Pad Bosne i novo uzdizanje

Izdvajamo

• Ostane li sve isto kao i kad se Lajčak povukao (sve će to, o mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš) to bi bio poraz univerzalnih vrijednosti čovječanstva. Zato je od goleme važnosti da se NSRS suoči sa demonima koje su zastupnici sami dozvali i započne proizvodnju novog narativa koji će afirmirati političare sposobne i spremne da sahrane tribalističku svijest, narodu kažu car je go i poput Dragana Čavića, koji je nažalost u međuvremenu moralno i politički pokleknuo – poput mijanmarske nobelovke Aung San Suu Kyi – skinu sa srpske političkopsihološke agende strah od genocida i stupe na stazu istine.

Povezani članci

• Plamičci kojima bi Dodik i Čović da zapale Bosnu samo pokazuju da obojici gori pod nogama
• Neuspjeh? Sramota? Da, ali čija?
• Nema spasa ili Krist iz Ahmića
• Policijsko nasilje kao nadomjestak inteligencije i obrazovanja
• Bogoljub Lacmanović: Sve je veća opsanost da se ukrajinski građanski rat internacionalizira
• Boris Pavelić: Feral je uporište slobode

Foto: Dženat Dreković

O šansama domovine da, uprkos silama mraka, ponovo poleti

Piše: Nerzuk Ćurak 

Miroslav Lajčak mogao je biti najvažniji visoki predstavnik. U svom kratkom mandatu započeo je proces redukcije entitetskog glasanja u Parlamentu Bosne i Hercegovine, ispravno locirajući da je entitetska samovolja grobno mjesto izgradnje dejtonske države. Nažalost, povukao se pred primitivnom provincijskom silom Milorada Dodika pobjegavši u ugodnu fotelju ministra vanjskih poslova Slovačke Republike. Od tada, od daleke 2008. pa sve do zadnjih dana mandata Valentina Inzka, traje kukavička impresioniranost međunarodnih službenika laktaškim vladarom polovine Bosne, koji ih iznova fascinira upornim odbijanjem da ga zahvati “proces civiliziranja”. 

Smještajući Dodikov politički bezobrazluk u orijentalnu egzotiku, u nešto drugo, mutno i barbarsko na što se ne može djelovati bez krupnih posljedica, zapadna međunarodna zajednica mirno je posmatrala i posmatra razvaljivanje Bosne i Hercegovine kako iz nje same tako i iz Beograda i Zagreba, a čini se da su oči Zapada ostale širom zatvorene i nakon ozbiljnog strateškog upada Rusije u našu zemlju i ništa manje ozbiljnog kineskog šamara neposlušnoj bosanskoj državi koja, bez obzira na većinsku odanost transatlantskim vrijednostima i institucijama, uopće ne uspijeva na strateški relevantan način ubrzati svoje zakašnjelo putovanje na Zapad.

Kakav Zapad, kakvi bakrači! 

Ne budimo naivni, na tom Zapadu, na tom našem “zlatnom teletu”, kojemu sada, naprosto, tako se posložilo, pripadaju i Slovenija i Hrvatska, još uvijek su snažne ksenofobne, nacionalšovinističke strukture koje ne mogu smisliti Bosnu i njen kulturni i politički sinkretizam, dakle europeizam, što i jeste razlog pojave Grlić-Radmanovog i još opasnijeg Janšinog non papera čije smo bijedničke tragove vidjeli i na Bledskom strateškom forumu početkom ovog mjeseca, kroz hinjsko, organizovano zaboravljanje dobrodošlice delegaciji Bosne i Hercegovine u sastavu Komšić-Džaferović-Schmidt. 

Tom primitivnom gestom slovenački premijer jasno je poslao poruku podrške svom desničarskom macanu Dodiku, tretirajući i visokog predstavnika i članove Predsjedništva BiH kao nepozvane goste, mada zbog činjenice da Slovenija predsjedava Evropskom Unijom nije mogao blamirati deželu do kraja i u potpunosti ozvaničiti pad Bosne, Crne Gore i Kosova kroz novi geopolitički imaginarij balkanskih neodesničara a koji neodoljivo podsjeća na revival Kraljevine SHS.

