Orijentalizam ponovo jaše

Nerzuk Ćurak
Autor 2.12.2019. u 07:52

Izdvajamo

  • U zatrovanoj medijskoj i političkoj atmosferi, gdje loše vijesti trijumfuju nad dobrima, uz migracijski vektor koji se od radikalnih a vladajućih političkih ideologija čita kroz Huntingtonov sukob civilizacija (pri čemu je ta ideja pronašla put do građana različitog obrazovnog nivoa, pa i do onih najneobrazovanijih), proizvedena je situacija koja kao da liči na smjenu epoha, kao da prisustvujemo historijskom povlačenju svijeta koji odustaje od putovanja u jedno dobro društvo, u utopiju Evrope, u evropsku republiku. Evropa se razvaljuje uz oživljavanje koncepata za koje sam se ponadao da pripadaju završenoj historiji. Kolateralna šteta novih desničarskih zastranjenja je zapadni Balkan, koji novim francuskim pristupom gubi simboličku atribuciju zapadni i komotno, naš Balkan možemo početi zvati istočni. Istočni divan. Orijentalizam ponovo jaše.

Povezani članci

Orijentalizam ponovo jaše

O radikalizmu, ekstremizmu, orijentalizmu i balkanizmu

Piše: Nerzuk Ćurak 

Prezentni svijet izgubio je osjećaj za mjeru, pa se znana Aristotelova misao o vrlini kao sredini između dvije krajnosti, našla zgažena pod stopalima radikalizma. U “doba ekstrema” srednji put više nije vrlina ljudske egzistencije, već se, u interpretaciji različitih radikalnih motrenja, smatra poraženom ideologijom liberalnih slabića i kukavica. I doista, nakon epskog otvaranja svijeta u devedesetim godinama dvadesetog stoljeća i planetarnog trijumfa američke liberalne hegemonije koja je vesternizirala Istok, promičući važnost ključnih tekovina liberalne demokracije, naročito za građane posttotalitarnih, opresivnih monostranačkih sustava srušenog sovjetskog imperijuma, izgledalo je da su radikalne i ekstremističke ideologije privedene svome prirodnom kraju i da će čovječanstvo u posttotalitarnoj eri, s manjim ili većim uspjehom, živjeti Fukuyamin liberalni san o historiji koja je doživjela svoj vertikalni vrhunac i jedino što joj je ostalo jeste da se prostire i razvija horizontalno na svome liberalnom kraju.

Bila je to zabluda, metaforički, simbolički i stvarno srušena 11. septembra 2001. kada se, nakon terorističkog udara na SAD-e, američka vlada predvođena predsjednikom Bushom mlađim, odlučila na nasilnički povratak u historiju, sahranjajući liberalizam kao ideju slobode, zamijenivši je neoliberalizmom, tom rigidnom, ekstremističkom varijantom političkog konzervativizma i ekonomskog predatorstva.

Ta ubilačka političkoekonomska sinteza vodila je ratu protiv terorizma kao novoj političkoj paradigmi u međunarodnim odnosima koja, evo već dvije decenije, u različitim valerima značajno oblikuje dominirajuće strukture međunarodne politike koje su se vratile konvencionalnim obrascima djelovanja i utabanoj metodologiji realističke škole međunarodnih odnosa. To znači da smo izloženi kraju multilateralizma i obnavljanju bipolarnih slika svijeta Mi-Oni.

Proizvodnja novih „vrijednosti“ na figuri neprijatelja uzela je toliko maha da prijeti poništiti dostignuti stepen liberalne konstrukcije kao konstrukcije slobode, utapajući univerzalnu ideju slobodnih ljudskih individua u razarajući politički manifest starih konzervativaca koji su se u dvadeset prvom stoljeću probudili kao bijeli suprematisti. Donald Trump izraz je čežnje starih prdonja da se mladim naraštajima prodaju kao novi svijet.

