoj nema ničega: ni slobode, ni pravde, ni komšiluka, ni ljubavi, ni dobrote, samo pokvarena želja da se ne konstituira pravna zajednica kako bi gedže i dalje vladali ovom zemljom. Ovoj prvoj svjedočimo svakog dana kroz običnu ljudsku produkciju naših građanskih života, kroz postepeno smanjenje straha, kroz stidljivi rast međunacionalne empatije i transetničkih socijalnih mreža…

Sve to vodi me ka, vjerovali ili ne, optimističkom kraju teksta i rješenju hajdegerovske dileme, koja je, barem na ovoj geografskoj lokaciji, riješena: Bosna, i kad nije, jeste. Sretna vam Nova godina!

[1] Zagovaranje političkog građanstva iz ugla bošnjačkih mladoturaka, raspoređenih u različitim bitnim i nebitnim strankama i think tankovima, dubinska je negacija liberalnog građanstva, osebujni dar najgorim nacionalističkim formacijama podržanim iz Beograda i Zagreba. Iako njihove javne naracije, za razliku od islamofobičnih nacionalističkih naracija koje su srce mainstreem ideologija protiv Bosne, nisu dobile veliku političku podršku na izborima, medijske platforme pune predrasuda i mržnje prema islamu i muslimanima daju im gotovo mitski značaj, učitavajući i izjednačavajući njihovo manjinstvo sa većinskim stavom. Ideja je da se menjševicima da status boljševika kako bi se u korijenu spriječila bilo kakva evolucija Bosne i Hercegovine u neutralnu građansku političku zajednicu. Reduktivno građanstvo matematičke većine opravdano plaši, proizvodi strah i trajno zadržava ljude na dostignutom nivou političke evolucije: samo i samo partikularnom etnonacionalnom kolektivitetu.

Nerzuk Ćurak
Autor 31.12.2018. u 09:52