Evropski političari, odani vrijednostima kosmopolitskog europejstva, potcjenjuju snagu nacionalističkih evropskih političara, pa iako od vodećih briselskih donositelja odluka čujemo riječi koje snažno ohrabruju Bosnu i Hercegovinu, te afirmacijske, probosanske konstrukcije uopće se ne mogu mjeriti sa rušilačkim radom onih antievropskih struktura u samoj Evropskoj Uniji kojima je dovoljno samo čuti da u Bosni žive muslimani, pa da im tavorenje i unutrašnje cijepanje Bosne i Hercegovine bude važnije od njene transformacije u prominentnu državu, članicu Evropske Unije. Iz tog gorkog antisemitskog fundamentalizma Vučić i Dodik crpe pokušaje institucionalnog ubijanje Bosne i Hercegovine. 

Istovremeno, Bosni naklonjena Bidenova administracija, suočena sa teškim unutrašnjim i vanjskopolitičkim problemima, nikako da započne snažniji angažman na zapadnom Balkanu, poglavito u Bosni i Hercegovini, što dodatno obara vrijednost bh. dionica na geopolitičkom tržištu, koje bi, ne dođe li do radikalnog unutrašnjeg buđenja i političkih i nepolitičkih probosanskohercegovačkih aktera, mogle biti jeftino prodate i to tako da Bosanci u potpunosti izgube mogućnost većinskog dioničarskog vlasništva nad sopstvenom zemljom.

Da se to ne bi desilo, potrebno je, u punom sadejstvu, aktivirati dvije poluge: unutrašnju građansku pobunu za Bosnu i Hercegovinu i snažno probosansko djelovanje međunarodne uprave koja postaje svjesna svoje kolosalne odgovornosti u izgradnji hendikepirane dejtonske države.

Nova Bosna ili pusta zemlja

Unutrašnja, nenasilna građanska pobuna implicira da socijalno stanje u zemlji možemo definirati izrekom “dotjerao cara do duvara” koja simbolizira svu bešćutnost nove klase, uvjerene da ako narod nema kruha, ne postoji nijedan razlog da ne jedu kolače. Ima ih bez brašna. 

Teorijski motreno, socijalni model u kojemu tri etnonacionalna barbarina organiziraju privatne buržujske svetkovine javnim novcem (ma koliko porijeklo našeg novca skrivali bogatim puncima i “naslijeđenim” begovatima ili čak ne skrivali kroz otvoreno privatno korištenje javne imovine – helikopterom ću te gađat moja mala naivna Srpkinjo), potpuno odlijepljeni od socijalne stvarnosti kao srednjovjekovni kraljevi, zahtijeva aktivističko djelovanje građanstva koje de facto ne participira u vlasti u zemlji u kojoj u federalnom entitetu izbori ništa ne znače, jer vlast uopće nije formirana na osnovu rezultata izbora, a u “drugom entitetu” izbori su samo i samo legitimacija nacionalističke demokrature opijene iracionalnim provincijalizmom odjevenim u autohtono nadgornjavanje sa svijetom. 

Stoga je krajnje vrijeme da se u javnoj sferi razvija potpuno novi narativ koji će prekodirati ove dominirajuće nacionalističke naracije i razvlastiti kleptomane i njihovu medijsku i opću društvenu moć. To konkretno znači da u javno polje valja otisnuti pitanje tipa: Zar je moguće da bi pokradeni i izvarani aktuelni radnici mostarskog Aluminija prije stali u odbranu Ćovićeve hacijende nego što bi se udružili sa sarajevskim i banjalučkim proleterima u zajedničkom protestu protiv svih poljinsko-radoboljskih-laktaškodedinjskih hacijendi? Teorijski socijalni model kaže da nije moguće, no, budući da je ovo Bosna, jednom shvatite i da izmiče univerzalnoj teoriji socijalne pravde, imam molbu za Bosnu: nemoj majke Ti više biti specifična! Intenzivno, sustavno, svakodnevno treba graditi narativ povezujuće socijalne i kulturne provenijencije na liniji Banjaluka-Mostar-Sarajevo-Istočno Sarajevo-Doboj-Zenica-Prijedor-Bihać-Tuzla-Bijeljina-Vitez-Konjic-Čitluk… a ne da se mediji utrkuju koju od ničim izazvanih izjava etnoklepto lidera će milion puta pustiti u eter, novine, portale, socijalne mreže… 