Ključna alatka za taj civilizacijski preustroj je politički radikalizam, uz hegelijansko lukavstvo uma: naš radikalizam moramo prodati svijetu kao čistu normalnost, usmjeravajući svu odlučivačku energiju decision makera iz političke i sigurnosne sfere prema radikalizmu i ekstremizmu onih drugih, onih koji su, prema našoj slici svijeta samom svojom prirodom radikali i ekstremisti. Budući da je američka politička, sigurnosna, ekonomska i kulturna moć još uvijek jedina moguća kao sveprožimajuća, komprehenzivna sila, a sila boga ne moli, te imajući u vidu, bez obzira na tamne oblake koji su se nadvili nad američkom demokracijom, da su SAD, još uvijek najintenzivniji san o slobodi za mnoge ponižene i obespravljene, ta kombinacija vrijednosti moći i moći vrijednosti preteže kod odluka većine političkih elita suvremenih država da sebe takođe smatraju šampionima borbe protiv radikalizma i ekstremizma, ne sumnjajući ni na koji način da su možda baš oni, baš te elite politički radikali, s onu stranu sredine kao političke vrline.

Dapače, u sigurnosnoj sferi razvijen je pojam koji se pojavljuje kao opozit terorizmu, radikalizmu i nasilnom ekstremizmu i koji je postao opće mjesto nacionalnih i internacionalnih političkih i sigurnosnih elita. Ah, ta stabilnost i njen izvedeni derivat stabilokracija. Zvuči obećavajuće, ispravno, krotko, snažno, dominirajuće spram radikalističkih i ekstremističkih izazova suvremenog svijeta. Zvuči kao nešto što vrijedi podržati u konfrontaciji sa svijetom nemira, nasilja, neizvjesnosti koju proizvode sile koje nisu integrirane u „naš svijet“. No, problem je što je stabilnost naracija statičnosti koja postaje važnija od razvojne dimenzije i ohrabruje povratak arhetipskih slika svijeta o neprijatelju koji čuči iza ograde i hoće da uništi naš način života.

Pa zar aktualne narodnjačke vlasti u Republici Srbiji i Republici Hrvatskoj nisu pravi primjer jednog predrasuđivačkog razumijevanja stabilnosti kao dominirajuće forme političke egzistencije i zar ne ohrabruju u primitivnom kvaziimperijalnom a suštinski provincijalnom maniru svoje epigone u Bosni i Hercegovini kako bi rasplamsali halucinogene slike o bosanskim muslimanima s ciljem njihove simboličke i stvarne transformacije u radikalno protuevropsko Drugo, iako relevantna istraživanja javnog mnijenja (npr. istraživanje IRI-ja, Međunarodnog republikanskog instituta iz 2017.) potvrđuju da su Bošnjaci, od svih etnonacionalnih zajednica u BiH, najodaniji ideji Evrope i pripadnosti Evropskoj uniji.

Nedostajuće razvojno razumijevanje BiH nasuprot primitivnog didaktičkog starateljstva je ono što je potrebno Bosni a upravo to radikalno izostaje kako bi se u velikoj mjeri otvorila vrata Zapada čijem moralnom univerzumu BiH ima pravo pripadati bez isključujućih diskvalifikacija autohtnog bosanskog svijeta. Upravo zbog višegodišnjih pokušaja da se BiH locira i prepoznaje kao zemlja mraka, iako i povijesni i recentni događaji potvrđuju da su naši susjedi, ako ništa drugo, veća mjesta mraka od „tamnog vilajeta“ (jedna od odvratnijih konstrukcija o Bosni), te zbog općih teorijskih i političkih lutanja glede radikalizma, u narednim redovima ponudit ću jedan pogled na radikalizam iz nepristajućeg ugla.

Radikalizam danas globalni je društveni fenomen pa je kao takav dominantno okupirao međunarodnu javnu sferu. Glavni razlog provale fenomena radikalizma i u političku teoriju i u medije ali i u politiku kao proces donošenja odluka povezan je sa upadom terorističke skupine ISIL u historiju a koja je brutalnim nasiljem promovirala kulturu smrti kao način života, izazivajući političke i nepolitičke aktere našega svijeta na širenje područja borbe, ne samo protiv terorizma kao organiziranog političkog nasilja, već i protiv političkog radikalizma kao ideologije nasilja.