Naša građanska dužnost je da u javnom prostoru, u komšijskoj svakodnevnici, u ekonomskoj i kulturnoj sferi promijenimo smjer dominantnih narativa i poništimo nacionalističko polje odlučnom marginalizacijom šovinističkog diskursa kojeg grade nacionalističke elite i njihove medijske i intelektualne sluge. Međunarodne strukture, one koje su sklone liberalnim vrijednostima i Evropskoj Uniji kao kosmopolitskoj zajednici, a ne kao neliberalnoj tvrđavi zasnovanoj na strahu od Drugoga, trebaju snažno podržati promjenu narativa, jer vrijeme je stalo i ništa se ne kreće, budući da nacionalizam sve što dotakne okameni. Tu okamenjenu zvijer naprosto treba pustiti da bude kamen, a podržati novu naraciju koja iz sna budi zaspalo bosanskohercegovačko društvo.

Ovaj uvjet nije lako ispuniti. On je dugotrajne naravi ali angažman na proizvodnji novog narativa mora početi odmah. Bez svakodnevnog umnožavanja novih glasova koji ne daju ni pet para za ove svakodnevne nacionalističke orgije smrti na koje smo se navikli kao da su život, naša budućnost je zagarantirana pusta zemlja.

Inzko lavljeg srca

Drugi uvjet izgradnje pristojne države i razložne političke zajednice svih svojih ljudi duboko je povezan sa mjestom, ulogom i značajem međunarodne uprave u našoj zemlji. Da je dejtonska improvizacija bila početak i kraj izgradnje Bosne i Hercegovine, onda se uopće ne bi pojavila ideja internacionalne moderacije kao instrumenta unutrašnje izgradnje dejtonske države. No, kako je i arhitektama dejtonskog cijepanja Bosne bilo jasno da je to cijepanje bilo nužno, da bi integracija i izgradnja države kao dugotrajni proces uopće bila moguća, visoki predstavnik ugrađen je u strukturu dejtonske države kao subjekt koji razrješava dihotomije u procesu izgradnje Bosne i Hercegovine. 

To je jasno svim akterima involviranim u dugotrajnu bosansku krizu, a naročito je jasno dezintegracijskim silama i njihovim suflerima, koji, svjesni važnosti visokog predstavnika u procesu bosanskohercegovačkog statebuildinga, nastoje obesmisliti ovu međunarodnu funkciju i možemo zaključiti da su prethodnih godina u tome u dobroj mjeri uspjeli. Naslonili su se na Lajčakovo povlačenje pred Dodikovom svakodnevnom najezdom, koji je i institucionalno i vaninstitucionalno, koristeći i mikro i makro geopolitičke uvjete, kastrirao bilo koju namjeru i Lajčakovog nasljednika Inzka da osnaži državu kao krucijalnu tačku povjerenog mu mandata. Ali, na kraju svog dugog mandata, dobri Austrijanac ipak je nametnuo najvažniji zakon za Bosnu i Hercegovinu, kolokvijalno nazvan zakon o zabrani negiranja genocida, da sada ne ulazimo u normativne finese sa preciznim imenom nametnute krivične norme. 

Zašto je to najvažniji zakon? Zato što je proizveo i proizvodi posljedice koje će odrediti ne samo budućnost Bosne i Hercegovine nego i budućnost čovječanstva u onoj mjeri u kojoj će budućnost Bosne i Hercegovine biti određena ili trijumfom autoritarnih režima i njihovog pogleda na svijet ili trijumfom liberalnodemokratskih sistema i njihovog pogleda na svijet.

Sklopimo činjenice u analitički okvir. Narodna skupština Republike Srpske je apsolutnom većinom (glasovima zastupnika svih srpskih stranaka) odbacila Inzkov zakon zahtijevajući i da ga odbaci svijet, uvjetujući svoje učešće u državnoj vlasti Bosne i Hercegovine odbacivanjem tog zakona kao da ga nikada nije ni bilo, kao da ne postoji jer je to zakon o nečemu čega nema, o rudarenju na Marsu od čega je Bosna i Hercegovina udaljena svjetlosnim godinama. 

Nevjerovatna je bila ta unisonost u odbacivanju zakona koji se u vokabularu srpskih zastupnika uopće ne konkretizira: ne spominje se genocid, nego taj zakon, nametnuti zakon, to visokog predstavnika, to pravno nasilje, taj nelegalni pokušaj uništenja Republike Srpske i slične trice i kučine. U psihološkoj ravni, zastupnici NSRS iskazali su svojevrsni strah od genocida, kao da je to riječ koja mijenja njihovu ljudsku suštinu. I zamislite sad da u procesu privoljavanja Milorada Dodika da se završi sa opstrukcijama državne vlasti, međunarodna zajednica prihvati da je prihvatljivo negirati genocid. 

Ako globalno trijumfuje rusko-kineski pogled na svijet, sudeći po odnosu ove dvije vlade prema genocidu u Bosni i Hercegovini, pa, rekao bih i genocidu kao takvom, to je moguće, svijet tame je tu, Sauron je novi predsjednik ljudi. 

No, to se ne bi trebalo desiti. A u okviru normi liberalne demokracije, institucionalno poricanje genocida je naprosto neprihvatljivo. Zato je ovaj zakon vododjelnica. Nije dovoljno da vlasti Republike Srpske okončaju opstrukciju države bez koje inače tog entiteta uopće ne bi bilo u povijesti, već naprosto zastupnici koji su glasali za odbacivanje Inzkovog zakona moraju biti na neki način kažnjeni i mora biti poslana poruka da je okončanje institucionalne kulture poricanja genocida norma koja se očekuje od jednog zakonodavnog tijela kao što je narodna skupština. 

Šta da se radi?

Ostane li sve isto kao i kad se Lajčak povukao (sve će to, o mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš) to bi bio poraz univerzalnih vrijednosti čovječanstva. Zato je od goleme važnosti da se NSRS suoči sa demonima koje su zastupnici sami dozvali i započne proizvodnju novog narativa koji će afirmirati političare sposobne i spremne da sahrane tribalističku svijest, narodu kažu car je go i poput Dragana Čavića, koji je nažalost u međuvremenu moralno i politički pokleknuo – poput mijanmarske nobelovke Aung San Suu Kyi – skinu sa srpske političkopsihološke agende strah od genocida i stupe na stazu istine.

U suprotnom, šta će značiti povratak srpskih zastupnika iz Republike Srpske u državni parlament? Samo vi ne opstruirajte, a to što se ne možete suočiti s najvažnijim srpskim pitanjem u Bosni i Hercegovini, šta ćemo. Kad dođe vrijeme za ulazak BiH u EU (ako dođe) morat ćete okončati kulturu poricanja. Odlaganje, odlaganje, odlaganje…  Posljedica: koliko se javnih aktera u političkom i kulturnom životu Republike Srpske usprotivilo unisonom odbacivanju Inzkovog zakona? Ima li ih više nego što jedna ruka ima prstiju? I zašto ih nema? To je beskrajno važno pitanje za unutrašnju debatu u Republici Srpskoj. To pitanje mora biti otvoreno.

I, da parafraziram Nikolu Teslu: Mir u svijetu (u Bosni i Hercegovini) može doći samo kao prirodna posljedica univerzalnog prosvjetljenja. Bosno, prosvijetli se. Prva tačka tog prosvjetljenja mora biti novi Dragan Čavić. Je li to uopće moguće? I ako nije moguće, šta da se radi?

Za početak, mislim da bi bilo dobro u kontekstu strategije mrkve i batine udariti po džepu.

To negatore, navikle na lagodan život, zna prosvijetliti.