Ipak, naglašeno reduciranje radikalizma, u najvećoj mjeri na ISIL i fenomenologiju generiranu iz te stravične kulture opresije i smrti, moguće da je donijelo više štete nego koristi. Motrenje neke iznimno važne, ali u povijesnom smislu ipak sekundarne pojave, kao primarne, omogućuje nosećim subjektima radikalizma da ne budu prepoznati kao politički radikali, dapače, dešava se da budu označeni kao najveći borci protiv političkog radikalizma i nasilnog ekstremizma. Potraga za istinom, pak, uključuje normiranje određenih političkih subjekata koji pripadaju konvencionalnoj zoni politike, kao radikalnih subjekata, jer dovode ili mogu dovesti do proizvodnje društvenih odnosa koji su istinski politički radikalizam a doživljavaju se kao čista normalnost. To znači da fenomen radikalizma ne treba reducirati samo na svijet terorizma i ideologije koje iza toga stoje. Sadržaj pojma politički radikalizam mora uključiti i mainstream ideologije koje prosijavaju novu političku kulturu u čijoj je osnovi povratak starog svijeta kao novog.

Kada kažem povratak starog svijeta, pa zar nije to što zagovara mađarski premijer Orban, zar to nije politički radikalizam? Zar trijumf krajnje desnih, ksenofobičnih, antisemitskih, islamofobičnih koncepcija nije radikalizam? Za mene je strašan radikalizam da se unutar predizborne kampanje za prethodne izbore u Mađarskoj, faktički, antisemitska strategija usmjerena na Georga Sorosa pojavljuje kao javna politika, kao dozvoljena stvar. To je strašan politički radikalizam koji ne mora odvesti u nasilni ekstremizam, ali može i hoće podići žice za ljude koji bježe od terora i neslobode.

Karl Marks je svojevremeno govorio „biti radikalan znači mijenjati čovjeka u korijenu, a korijen čovjekov je sam čovjek“. Čini mi se, za razliku od Marksa, koji je sa takvom samorađajućom definicijom mislio na emancipaciju poniženog subjekta povijesti, da je današnji radikalizam usmjeren u drugom pravcu – ka destrukciji dostignutih kosmopolitskih vrijednosti, humanističkoj regresiji čovjeka i ambiciji ponovnog oživljavanja tvrdog suvereniteta što nas sve vodi povratku nacije-tvrđave i destrukciji, potencijalno, najboljeg od svih svjetova – Evropske Unije. Sada se hoće od EU napraviti zatvoreni klub, u kojemu ostaci Balkana nemaju šta da traže, izuzev kao gostujuća bauštela. Usvoji li EU francuski prijedlog protokola o pridruživanju, ništa od pridruživanja. Nema i ovako, ali  s francuskom intervencijom, limes između nas i EU, bit će tvrđi od berlinskog zida. Nastavit  će se igra mačke i miša po principu pridruživanja bez pridruživanja, duga agonija u kojoj će se Francuska i njeni saveznici odnositi prema Balkanu kao novom kolonijalnom posjedu.

U zatrovanoj medijskoj i političkoj atmosferi, gdje loše vijesti trijumfuju nad dobrima, uz migracijski vektor koji se od radikalnih a vladajućih političkih ideologija čita kroz Huntingtonov sukob civilizacija (pri čemu je ta ideja pronašla put do građana različitog obrazovnog nivoa, pa i do onih najneobrazovanijih), proizvedena je situacija koja kao da liči na smjenu epoha, kao da prisustvujemo historijskom povlačenju svijeta koji odustaje od putovanja u jedno dobro društvo, u utopiju Evrope, u evropsku republiku. Evropa se razvaljuje uz oživljavanje koncepata za koje sam se ponadao da pripadaju završenoj historiji. Kolateralna šteta novih desničarskih zastranjenja je zapadni Balkan, koji novim francuskim pristupom gubi simboličku atribuciju zapadni i komotno, naš Balkan možemo početi zvati istočni. Istočni divan. Orijentalizam ponovo jaše.

 

/ U drugom dijelu eseja: O Orbanovoj protuliberalnoj viziji, o radikaliziranom populizmu i Georgu Sorosu, o normalizaciji četništva, ustaštva i religijskog radikalizma

/Ovaj esej je u drugoj formi i sa neznatno izmijenjenim sadržajem prvobitno objavljen na engleskom jeziku, pod naslovom The hidden radicalism of the ruling ideologies, u časopisu Perspectives, Issue No 7, november 2019, Heinrich Böll Stiftung, Southeastern Europe./

Nerzuk Ćurak
Autor 2.12.2019. u 07:52

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija